MALI BOLSKI RAZGOVORI 3

076

 

KOMPROMIS I TOLERANCIJA

piše: Vinko BREŠKOVIĆ

 

- Bože moj Duje, šta sam se jutros pokara sa ženom, sve je prašilo. A da me pitaš oko čega, ne bi ti zna reć. Znaš, koji put mi se čini da je brak velika pokora, da je to zajebana stvar.

- Znam, znam Bepo. Uvik se govorilo da je brak kompromis, da nema nijednog braka bez njega. Oni koji nisu uspili postić kompromis, oni su se rastali. Današnja mladost ne zna pravit kompromise pa pogledaj koliko se brakova raspada. Moraš popustit koji put, a mora i žena popustit jer inače sve ide k vragu. To ti je tako, to je život. Sve je moj Bepo u kompromisu. Sluša sam jedanput na televiziju jednog starijeg čovika koji je proslavia pedeset godina braka i koji je reka, da mu nije bilo kompromisa da ne bi bia u braku ni godinu dan. A i njegova žena je to potvrdila. Govorin ti to je jedino moguće, a to šta se koji put pokaraš sa ženom, to je isto normalno, ali kad malo promisliš, pravi razlog je šta nisi tija malo popustit i eto ti svađe. Jesam li u pravu?

- Govoriš ti kompromis, je li? Govno, a ne kompromis. Napravili smo mi sto puti kompromis oko puno stvari, pića, pušenja, izlazaka vanka, kupovine robe, kupovine vešti, postola, kuhinjskih stvari, kojega veštita, napravili smo mi kompromis oko svega. A šta se onda dogodi? Pokaraš se oko gluposti, a ona ti izvadi i baci u lice sve te kompromise koje si napravia. Počinje te prozivat za sve šta si uradia, a kad ti njoj isto tako govoriš šta si ti popustia, onda popizdi i govori, pa tako smo se dogovorili, takav smo kompromis napravili. Mučiš i trpiš, da bi i ona mučala. Sve je to lipo dok se ne izvadi na stol i počne govorit o tome. A jebate, neki put ne mogu mučat, jednostavno moram reć inače bi puka.

- Ja sam se zakleo da više nikad neću živjeti u kompromisu. Ja vidite, mislim za razliku od vas dvojice, da je kompromis jedna pogubna stvar. Eto vidiš Bepo koje ti probleme imaš. U pravu si, uvijek se te neke dogovorene stvari kojih smo se morali odreći radi mira u kući, izvade i iskoriste za svađu. Za mene je tolerancija puno bolje rješenje od kompromisa. Kad si upoznao ženu, znao si kakva je, je li puši, pije, troši, previše izlazi, gleda televiziju, ili ne znam što već. E ako si je takvu prihvatio, onda je moraš takvu i tolerirati. I nije samo brak u pitanju. To se odnosi na sve oko nas. Kad bi sve ljude, ma kakvi bili, prihvatili takve kakvi su i tolerirali njihovo ponašanje, ne bi nam trebao nikakav kompromis da bi bilo suživota. Ako je taj netko druge vjere, a znaš da jest, a ti odlučiš da ćeš živjeti s njim u istom okruženju, onda moraš tolerirati njegove rituale, njegove molitve, njegove praznike. A ako ne možeš, nikad nisi ni trebao pristati živjeti tu pored njega. To se zove tolerancija, nema tu kompromisa. Jer će kad tad taj kompromis puknuti i eto ti rata, eto ti svađe. Toga imamo jako puno po svijetu, a nitko neće voditi rasprave o toleranciji. A znate li da su se takve rasprave vodile još u osamnaestom stoljeću. Doduše nisu puno pomogle, ali samo zato što je čovjek proklet, što uvijek hoće dominirati nad drugima. Ja tu mogu napraviti paralelu i s brakom, ne znam kako vi, ali meni je to isto. Ja sam prihvatio svoju ženu ovakva kakva je, a da li sam pogriješio, to je druga priča. Ali ako sam je prihvatio, onda nemam što prigovarati, a isto važi i za nju. To nema veze sa kompromisom, to je tolerancija.

- Ma koja tolerancija, o čemu ti govoriš. Spominješ mi tamo neko osamnaesto stoljeće, ma šta me briga za to, sad smo u dvadeset prvom. A ti meni sad vadiš toleranciju, govoriš o nekim vjerama, o ne znam čemu. Ma pusti te pizdarije, ja govorim o braku, o ženi, a ti mene uvjeravaš da je triba tolerirat. Pa kad bi ja tolerira sve šta mi žena učini, pa ja bih popizdia. Možeš mislit šta mi je uradila neki dan. Ona je tobože sređivala kuću i pobacala pola mojih stvari koje sam ja skuplja godinama. Govori, šta će ti to, samo skuplja prašinu, samo smeta po kući. I ti sad govoriš da to triba tolerirat, pa jesi li poludia. Ja je pitan, ako ti je već ovo moje smetalo, zašto nisi bacila i ovo tvoje i ono smeta. A ona govori da je to uspomena da se toga ne može odreć. Ima takvih stvari koje su nam se dogodile više puti, a da ti ne govorim koliko bi se još dogodilo da ja to, kako ti govoriš, toleriram. Ja sam toliko popizdia i izvika se na nju da je otišla na smeće i vratila sve na misto di je bilo. Šta ona ima bacat moje stvari, neka baca svoje. Ako ja volim skupljat crtane romane, ako ih čuvam još od kad sam bia dite, šta njoj to ima smetat. I neka ih nisam taka dvadeset godin, pa šta, neka stoje tamo di su bili. Da tolerirat, nema šanse tolerirat jer bi sve bilo po njezinu. Ionako mi je već pun kufer njezinih pizdarija, a još kad bi tolerira sve, pa di bi ja bia. I da ti rečen još nešto. Kad smo se upoznali, ona je znala da ja skupljam te romane i nije joj smetalo, nego joj je još to bilo simpatično kako mi je rekla. Eto ti razlog za toleranciju, je li? Ali jebiga, s godinama se sve prominilo i sad joj ujedanput to smeta. I kako sad to tolerirat?

- Bepo, zato ja govorim da je kompromis jedina prava stvar. Lipo moraš napravit kompromis i reć da je to tebi važno, neka to ne dira, ali zato ti njoj nećeš dirat njezine stvari koje ti idu na živce. Eto to je pravi kompromis.

- Pa šta misliš da se nismo tako dogovorili? Jesmo moj Duje, ali jebiga i to se s godinama prominilo. Ja mislim da ona iskušava moje strpljenje, da ona proba vidit jesam li u stanju tolerirat neke njezine pizdarije. Kad bi prvi put popustia, tko zna di bi nas to odvelo, tko zna šta bi bilo sljedeće. Možda bi dovela nekog mlađeg u kuću i očekivala da i to toleriram. Svašta bi se moglo dogodit, samo ako jedanput popustiš. Da kompromis, da tolerancija? Eto svitu moj zato smo mi došli do zakona o femicidu, to ti je pravi razlog. Žena je počela kršit kompromise, počela je tražit toleranciju i eto ti razlog, to je to.

(objavljeno 17. 11. 2023.)

 

075

 

VLAST I MOĆ

piše: Vinko Brešković


- Bepo, što ti misliš je li točna ona izreka, daj čovjeku vlast da bi vidio kakav je?

- To je potpuno točno. To se dosad svaki put pokazalo ka istina. Jebate, moga bi nabrojit puno svita koji me je iznenadia kad je posta direktor, neki šef, a da ne govorim načelnik. Šta je veća funkcija to je gore. Kad postane vlast, sve se promini. Ujedanput više to nije oni čovik ka prije, ujedanput postane pametan, postane zločest, sveznajući. Prestane se javljat prijateljima, zaboravi na fameju, zaboravi na sve oko sebe. Ništa mu više nije važno osim svoje funkcije. A puno njih nije ni sposobno radit to šta radi, ali ne bi prizna nikad da on to ne može. A znaš šta je još gore? Kad mu oduzmeš vlast! E tada postaje još gori, tada postane najveći protivnik svih mogućih vlasti, a naročito one koju je on do jučer vodia. Pogledaj šta ti je čovik. Koje je to proklestvo u njemu.

- Da, da Bepo. Vlast donosi i moć koja je pravi opijum, ona je ta koja kvari čovjeka. Taj osjećaj moći koju netko dobije funkcijom je pravo prokletstvo i ne može se svatko nositi s njom. Malo je ljudi koji se nisu promijenili s dobijanjem tih moći. Puno se o tome govorilo, puno se knjiga napisalo i nitko nije izuzet. Eto naprimjer svi naši predsjednici, onaj vlade i onaj države, svi su se promijenili onog trenutka kad si im dao moć u ruke. Istog trenutka su se iz Homo sapiensa pretvorili u Homo superiora. Eto naprimjer predsjednik Amerike je star čovjek, počeo je zaboravljati mnoge stvari, a pazi to je najmoćniji čovjek na svijetu. U njegovim rukama je sudbina mnogih ljudi. Ali on se hoće kandidirati za još jedan mandat, iako ne znam ni kako će ovaj dovesti do kraja zbog demencije. Ali ta moć, taj opijum, ta prokleta vlast ne da čovjeku mira. Nije se lako oduprijeti tom izazovu, tom načinu života. Kad ga oslove s gospodine predsjedniče, on više ništa drugo ne mari, on odjednom misli da sve može. A njegova vlast je neograničena. Drugi koji ga hoće na sljedećim izborima zamijeniti, onaj Trump, također je star, ali i njega privlači ta moć koju je već okusio. A pazi ni jedan ni drugi nisu glupi, to su vrlo školovani ljudi, ljudi s iskustvom, ljudi koji su već godinama na nekom vrlo utjecajnom položaju, koji već godinama upravljaju velikim sistemima, koji su bili podpredsjednici, kongresmani, dakle uvijek negdje uz vlast. A zamisli šta je u glavi onom koji prvi put okusi takvu moć? Pravi su ti primjer naši ministri ili neki drugi direktori javnih ustanova, neki ravnatelji. Nikad se neće desiti da oni daju ostavke, čast izuzecima kojih je jako malo. Oni pod svaku cijenu žele sačuvati tu moć koju imaju u svojim rukama. Pogledaj još niže, one saborske zastupnike. Njihova moć je u odnosu na ove prije nabrojane nikakva, ali se drže svojih funkcija kao pijan plota. Mnogi od njih imaju svoje karijere van politike, mnogi od njih su zarađivali i više od onog što sad zarađuju, ali ne, nikad se oni neće odreći svoih zastupničkih ovlasti. Eto to ti je ta prokleta moć koju su dobili. Svu ovu logiku možeš primjeniti i na one najniže rangirane. Isto se događa sa običnim šefovima u malim firmama. I oni se promijene čim budu postavljeni za šefove. Odjednom oni postaju netko i nešto i gaze po podređenima, oni ih maltretiraju, oni glume bogove. Što je manja funkcija, sve su zlobniji i oštriji. A uz svu tu moć ide i bahatost, ide i pogrešna svijest o svemoći. Donose neke odluke, vrlo zakonski i moralno upitne, kao da ih nitko nikad neće preispitivati, kao da su iznad svih. Ne libe se pronevjera, ne libe se donositi odluke u svoju osobnu korist jer misle da su iznad svih zakona, iznad svih kontrola. A onda kad im istekne mandat, kad više ne mogu spriječiti istrage, onda krenu zakonski progoni, onda mnogi od njih završe u pritvoru. Jedino što je za njih dobro, to je da je naše sudstvo toliko sporo, neučinkovito, da procesi traju godinama, da mnogi od njih nikad ne budu osuđeni. Oni ne mare za moral, oni jednostavno nemaju obraza niti ikakvog srama. Uradili su sve za sebe i sad su spremni doživotno ići po sudovima, baš ih briga što ljudi misle o njima sad kad više nisu na vlasti. To je užasno primitivno.

- Ali šta ti tu možeš učinit, to je svuda u svitu tako.

- Možda i jest, ali ima i za to lijeka. Pogledaj, da bi postao zaposlenik nekakve firme, možda i neke javne ustanove, dakle običan radnik, moraš polagati nekakve psihološke testove. Da bi postao direktor, ravnatelj, profesor, zastupnik, rektor, dekan, predsjednik, ne moraš ništa polagati. Ne moraš čak ni donijeti potvrdu liječnika da si zdrav. Vidiš, ja bih uveo testove, i to vrlo stroge, za sve te funkcije. Nitko se ne bi mogao kandidirati na izborima ako prethodno ne položi vrlo ozbiljan psihološki test, test inteligencije, ili još nekakav strožiji test kako bi mogli vidjeti da li je uopće sposoban biti to za što ga biramo. Nama se može kandidirati za predsjednika države i najveći luđak i dobiti izbore, dakle može postati najutjecajniji čovjek u zemlji. Pa to nema logike. Isto to bih primjenio i za novinare. I oni mogu manipulirati sviješću naroda, a ne moraju polagati nikome račune. I svećenici su ti koji svojim propovijedima utječu na narod, a i sam znaš kakvih sve ima. Ima divnih svećenika, ali bogme ima i onih koji to ne zaslužuju biti, jer svojim izjavama, propovijedima, vrijeđaju zdrav razum svih nas. Imamo tu svakakvih primjera, od onih najbezazlenijih, do onih vrlo važnih funkcija koje mi kao običan narod, ili kao vjernik, ili kao đak, student, zaposlenik, ili bilo što drugo slušamo, slijepo vjerujemo, jer Bože moj, pa to je autoritet u kojeg se ne sumnja. Nitko nikad nije provjeravao njegove psihičke sposobnosti, njegovo mentalno zdravlje, on je izabran da upravlja nama, on je tu da nam izgovara u javnosti stvari u koje nitko ne treba sumnjati. E to je ono što bih promijenio. Neka svatko od njih prvo položi test inteligencije, test psihičkih sposobnosti, neka se provjeri njegova mentalna sposobnost pa onda može obnašati javnu funkciju. A i kad dobije, svake godine bih provjerio da li se možda nešto promijenilo u njegovom ponašanju. Provjerio bih koliko je ta moć na njega utjecala i ako ne položi ponovo test automatski biva sklonjen s tog položaja. To bi bilo bolje pa makar imali izbore svakih godinu dana, nego da trpimo luđačka ponašanja pojedinaca. I ne govorim ovo samo za predsjednike, ministre, zastupnike, načelnike, vijećnike, govorim za svakog šefa, poslovođu, direktora, rektora, dekana, ravnatelja javne ustanove, svake škole. Govorim ovo za sve one koji obnašaju neku javnu funkciju, ma koliko ona mala bila!

(objavljeno 10. 11. 2023.)

 

 

074

 

BEPINO PUSA

piše: Vinko Brešković

 

- Bepo jesi li vidia da je u Rijeci umra Bepino Pusa u devedeset drugoj godini?

- Jesam Duje. Otiša je još jedan velikan našeg mista. Kakav je to čovik bia, koji veseljak, ka i svi Pusinovi. Jebate, kad god bi ga srea mora si se nasmijat sa njim. Uvik je bia spreman na zajebanciju, na neku sprdnju, na neki performans. Volia je popit više nego bilo šta drugo. Zna je zabavit ekipu sa harmonikom, a da ti ne govorin koliko je svita po njegovom malom dvoru prošlo, koliko se tu popilo, koliko se tu pivalo. On i njegov brat Mario su ljudi koji su znali zabavit cilu rivu. Na početku naših onih litnjih zabava na rivi, njih dvojica su šetali oko štandova sa hranom i rastezali harmoniku, a za njima je išlo po stotinjak ljudi pivajući zajedno sa njima. Bia je jedne godine rođendan mome prijatelju i ja sam ih pozva da dođu zapivat u restoran di je bila organizirana fešta. Sidili su na vrh stola i pivali dvi tri ure. Slušaj, Mario je u pauzama samo jeo, a Bepino nije ni okusia spizu, ali je zato pia sve šta je bilo na stolu. Izgledali su ka Stanlio i Olio. Jednome je bila važna spiza, a drugome piće. Veliki, veliki zabavljači, veliki i dobri, pošteni ljudi. Znaš ima jedna zgoda koju mi je brat ispriča o Bepinu. Njemu je jedna gluha žena, mlada i lipa, čuvala malog sina kad se rodia. Šta je mali ima tada, pet šest godin. Bepino je srea ženu u razgovoru sa bratom i kad je otišla, on ga pita, ko ti je ova lipa mlada žena. On mu je reka da mu čuva maloga i da je vridna, ali da ne čuje i da joj mora govorit tako da mu uvik vidi usta. Tako je bila istrenirana i izvježbana. Sutradan je na istome mistu Bepino ponovo srea tu ženu u razgovoru s mojim bratom. Obrati se on ženi, tako da joj se unia skroz u facu i onako polako otvarajući usta pita, čujem da mu vi čuvate maloga? Kad je ona potvrdila, on je pita, a bi li čuvali i moga maloga. Imate li vrimena? Pita ga ona, a koliko bi to vrimena dnevno bilo? Kaže on, ne puno, to bi se dogovorili. A koliko je star, pita ona. Ma ima on dosta godina, ali ne voli bit sam, voli društvo. Ona još ništa ne kapira i pita ga, a je li dobar, je li zločest, radi li dišpete i tako. Govori on, ma ne gospođo, on vam je vrlo miran, puno spava u toku dana, ali kad se probudi onda je pravi vražičak, ali ne možete ga ne volit, takav je. Pita ga ona, a bili ga mogla prije nego šta odluči vidit i upoznat. Naravno govori on. Dođite do mene doma popodne oko tri ure, on vam se tada obično probudi pa ćete ga upoznat. Smišan je, ma vidit ćete i sami. Ništa ona nije razumila i ko zna kako bi se to završilo da se moj brat nije počea smijat. Tada je bidna žena shvatila da je ovaj zajebava i ljuta se okrenula i pobigla. On je onda vika za njom, gospođo nemojte se ljutit, pustite vi njega, ja ozbiljno govorin. Zna se uhvatit za jaja i onako ih podignut tako da podigne i gaće, a onda bi pita, je li vidiš koje sam lipe kalcete kupia? Ima je skoro osamdeset godina kad je na rivi popivši neku više, na one ribarske večeri, plesa ka mladić. Valjda ga je zamantalo i on je pa. Jebate, zvali su prvu pomoć i ovi su ga odmah odnili u bolnicu. Slomia je bedrenu kost. Svi smo mislili da više nikad neće prohodat, ali je moj Bepino posli godinu dan skaka u kaić bez problema. Volia je ić na ribe i ima je veću zbirku tunja, panula, parangala, udica, ostiju, špurtila, vrši, nego jedan dobar ribarski muzej. Ali je zato u njega u kući uvik bilo ribe koliko hoćeš. Svraća bi do mojih doma i rado popio po jednu dvi loze, a onda bi reka, nemojte više, puno je. Kad bi mu sestra ulila još jednu, govoria bi, vidim da me tirate kad mi dajete ovu putnu. To se znalo ponovit više puti. Sidili smo jedno jutro prije desetak godin njegov sin i ja rano ujutro na kavi u kafiću, kad eto ti Bepina s ribarenja. Tata oćeš li popit kavu pita ga sin. Ma ne, neću ništa govori on. Ovaj pozove konobara i naruči mu konjak. Donese konobar konjak i stavi ga pred Bepina koji nije reka ni rič. Uzme i popije konjak, a onda govori, jebate ovo je ka original. Kad je konobar donia račun i sin platia, a cina konjaka je bila tolika da je Bepino uzeo račun i šeta po Bolu pokazujući svima koliko je platia jedan običan konjak. Bia je to Martel, ali njemu to nije bilo važno, njega je šokirala cina, jer je zna da je za tu lovu moga kupit bar dvi litre dobre rakije. To je bia takav tip čovika, veliki, veliki meštar zabave i svake zajebancije.

- Da, sjećam se i ja njega. Znate, takvi ljudi nikad ne umiru, oni samo fizički nestanu, a njihovi sjajni i uzbudljivi životi ostaju vječno s nama. Pamtim ga kao dobrog čovjeka, čovjeka koji se nije znao naljutiti, uvijek nasmijanog, koji je uvijek bio predusretljiv, koji je htio svakom pomoći, kojeg su svi voljeli. Rijetki su takvi ljudi. Velika je čast bila živjeti u vrijeme Bepina Puse.

(objavljeno 03. 11. 2023.)

 

 

073

FALIŠ…

piše: Vinko Brešković

 

- Duje, reci mi od svih šta smo poznavali, a kojih sada nema, tko ti najviše fali?

- O Bepo, koje ti je to pitanje. Pa ima toliko ljudi šta su umrli, a koji su mi bili dragi, ali i oni koji su mi bili fameja, koje sam volia najviše na svitu. Naravno, najviše otac i mater naprimjer. Oni mi možda najviše fale, iako bi sad bili puno stari, jebate imali bi priko sto godina. Ima tu dragih prijatelja koji su bidni umrli rano, koji su bili bolesni, neki glupo poginuli, svi mi oni fale. Kako možeš izabrat koji ti najviše fali? Teško je to. A ko tebi najviše fali?

- Ma nisam mislia samo na one koji su umrli, naravno tu su otac i mater, ali ima toliko svita koji su otišli negdi vanka, koji više ne dolaze u Bol, onih s kojima sam bia puno dobar, a koliko znam još su živi. Na sve njih mislim. Moga bi ti nabrajat i one prijatelje, prijateljice s kojima sam se družia u mladosti. Sve one naše avanture, zabave, veselja koje smo zajedno prošli, one stare ljubavi, svi mi oni fale. E, ali recimo da triba izabrat šta ti najviše od toga fali. Ja se sićan naprimjer jedne ženske koja mi je puno značila u mladosti, s kojom sam bia jako blizak. Ona mi puno fali. Jebate, noćas mi je ujedanput došla u san. Sanja sam je toliko živo da sam se probudia sa suzama u očima. Možeš mislit kad me je Mare pitala šta mi je.

- O, jesu li to bili erotski snovi?

- Ma ne! Nema veze sa tim. Sanja sam da sa njom pričam o Mari, o dici, o životu uopće. Viruješ mi da smo govorili i o politici, jebate govoria sam i o tebi. O svemu.

- A šta ti je rekla za mene?

- Ne seri Duje, govorim ozbiljno. Sanja sam da sam je ispratia na brod, a onda mi je došlo pismo od nje. Sićaš se ti još pisama? Dobia sam ljubavno pismo. Bilo je tako lipo, nježno, gušta sam ga čitat. Pročita sam ga bar deset puti i čini mi se da ga znam napamet.

- Ajde ispričaj nam šta je to pisalo?

- Nema ti govora da ću vam ispričat. Ali tija sam vam reć koliko mi to fali, mislim na ta pisma. Toga više nema, nema više čak ni mailova, samo su ostale poruke. Danas svi šaljemo poruke za praznike, za rođendane, za sve šta triba. Nema više ljubavnih pisama, možda ima ljubavnih poruka, ne znam, ali kako današnja mladost piše ja to ne virujem. Jebate, sve šalju neke emotikone, skraćenice, neke strane riči. Zamisli kad ženska dobije poruku sa nacrtanim srcem, ili samo LOVE, ili još skračenije LJ. Koje su to pizdarije, koje su to emocije. Di je tu ona nježnost, one lipe riči ljubavi koje smo znali pisat u pismima. Danas su naša dica nepismena za napisat takvo jedno pismo.

- Bepo, ja mislim da tebi najviše nedostaje mladost. Nedostaju ti godine koje su nam obilježile život, njih se ti u stvari prisjećaš. Naravno tu spadaju i naše stare ljubavi, tu spadaju i ta pisma o kojima ti govoriš. Bila su to romantična vremena. Moram ti priznati da ih se i ja sjetim s puno nostalgije. Ali Bepo, sad smo tu gdje jesmo i nema povratka.

- Znam ja di smo i da nema povratka, ali jebate, mogu se valjda sitit tih vrimena, mogu o tome valjda govorit. Ali, sve sam ovo počea govorit radi tega šta sam idan na sebe, šta sam dozvolia da mi fale stvari za koje sam sam kriv, koje sam zapustia, a nije moralo tako bit. Puno toga ne vidimo jer nam nije stalo, jer su nam neke druge stvari postale važnije od onih koje su me držale mladim. Ne samo mladim, nego živim, veselim, boljim čovikom. Znaš, doša sam posli tega sna mojoj Mari i reka joj da mi fali, a ona me gleda u čudu i pita, šta to govoriš, pa stalno sam tu. Kako ti to ja falim? A kad sam joj počea nabrajat šta mi to fali, koja mi to Mare fali, onda se rasplakala. Govorin joj ja, Mare nemoj plakat, to je vjerovatno normalno. Siguro i ja tebi falim. Falim ti onakav kakav sam nekad bia. Ti si Mare ostala moja ljubav života, ali mi fališ onakva kakva si bila. Govori ona meni, ali Bepo sad imam četrdeset godina više, kako mogu bit ista. Vidiš koliko sam ostarila, vidi me kako sad izgledam. Ti me hoćeš onakvu kakva sam bila prije toga. Ne Mare, govorin joj ja. Nije bitno kako izgledaš, nije bitno da si starija četrdeset godina, nema to veze s tim. Fali mi ona tvoja životna strast, fali mi onaj tvoj osmijeh, one ure koje smo provodili u razgovoru, tvoje razumijevanje, fali mi tvoj poneki nježni dodir, tvoja duhovna prisutnost, možda poneki poljubac. Mare o tome ti govorim, a to nema veze sa godinama i izgledom, to ima veze sa nama. Znam i ja sam se sigurno prominia, ali Mare, možemo puno toga vratit, samo ako se potrudimo. E to su stvari moji dragi prijatelji o kojima vam govorim. To je ono šta meni najviše fali. A recite mi šta nas sprječava da to vratimo. Ništa! Triba samo malo volje, samo malo želje. Lako bi mogli usrićit ne samo sebe, nego i svoje najbliže. I da se razumimo, ne govorim ja samo o ženama, govorim i o prijateljima, o cilemu svitu. Svi bi mi mogli sa malo truda vratit sve ovo o čemu govorim, a budite sigurni da bi nas to sve puno usrićilo, da bi se puno više mogli razumit. Dovoljno bi bila poneka nježna rič ženi, po neki nježan dodir, neka zajednička večera sa prijateljima, neka dobra pisma koju smo znali zapivat. Mogli bi zajedno otić na neki izlet sa njima, mogli bi jednostavno nešto uradit. Ovako nam ostaje pizdit i žalit za starim vrimenima. Ja to više neću!

(objavljeno 27. 10. 2023.)

 

 

 

072

 

EMPATIJA

piše: Vinko Brešković


- Čua si i ti koliko se u ovo zadnje vrime govori o mentalnom zdravlju. Šta se ovo događa u svitu. Jebate, ovo mora da je opet neka epidemija, ali ovog puta je udrila na psihu čovika. Krenula su masovna ubistva, krenuli novi ratovi, samoubistva, femicidi, depresije, tjeskobe, razvodi, svi su popizdili. Šta je ovo?

- Moj Bepo, ja mislim da je sve to nedostatak empatije. Znaš, po meni je empatija jedna od najvažnijih ljudskih osobina, osobina koja nas čini čovjekom. Ali nije empatija samo osobina, ona je vještina koja se može stići učenjem, odgojem. Danas ti na pitanje što je to empatija, neće pola ljudi znati odgovor. Ja bih da me se pita, uveo još u vrtiću učenje empatije. Da ne govorim o školi, osnovnoj i srednjoj, pa čak i na fakultetima. Učio bih ljude stalno, doživotno. Jer kad bi imali empatično društvo, ne bi imali sukoba, ne bi imali ratova, vršnjačkog nasilja, ne bi se toliko raspadali brakovi, ne bi imali toliko depresivnih ljudi, ne bi imali agresije bilo koje vrste. Empatija je ustvari razumijevanje tuđih misli, osjećaja, stanja, ponašanja, kulture, života. To ti je ono kad kažu da se staviš u cipele druge osobe, da se obučeš u njegovu kožu i tako živiš jedno vrijeme kako bi shvatio kako je njemu. Tada bi ga uspjeli razumjeti puno više. Znali bi kako se osjeća, zašto se tako osjeća i bili bi tolerantniji. Shvaćali bi njegov život kao što shvaćamo svoj. Danas je naš način življenja toliko odagnao svijest o empatiji da se više ni ne trudimo slušati ni razumjeti druge. Mobiteli, kompjuteri, društvene mreže, ubrzani način života, sve nas to odvlači od onog najvažnijeg, a to je empatija. Kad slušamo nekog tko ima potrebu reći svoje osjećaje, svoje probleme, svoje stanje, ispričati svoju priču o depresiji, anksioznosti, mi im odmah odgovaramo savjetima, preporukama. Ni ne saslušamo do kraja a već im kažemo, samo da znaš kako je meni, da znaš kroz što sam ja prošao. Dati poneki savjet je u redu, ali ono što je važnije, ono što je čovjeku koji ti priča najpotrebnije, saslušati do kraja, pokušati razumjeti, čuti ono što ti govori. Ima jedna stara budistička izreka koja kaže, ne čini ništa, samo budi tu. To je to. Empatija budi i u nama neke pozitivne osjećaje koje nas opet čine boljim ljudima. Dakle, ti u stvari pomažući slušanjem drugih, pomažeš i sebi. Empatija budi nekoliko važnih stvari u svakom od nas, a to su: ljubav, sreća, moć, sloboda, smisao, razum i potreba za učenjem. Ljubav prema sebi, ljubav prema drugom, prema životu, prema bližnjem, prijatelju, djeci, ženi, cijelom svijetu. Moć koju posjedujemo usmjerava u pravu stranu, moć rasuđivanja, moć podjele pozitivnih misli, osjećaja. Slobodu biranja, slobodu života, govora, pričanja o svemu pa i onom najintimnijem. Sreću koja nas obuzima, sreću koju ću rado podijeliti s drugima i time ih usrećiti pa da su mi i najgori neprijatelji. Smisao koja mene drži živim, a koju rado dijelim s drugim ljudima. Mudrost koju imam i usmjeravam samo na pozitivnu stranu života. I na kraju potrebu za učenjem, potrebu za cjeloživotno educiranje. Kad bi svi shvatili da je to jedna vrlo jednostavna vještina koja se može naučiti, mi bi živjeli puno sretniji. Vjeruj mi moj Bepo, ne bi bilo mentalnih problema koje danas imamo. Znaš, kažu da mi u Hrvatskoj nikad nismo imali više psihijatara, a nikad manje stanovnika, a da bi se psihički liječio moraš čekati po godinu dana na red. Kakav apsurd! I što je rješenje? Educiranje, educiranje i samo educiranje. Jedino nas to može spasiti. Nitko nam neće pomoći ako ne pomognemo sami sebi. Do jučer smo se sramili priznati da imamo psihičkih problema, a danas ne možeš doći na red kod psihijatra ili psihologa, danas to više nije nikakva sramota. Ako ne ništa drugo, bar smo razbili taj tabu.

- Ali kako možeš natirat nekoga koji neće učit, kako mu objasnit da je to potriba?

- Ne možeš nikoga natjerati na nešto što neće, ali bar možeš pokušati, bar se možeš potruditi. Ja bih stalno organizirao nekakva predavanja, nekakve radionice. Pozivao bih ljude da slušaju tuđa iskustva, da čuju tuđe probleme kako bi shvatili svoje. Ne radeći ništa, nego samo se pravdati da nikoga to ne interesira, zabijaš glavu poput noja, a time preuzimaš i dio odgovornosti za cijelo društvo.

- Znaš, meni se čini da to šta govoriš ima smisla za one pojedince koji su bolesni, hendikepirani, ali šta je sa narodima, sa jednom cilom civilizacijom. Kako doprit do njih?

- Bepo, sve je to isto. To se odnosi na sve, na muškarca, ženu, dijete, na naše brakove, na našu naciju. Kad slušaš nekog pojedinca i shvatiš kroz što prolazi, kad osjetiš da mu tvoje razumijevanje puno pomaže, onda se to može primijeniti na svakog pa i na narod i na cijelu civilizaciju. Ne treba žaliti nikog, samo ih treba razumjeti. Da bi ih razumio, treba ih saslušati. A koliko toga se nama događa bez ijednog pokušaja razgovora, dijaloga, bez uopće pokušaja razumijevanja tuđih tegoba. Jer svaki problem je moguće riješiti, makar pokušati. A čim pokažeš želju za rješavanjem, napravio si pola posla. Greška je u tome što nitko ne čuje tuđe probleme, nego gledaju samo svoje. A to nije empatija, to je sebičnost, prokleta sebičnost. Zato je moj Bepo, krajnje vrijeme da prestanemo biti sebični i postanemo empatični, jer će u protivnom sve otići k vragu. I vjeruj mi, nikad nije kasno. Uvijek je vrijeme za početak.

(objavljeno 20. 10. 2023.)

 

071

 

DVIJE HRVATSKE

piše: Vinko Brešković

 

- Zamisli Duje da ti netko ponudi da možeš birat između dvi države u kojoj ćeš živit, koju bi izabra? Obe su države u Europi, u Šengenu i u Eurozoni. Prva je država u kojoj trideset posto ljudi živi na granici siromaštva, u kojoj je prosječna mirovina manja od četrdeset posto od prosječne plaće. Država u kojoj je inflacija među najvećim u Europi, koja je po svim pokazateljima o prihodu po glavi stanovnika na dnu svih lista u okruženju. Državu u kojoj je korupcija veliki problem, u kojoj se skoro svaki dan otkrije neki lupež koji je pokra državni proračun, u kojoj sudski procesi traju priko deset godina, u kojoj ako nisi član vladajuće stranke ne možeš ić naprid, ne možeš napredovat. Iz te države je pobiglo između dva popisa priko četiri sto iljada ljudi vanka, a samo u zadnje dvi godine još trideset iljad. Zamisli da možeš birat i državu u kojoj se predsjednik i premijer svaki dan karaju, koji ne govore jedan sa drugim, u kojoj se u Saboru prepiru jalovim i bezveznim diskusijama ka najveći primitivci. Državu u kojoj se uvodi zakon di će se ograničit sloboda medija, di direktor jedne državne firme izgubi deset miljuni euri, a nitko ga ne progoni radi tega. Državu u kojoj se prominilo dvadesetak ministara radi korupcije, a još niti jedan nije u zatvoru, a pitanje je oće li i bit. Zamisli državu u kojoj je od pandemije na sto iljad stanovnika umrlo najviše ljudi, koja se nije tila cijepit, u kojoj se vraćaju bolesti koje su davno iskorijenjene. Zamisli državu koja je toliko podigla cine u turizmu da se hvali da je zaradila dvadeset posto više nego lani, a ne govori da je to radi većih cina. Državu u kojoj se postavljaju direktori, ministri, ravnatelji, razni dužnosnici po političkoj pripadnosti, a ne po znanju. Nema veze čime se dosad bavia, ako je član stranke onda sve može. Zamisli državu u kojoj se otkrije da je netko diplomira ili doktorira na falsificiranim, odnosno prepisanim knjigama ili udžbenicima, ali i dalje obavlja svoje dužnosti ka da se ništa nije dogodilo. To je i država u kojoj je izražen nepotizam, prijateljstvo, a najdragocijenija je članska iskaznica. E to je jedna država, a ona druga je država u kojoj su se plaće podigle priko sedamdeset posto u zadnjih nekoliko godina, u kojoj se penzije dižu za deset posto i dalje usklađuju sa inflacijom. Državu u šengenskom prostoru, sa eurom kao novčanom jedinicom, državu kojoj je rejting agencija podigla na BBB+ sa pozitivnim smjerom i koja ima rast BDP-a među najvećima u Europi. Državu u kojoj su investicije u infrastrukturi u zadnjih nekoliko godina premašile deset miljardi eura, državu koja je u pandemiji davala plaće svima, u kojoj nitko nije izgubia radno misto. Državu u kojoj je nezaposlenost pala na ispod šest posto, u kojoj je zaposlenost narasla za desetak posto. Zamisli državu koja je zadržala cine struje i plina za sve korisnike bez obzira šta su se u cilemu svitu digle za duplo, troduplo. Državu u kojoj su zamrznute cine priko trideset proizvoda koji se najviše kupuju, koja svako malo da penzionerima pomoć od stotinjak euri. Zamisli državu koja svakom ditetu plati marendu, koja svoj dici plati knjige za školu, koja ukida prireze da bi povećala plaće svima. Zamisli državu koja je u zadnjih nekoliko godina napravila najveći most sa kojim je spojila svoj teritorij. Zamisli državu u kojoj je premijer jedan od najcijenjenijih ljudi u Europi, koji govori tečno četiri jezika, koji je prava priženca. E kad si tako zamislia ove dvi države, reci mi koju bi ti odabra za život?

- Bepo, nemoj me zajebavat, neću ja ništa birat. Ja ću ostat ovdi živit ma kako bilo da bilo. Ti si podlega propagandi pa onda govoriš o dvi države, a znaš da imamo samo jednu jedinu.

- Dobro Duje, ali koja je onda tvoja država, u kojoj ti onda živeš? Koja je to mene propaganda obuzela, šta to nisam točno reka, šta je tu pogrešno. Koju sam to od ove dvi države loše opisa?

- Ne znam ja koju si ti loše opisa, ali to su dvi potpuno različite države, a to nije istina.

- Duje, čekaj malo. Nisam ja izmislia to da imamo dvi države, to nam je naš premijer reka. Istina je da su to dvi različite države, ali zato te i pitam u kojoj ti živeš?

- Jebate Bepo, šta si dosadan sa te dvi države. Ja živem u onoj drugoj, a u kojoj ti živeš?

- E moj Duje. Ja živem u obadvi. Obadvi su moje države nažalost. Bilo bi lipo da živemo svi u drugoj državi, ali jebiga imamo i onu prvu, nju ne možemo zaboravit i ona je naša. Možeš ti govorit da je to propaganda, da je sve to laž, ali reci mi onda šta je tu pogrešno?

- Pogrešni su ljudi koji to govore, mislim na onu prvu. Ova druga je ona naša prava država. Ta oporba koja govori o toj prvoj državi laže, ona je kontra naše države, oni su mrzitelji svega Hrvatskog. A to nije teško ni dokazat, to će se lako dokazat. Vidićeš na izborima.

- Bravo Duje. Imaš ti pravo, na izborima ćemo vidit koliko ljudi živi u jednoj, a koliko u drugoj državi. Samo je pitanje koliko će ljudi još ostat kako bi glasalo. Šta ako nikoga ne bude, ako svi uteknu, tko će onda glasat za tu tvoju drugu državu? Jer moj Duje i sad imamo pet sto iljad glasača više nego stanovnika, a di su ti ljudi, tko zna. Ali nema veze sve dok imamo dosta njih koji glasaju za tvoju drugu državu, to nam je najvažnije, je li tako?

(objavljeno 13. 10. 2023.)

070

SREĆA

piše: Vinko Brešković

 

- Ma srea sam sinoć onog Hrvoja. Šeta po rivi cili nasmijan. Jebate, šta je ti čovik sritan. Govori mi da je naša pedeset euri na putu do plaže. A kako mi je reka, nije mu to prvi put. Samo ovo lito je naša tri puta novce, a dva puta je naša neki prsten, a jedanput je naša zlatni lančić. Pa jebate, ja nisam nikad u životu nešto naša. Znaš, on je čovik koji šeta i uvik gleda u pod pa valjda mora i nešto nać. Ja sam cilo jutro šeta i gleda u pod ka kreten, ali osim govana od pasa nisam vidia ništa. A jesi li ti Duje kada išta naša?

- Jesam. Ka dite sam naša potkovicu od konja i kad sam je donia doma, otac je zabia u zid isprid kuće. Reka mi je da je to velika srića i da se to tako radi. To bi triba bit znak da ću imat uvik sriće u životu.

- Pa jesi li ima sriće u životu?

- A šta ja znam. Šta je to uopće srića? Valjda jesam. Oženia sam se, dobia dva sina, imam unuke, imam dva apartmana, ne fali mi bogu hvala novaca, imam eto vas ka prijatelje, pa jebem mu mater, valjda sam sritan.

- E dragi moji prijatelji, sreća je velika životna zagonetka. Ne postoji znanstveni koncenzus i definirani okvir za sreću. Moraš razlikovati sreću od radosti, veselja, zanosa ili bilo kog drugog trenutnog oduševljenja. Kažu da je sreća pozitivno emocionalno stanje, to je valjda najbliža definicija. Ali sreća ne mora biti za svakog ista. Svatko je može shvaćati na svoj poseban način. Sigurno ima stvari koje vas usrećuju, a drugima one nisu toliko važne. I male sitnice mogu usrećiti, ali je li to trajno stanje, tko to zna. Vidiš, djeca se usreće poklonima. Kupiš im novi telefon, neku drugu igračku i oni su sretni, kako se ono kaže ka mala dica. Ima onih koji su sretni s malo novaca, a ima onih koji su užasno nesretni iako su bogati. Postoje i oni koji se kunu da se s novcima može kupiti sve pa i sreća, ali ima puno dokaza da tome nije tako. Sve je to rastezljivo, ništa definirano.

- Ma ja mislim da je najvažnije bit zdrav, onda si sritan. Jebeš sve ostalo. Ako imaš zdravlja, onda si sritan čovik.

- Je Duje, ali sićaš se kako su rekli da su oni na Titaniku svi bili zdravi i eto di su sad. Nisu imali sriće!

- Pa dobro, šta je za tebe onda srića?

- Ja sam sritan kad nemam nikakvog gropa u štumku, kad me ništa ne muči, kad nemam problem koji ne mogu rišit. Sritan sam kad imam šta jest, šta popit, sritan sam kad su mi svi oko mene sritni. Sritan sam kad se doma ne karam sa ženom, kad mi dica ne prave pizdarije, sritan sam kad mogu drugog učinit sritnim. Nije me briga za novce dok sve ovo imam, onda mi oni ništa ne znače. Eto poznajemo svi onog Dinka koji je prebogat čovik, a doma nema mira nikad. Uvik se kara sa ženom, ona je uvik u nekim ljubavnim aferama, dica su mu problematična, malo malo pa su u zatvoru, a on ih mora sa puno love izvlačit iz problema. A znamo svi i Petra koji žive od socijalne pomoći. On kad okopa vinograd, uredi ono malo maslina, poplivi vrtal ide na ribe, uvati po koju ribicu i stalno piva. Svi u kući non stop pivaju. Ja bi za njega reka da je sritan za popizdit. Ima ženu koja se muči i radi ka crv. Čisti apartmane, pere robu drugima, pegla, čini sve da bi zaradila koji euro, ali vidiš, nikad se ti ljudi ne žale. Uvik su nasmijani, uvik veseli. A dica su im mala, nemaju šta obuć, ali su odlični đaci, uzor od dice. I šta onda reć kad su takvi ljudi u pitanju. Kod njih u kući ne fali ljubavi, nikad nije falilo.

- Po mom mišljenju je ljubav jedna od važnijih uvjeta za sreću, možda ne i presudna, ali jako važna. Znam da ima nesretnih ljubavi, mislim na one koji završe nesretno, ali voljeti je znak velikog unutrašnjeg mira. Znati voljeti je dar s nebesa. Biti voljen je lijepo, ali znati voljeti je još ljepše. Jer kad voliš onda je to tvoj osjećaj. A sreća je osjećaj svih osjećaja, a meni se čini da je ljubav najbliža tome.

- Dobro sigurno imaš prav. Ali puno znači i to di živeš. Nije lako bit sritan tamo di je rat, tamo di je glad svuda oko tebe. Kako bit sritan ako cilo vrime strahuješ oće li ti bomba past na glavu, kako bit sritan ako vidiš da ti je dite gladno, a ti nemaš kruha za nahranit fameju. A toga ima po svitu koliko hoćeš. Lako je nama govorit ovdi u Hrvatsku o srići. Pa mi imamo sve šta poželiš, a ono najvažnije imamo mir, imamo državu koja će se pobrinut za siromahe, koja će dat socijalnu pomoć onima koji nemaju ništa. Tako da ja mislim da nije sve isto di živeš. Ne možemo mi govorit isto o srići kod nas i u Africi naprimjer. To su dvi skroz različite stvari.

- Tako je Bepo. Lako je nama u Hrvatskoj. Dok god imamo ovakvu vladu moramo bit sritni je li tako?

- Duje, ostavi mi se politike. Je, sritni su oni gore na vlasti, njima ništa ne fali, ali je li cili narod sritan? Ne moj Duje, oni su sritni, ne mi.

- Misliš Bepo da su oni sretni? Uvjeren sam da nisu. Ja mislim da svi oni na vlasti, ili oni koji odlučuju za nas, svi oni ministri, direktori velikih državnih firmi, premijer, predsjednik nemaju pojma što je to sreća. Pogledaj im lica, pogledaj kako govore, pogledaj kako se ponašaju. Misliš da je to sreća? Da je tako, pa onda bi i mi svi morali biti sretni bez obzira na sve što smo dosad govorili. Za sreću nam nitko od njih ne treba, sami je sebi krojimo, sami je moramo definirati, na kraju krajeva sami je osjećamo, ona je samo naša, nije njihova, na svu sreću.

(objavljeno 06. 10. 2023.)

069

DEMOKRACIJA

piše: Vinko Brešković

 

- Bepo prijatelju, šta je za tebe demokracija?

- A jebate, ja mislim da je to ono kada narod vlada. Znam da smo godinama živili u nedemokratskom društvu, da smo živili u mraku, u komunizmu, u socijalizmu, u autokraciji. Ni o čemu nismo odlučivali, mislim mi ka narod, sve su odluke donosili neki tamo gore u Beogradu. Jebali su nas kako su stigli. Jedva smo se izborili za slobodu, za ovu našu lipu demokraciju.

- Da, imaš pravo. Puno se toga promijenilo u zadnjih trideset godina otkad imamo našu državu. Ali ima jako puno anomalija u društvu u kojem živimo, a na koje nas je upozorio naš veliki profesor Velimir Srića. Rekao je da živimo u jako kreativnim vremenima i s puno paradoksa. Govori on naprimjer da je medicina toliko napredovala, da praktično niti jedan čovjek nije potpuno zdrav, a da je država toliko moćna da više nitko nije slobodan. Danas najbolji sportaš, glumac ili pjevač i još neki influenseri, zarađuju tisuću puta više od najboljeg učitelja, odgajatelja ili liječnika.

- Čekaj, onda je po njemu sve ovo naopako.

- Slušaj dalje. Kaže on da materijalno bogatstvo prati duhovna praznina, gradimo sve više zgrade, a prag tolerancije nam je sve niži. Gradovi se šire, a pogledi na svijet sužavaju. Znaš i sam da kupujemo više stvari, ali u njima sve manje uživamo.

- Kad malo promisliš odmah se počneš ježit. Bože moj kako istina zna zabolit.

- A poslušaj ovo. Rekao je da se povećava površina stanova u kojima živi sve više samaca. Kaže on dalje, obitelji u koje se kunemo su bogatije, ali se parovi puno češće razvode. Raste broj velikih i lijepih kuća, ali i broj razorenih domova. Razvoj znanosti nam je donio to, da tehnološki napredak štedi slobodno vrijeme, a mi ga imamo sve manje. Naučili smo žuriti i zaboravili strpljivo čekati. Istina je da nam raste iz godine u godinu broj stručnjaka, a mi imamo sve više neriješenih problema. Još nešto, sve smo obrazovaniji, ali ne i mudriji. Govori on dalje kako sve više znamo, kako smo puno toga novoga naučili, a sve slabije prosuđujemo. Raste broj humorističkih serija, a mi imamo sve više oboljelih od depresije. Stalno se ljutimo, stalno smo umorni, stalno grintavi. Činjenica je i da smo mozganje pred knjigom zamijenili vegetiranjem pred ekranom. Rekao je još i da živimo duže, ali sve ispraznije. Okruženi smo brzom hranom i sporom probavom. Trećina čovječanstva umire od gladi, a trećina od bolesne debljine. Imamo na stotine Facebook pratitelja koje zovemo prijatelji, ali nemamo nijednog pravog. Često se svađamo, rijetko volimo, s lakoćom mrzimo.

- Dosta više, jebate di mi ovo živemo? Ma jeli to on misli na našu Hrvatsku? U kom ovo svitu postojimo?

- Čekaj, ima još. Masovna kultura stvara masovne histerije i masovne ubojice. Posjećujemo udaljene planete i asteroide, a ne poznamo najbliže susjede. Tvrdi on da je centar našeg života postao šoping centar. Ponosno jedemo "zdravu hranu", a puštamo da nam mediji truju duh. Sve je više informacija, a sve manje prave komunikacije. Život nas je doveo do toga da svemu znamo cijenu, a ničemu vrijednost. U školama nas uče zaraditi za život, ali ne i kako živjeti. Znaš i sam da smo nekad stvari trošili, a ljude voljeli, danas je obrnuto. Eto moj Bepo, vidiš li koliko apsurdnih stvari oko nas.

- Ima čovik prav. Stvarno je svit otiša u govna. Ali nije to samo kod nas u Hrvatskoj, svuda je tako. Pa nije nam sve kriva ta demokracija. A šta on govori za nju?

- Kaže on da je demokracija odlučivanje većine ljudi, a koji su pritom u velikom broju nekompetentni, neuki, neobrazovani i koji donose odluku o malom broju uglavnom korumpiranih koji potom vladaju.

- Onda po njemu demokracija ne valja. Ispada da bi bilo bolje da imamo recimo kralja ili nekog ko će nama upravit, jer mi sami očigledno ne znamo. Jebate, za šta smo se mi borili. Ima sam jednoga prijatelja Nikicu koji je reka ka i ti tvoj nesrića, da bi on ukinia demokraciju i da bi uvea savjet mudraca. Tu ima logike, jer jebate, bar bi pametni i mudri ljudi odlučivali o svemu. Ne bi se pita narod šta činit, jer ima prav, šta narod zna.

- Da to je možda dobra ideja. Ali reci mi, tko bi odabrao te mudrace? Znaš i sam da ima ovakvih i onakvih pametnih ljudi. Ima onih koji su orijentirani lijevo, onih na desno. Ima ih s različitim ideologijama, raznih svjetonazora. Opet bi se pitali da li smo izabrali one prave, a nikad nećemo moći izabrati one koji su svima po guštu. I moj Bepo, opet dolazimo na početak, tko će birati? Narod na izborima?

(objavljeno 29. 09. 2023.)

068

 

PRIJATELJI

piše: Vinko Brešković

 

- Dobro Bepo, šta za tebe znači dobar prijatelj?

- Vidiš, to je dobro pitanje. Nisi ti glup kad si ga ovako postavia. Imaš raznih prijateljstava, onih dobrih i onih loših, ili bolje rečeno onih površnih, a mi ih zovemo odličnima. Evo ti na primjer Duje i ja. Mi ti se znamo još iz ditinjstva i možemo reć da smo prijatelji još od tada. Viđali smo se ka dica svaki dan, igrali se zajedno, išli u školu zajedno, a i sad smo skoro svaki dan zajedno. Ima puno stvari šta nas vezuje. Pored toga smo i obiteljski prijatelji. Moja Mare i njegova Ane su isto prijateljice, dica su nam isto međusobno prijatelji iako nisu istih godina. Često večeramo ili ručamo zajedno s famejama. Dakle puno smo skupa i znamo jedan o drugome sve. On mi je uvik skočia kad mi je tribala pomoć, bilo koje vrste, ka i ja njemu. A opet na drugu stranu smo toliko različiti da je to za popizdit. Nikad se on i ja nismo slagali o politici na primjer. Jebate, tu se nikako ne možemo razumit. Čim počnemo govorit o njoj mi se pokaramo. Mislimo o svemu potpuno drugačije. On voli jedne ja druge i nikako se nismo mogli dogovorit koji su bolji. I oko crikve se svađamo. On je veliki vjernik, a ja sam više tradicionalist. Obojica idemo u crikvu, zajedno sidimo gore u koru, ali potpuno drugačije primamo viru. Eto i šta sad reć o nama. Ali sve te razlike nas nikad nisu pokarale. Mi jednostavno znamo da se razlikujemo i tako živemo ka pravi prijatelji. E, a sad da ti rečen. Imam ja i još jednog dobrog prijatelja sa kojim se slažem u svemu. O svemu mislimo isto, o politici, o fameji, o pederima, o crkvi, ma o svemu. Ja guštam s njim razgovarat, guštam popit kavu sa njim, popit koju bocu vina. A kad je Duje sa nama, onda se on i ja složimo protiv njega. A vidiš, toga prijatelja nikad ne bi pita stvari koje pitam Duju. Duje mi je puno bliži i od njega sam u životu dobija puno, a puno sam i ja njemu da. I sad ti meni reci, koji je bolji prijatelj?

- Imaš pravo Bepo. Ima svakakvih prijateljstava. Ja na primjer imam prijatelja s kojim se ne vidim cijelu godinu, a kad se sretnemo, ponašamo se kao da se nikad nismo odvajali. On mi je uistinu među najboljim prijateljima koje imam. Doduše, on i ja imamo vrlo slične poglede na život, iste svjetonazore, volimo iste knjige čitati, imamo puno zajedničkog. U stvari kad malo dublje analiziraš takve odnose, onda shvatiš da nas uvijek za one prave prijatelje vezuje nešto sasvim drugo, a ne samo svakodnevica. To su te duboke urezane veze koje se ne prekidaju tako lako, koje ne može prekinuti nijedna politika, nijedna ideologija. Takvi prijatelji su vrlo rijetki, ali su takvi prijatelji često bliži od brata, bliži od svake obiteljske veze. Prije ćeš se povjeriti njemu nego ženi na primjer, a da ne govorim o ostaloj obitelji, bratu, sestri. Takvi prijatelji te nikad neće iznevjeriti, nikad prevariti. O da, možeš se s njima posvađati, ali su te svađe smiješne u odnosu na veze koje su vas spojile, koje nitko ne može prekinuti. Kao što vidiš, nema veze čak ni to što se dugo ne vidimo, što nismo puno zajedno. Ali meni je dovoljno da se čujem telefonom s njim, meni je dovoljno da znam da je s njim sve u redu, tada mi se čini kao da smo upravo zajedno popili kavu. To ja zovem pravim prijateljstvom.

- Je, je i ja imam takvog jednog. Doduše nije ka Duje, ali mi je stvarno dobar prijatelj. Vidimo se samo liti, jer ne žive ovdi, ali kad dođe, onda se čini ka da se nikad nismo odvojili. E vidiš sa njim se slažem oko politike. Recimo, on voli onega Puljka ka i ja. A kad bi ga moj Duje zavolia, a hoće vidićeš, onda mi niko ne bi triba u životu osim njega.

- Jebo te Puljak. Ja ne znam šta ti vidiš na tom čoviku. Pa on je kreten, on je idiot. Jedini pravi političar kojega imamo je Plenki, ali ti ga nećeš priznat, a kad bi ga prizna moj Bepo, nikad ne bi ni ja tražia nekog drugog prijatelja pored tebe.

Jebo te Plenki!

- Dobro, dobro vas dvojica, sad shvaćam koliko vi jedan drugom značite. A zamislite da nemate jedan drugog, koliko bi vam nedostajalo inspiracija za razgovor o politici.

- Znaš, ima oni natpis na jednoj kući: Jebeš kuću bez prijatelja. E to ti je prava istina moj sinko. Ima puno ljudi kojima nitko ne ulazi u kuću, koji nemaju nikoga, koji se nemaju s kim pokarat. Pa ja bi popizdia da nemam kome reć da je Plenki loš političar, da ništa ne valja, da nas zajebava, da cilu zemlju vodi na pogrešan put. Je li tako Duje?

(objavljeno 22. 09. 2023.)

067

 

PALIJATIVNA SKRB

piše Vinko Brešković

 

- Znaš, kad čuješ sve ovo šta se govori po televiziji, ja se počnem ježit. Ne možeš bit opušten nikako. Jednostavno te tiraju da razmišljaš o svemu, pa tako i o smrti.

- A jebiga Duje. Svi mi razmišljamo o smrti, to je normalno. Kad dođeš u neke godine, to je prirodno. Smrt je sastavni dio života. Dokle ima života, nema smrti, a kad dođe smrt, nema života.

- A je li se ti bojiš smrti? Mene je strah za popizdit. Ja o tome ne volim niti govorit.

- Duje, nema smisla se bojat smrti, to je glupo. Ja se ne bojim umrit, ja se bojim boli i patnje, toga me je strah. Ali kad bi sve bilo normalno ni toga se ne bi tribalo bojat. Vidia si na televiziji onu bidnu mladu likarušu šta joj je zaručnik, isto tako likar umra. Ona je žena popizdila toliko, da je došla u svoj svojoj boli radi njegove smrti na televiziju i svašta rekla. On je bia bolestan i to neizlječivo. Nije mu bilo spasa, svi su im to likari rekli, a kako je i ona likar i njoj je to bilo jasno. Nije se ona žalila na to, njemu nažalost nije bilo pomoći. Ali problem je bia u tome šta su ga pustili umrit u bolovima, a to nije smilo bit. Znaš po svim našim zakonima, po svim likarskim uputima, po HZZO-u, svatko ima pravo na dostojanstvenu smrt bez boli i bez patnje. Međutim kod nas se to skroz iskrivilo. Likari misle da kad prestane ličenje, da prestane i briga za pacijenta, a to nije istina. Zato imamo tu palijativnu skrb, skrb o umirućima, o onima kojima nažalost više nema pomoći. Oni i dalje tribaju ljekove, ne za izličit se, ali tribaju ljekove za bolove, za spavanje, za manju patnju. U puno slučajeva toga nema, a tako eto nije bilo ni tom mladom likaru. Prestali su ga ličit, jer mu nije bilo pomoći, ali mu nisu davali ništa kako ga ne bi bolilo. Puno likara to neće davat, recimo ti morfij, ili neke druge opijate, koji ti pomažu da spavaš, da te ne boli, da ne patiš, a svi oni govore da to ne daju, jer bi se moga navuć na te ljekove. Ma koje su to pizdarije. Čovik bidan umire, a oni se boje da se ne navuče na morfij. To me podsjeća na onega šta je čuva bidnu mater koja je imala sto godin i stalno ležala u polusnu. On joj nije tija davat Normabel od pet miligrama, nego ga je nožem kida na pola, jer ga je bilo strah da će se navuć na lik. Jebate, žena ima sto godin, a on se boji da će se navuć. Pa neka se navuče, pa ćeš joj davat deset, pa ćeš joj davat dvadeset miligrama. Pa bolje je da spava nego da se bidna muči. Znaš, meni je jedino želja da kad mi dođe vrime za umrit, da umrem u snu. Lipo zaspem i gotovo. Samo da me ne boli, da ne patim. Ali kad više razmišljam o tome, sve mi dođe da već sad počnem nabavljat ampule ili flastere morfija za svaki slučaj. Lipo ću reć ženi i dici, da kad vide da me boli, samo neka mi krkaju injekcije, jebe mi se hoću li se navuć ili ne. Neka ja spavam, neka mene ne boli, a za sve drugo me nije briga, a možeš mislit koliko će me bit briga u tim zadnjim momentima. Jer kad sam vidia šta se dogodilo tom bidnom mladom likaru šta je umra u bolovima, a pazi, zaručnica mu je likar i to anesteziolog, šta onda ostaje onim bidnim starim ljudima koji doma leže i čekaju smrt. Najgore je to što se u nas u Hrvatskoj to jedino nije rišilo, svuda u svitu postoje te klinike za bol, imaju dobro organiziranu tu palijativnu skrb, imaju mobilne timove koji idu po kućama i pomažu tim bolesnicima. Pa jebem mu mater, bar se tu moramo prominit. Ajde sve drugo, ali to je nehumano, to je na dnu svake civilizacije, to je užasno primitivno.

- Ma Bepo moj sve je to stvar Božje volje. Bit će kako on odredi.

- Duje, znam da je sve u Božjim rukama, ali ima tu puno mista i za ruke likara, ili nekog drugog, ne znam ni ja koga. Ako mi mogu pomoć, neka mi pomognu, a Bog je odredia kad ću i kako umrit i šta će bit posli sa menom. Ali dok sam na ovom svitu, hoću da mi pomognu oni koji su za to plaćeni, kojima je to posal. Zar je moguće pustit čovika da pati, ako mu možeš pomoć da ode sa ovega svita bez patnje, bez straha. Osim toga Duje, mi smo dobri ljudi, mi smo kršćani, mi bi se tribali veselit susretu s Bogom, a ne bojat se, je li tako. Govoridu da je život jedna gruba i teška bolest, a da joj je jedini lik smrt. Pa kako se onda nje bojat? Osim toga, ja sam ti Duje zagovornik eutanazije. Ja bih volia kad vidim da mi više nema nikakve pomoći, kad vidim da sam počea patit, ja bih volia otić kod likara koji će mi dat injekciju od koje ću zaspat i bezbolno umrit. To je moja volja, tako sam ja sam odlučia. Ja sam uvik spreman potpisat takvu smrt. Ali kod nas nema takvog zakona nažalost, kod nas je eutanazija zabranjena. Ja se nadam da neće bit još dugo, jer ima već dosta zemalja u Europi koje su usvojile zakon o tome. I u Sloveniji se počelo govorit o tome, zašto ne bi i  kod nas. Nema tu ništa lošeg, nema tu nikakvog zločina, to sam izabereš, nitko te na to ne može natirat. To bi po meni bila prava palijativna skrb, a ne ov o šta danas imamo, ovo je sranje. Teško i bolno sranje!

- Prestani Bepo o tome govorit. Jebate, o čemu smo se mi jutros uvatili govorit. Neću više o tome, ajmo pričat o seksu, ajmo govorit o vinu, ajmo govorit o spizi.

- Imaš prav Duje, to i priliči našim godinama. Seks, seks, vino, spiza, na to bi se rado da navuć.

(objavljeno 15. 09. 2023.)

066

 

DIGITALNE SVINJE

piše: Vinko Brešković

 

- Eto napokon sam dočeka nešto di bi rado i ja ulaga lovu. Svi nešto ulažu, svi kupuju neke dionice, kupuju državne obveznice, blagajničke zapise, kripto valute, a ja ništa. Sad su ponudili nešto di bi ja rado uložia malo love. Lipo ću kupit za dvista pedeset euri sto kila svinjetine pa ću čekat. A kako mi je draga ta svinjetina, o Bože moj! Kad lipo ispečeš one prošarane kremenadle na gradele, pa šta ćeš lipše. Oćeš li i ti Duje ulagat u svinjetinu?

- Bepo, ja ti baš ne volim svinjetinu toliko, ne jedem ti ja to.

- Ma bogati? A šta ti jedeš , samo janjetinu?

- Meni je draža teletina ili junetina, ali dobro kad nemam šta, pojest ću ja i svinjetinu. Ali o čemu se tu radi, nisam ništa čua o tome. Ako se može šta zaradit, uplatia bi i ja.

- Evo kako ti to ide. Uplatiš najmanje dvisto pedeset euri i oni ti garantiraju za tu lovu sto kila svinjetine. To ti je dva i po eura po kili, a to je dobra cina. Kupuješ direktno od proizvođača, ne od trgovaca lupeža, zato je tako jeftino. Moraš čekat devesto dana da bi dobia tih tvojih sto kila, bez obzira koliko će tada koštat kilo. Još za to vrime daju ti sedam posto kamate u mesu. Znači možeš uzet sto sedam kila kad prođe tih devesto dana. Ali ako nećeš uzest meso, možeš to svoje meso prodat na burzu. Možeš prodat naprimjer nekom restoranu, ili mesarnici, možeš prodat kome hoćeš i po cini koja tada bude. A kako je prognoza da, radi ove svinjske kuge, neće bit svinjetine dosta, vjerovatno će cina ić u nebo. Mogla bi bit i pedeset posto skuplja nego šta je danas. Znači moga bi zaradit dosta love, odnosno moga bi zaradit dosta mesa. Meni se to čini baš super.

- A misliš da to neće bit problem prodat? A šta ako u to vrime bude te svinjetine koliko hoćeš, šta ako ne budeš imat kome prodat?

- Pa jebiga Duje, uzet ćeš sebi i stavit u zamrzivač i lipo jest. Neće ti propast. Šta je sto kila mesa, odnosno šta je problem izist sto sedam kila mesa. To možeš pojest u godinu dan, a možeš šta god osušit, možda napravit jedan pršut, napravit malo čvaraka, napraviš koju kilu svinjske masti i eto. Ako ne budeš moga prodat, ja ću ti kupit, ali po cini koja je danas, jer ja sam uvjeren da će cina ić gore. Šta ti misliš da će meso pojeftinit? Kako ne!

- Dobro, a di je tu interes ovega šta prodaje?

- Pa kako di je interes? On koristi tvoju lovu više od dvi godine, a vratit će ti je u mesu sa kamatom od nešto više od tri posto. Da je držiš na banci ne bi dobia ni eura kamate, a ovako ćeš dobit sedam kila mesa, odnosno sedam posto.

- A ima li tu neki rizik?

- Naravno da ima. U svakom ulaganju ima rizika, pa tako i u ovome. Recimo, mi svi uplatimo tu lovu, on krene gojit naše svinje, a onda iz ne znam kojega razloga propadne, ode lova. E to je rizik, drugoga nema.

- Pa jebate Bepo, pa to može bit i velika prevara. A šta ako on hoće lipo od nas svih uzest lovu, a onda proglasi bankrot, šta onda?

- Ma ne virujem u to. Toliko su govorili na televiziji o tome, toliko su propagirali, da ne mogu virovat da je to prevara. Ali ako me zajebu, neću umrit od gladi za dvista pedeset euri. Tako su isto govorili o onim kripto valutama šta su neki ljudi kupovali. Govorilo se da luđaci kupuju neku izmišljenu valutu, neki bitkoin, nešto šta se ne vidi, šta postoji samo na internetu i nigdi drugdi. Vidiš šta se dogodilo. Oni koji su to kupili kad je bilo vrime, sad su bogati ljudi. Oni koji je kupia za hiljadu dolari te bitkoine, sad ima sto hiljad dolari. A šta ako se dogodi tako nešto i sa svinjetinom? Jebate možda ćemo se i mi obogatit. Duje, treba koji put riskirat u životu ako želiš nešto postić. Ako ovako budemo samo sidili i ništa ne činili, ostat ćemo uvik pizduni. A govore da će pored te svinjetine, brzo počet na isti način prodavat i ostale poljoprivredne proizvode. Recimo kupus, šljive, jabuke, breskve, petrusimul, krumpir, ma sve. A cina svega će bit ona koju daje proizvođač, ne ona cina iz butige. To znači puno jeftinije. Meni se čini to super ideeja. Siguran sam da to nije neki zajeb.

- A jesu li spominjali i vino?

- Nisam čuua za vino, ali vidiš, to ti je dobra ideja. Znaš, ako mogu svi poljoprivredni proizvodi tako ić na burzu, zašto ne bi išlo i vino? Bravo Duje, imaš ti prav. Vino je bolje i zdravije od svinjetine. Ajmo lipo nagovorit našeg prijatelja Zorana koji čini lipo vino da i on uđe u ovu šemu. Lipo mu mi sad kupimo po proizvođačkim cinama sto litri vina, a on nam ih može dat za devesto dan uz kamatu od sedam posto, ali u vinu. Ne boj se neće cina vinu past, može samo rast. E mi tada možemo uzest vino, a možemo ga prodat po tadašnjoj cini nekom restoranu, ili bilo kome. Jedino je problem koje će nam vino prodat. Znaš, moga bi nas zajebat ako nam proda neko sranje od vina. Znaš da on ima ovakvog i onakvog vina. Tu jedino može bit zajeb.

- Znaš kako bi to mogli spriječit. Lipo mu moramo reć da vino mora bit flaširano i sa njegovom etiketom pa ako napravi loše, onda ćemo ga toliko ispljuvat, da će mu bit sram šetat po rivi. Reć ćemo mu da je varalica, da je govno od čovika i svašta još. Ali neće on to učinit jer mu je stalo da svi govore da ima dobro vino.

- Istina, ja u njega nisam još pia loše vino, ali znam za jednu njegovu priču da je tako zajeba jednog dosadnega čovika. Ovaj mu je tražia da mu plati nešto u vinu i bia toliko dosadan, da mu je ovaj razvodnia vino i da mu koliko je htia. Ali kako se ovi drugi nije razumia u vino, njemu je sve to bilo OK. Nas ne može toliko zajebat. Ovo nam je super ideja. Ajmo ga odmah nać i predložit mu biznis. Jebate, mora prihvatit lovu na devesto dan sa kamatom od sedam posto, i to u vinu. Pa bia bi lud da to odbije.

(objavljeno 08. 09. 2023.)

 

065

 

EMANCIPIRANE ŽENE

piše: Vinko Brešković

 

- Ma jebate Bepo, stalno slušam o zanemarenim pravima žena. Ma je to tebi normalno. Ja ne razumin šta su toliko digli tu graju o ženama. Dobro, ima ljudi koji se divljački ponašaju prema svojim ženama, ima onih šta ih udru, ali niko ne govori o tome je li možda koja od njih to i zaslužila. Samo im je na pameti da su muški velika govna, da maltretiraju žene, da su one manje plaćene od muških, da su one ljudi drugog reda. Ma meni to ništa nije jasno. Koji im je bog?

- E moj Duje. I ti si čudan čovik. Pa je li čuješ koliko žena bude ubijeno svake godine baš od svojih muževa, ili svojih partnera? A znaš li koliko ima žena koje uteču od muža jer ih ovaj tuče, jer im priti da će ih ubit. Ima puno tih kuća za takve žene koje su uspile pobić od muža, ali se ne smi govorit di su, da ih ovi ne bi našli. A istina je i da su žene manje plaćene od muških. Eto na primjer žena u jednoj firmi radi ka inžinjer sa jednim isto takvim muškim, ali on ima dvadeset posto veću plaću od nje. A kako to, ako rade isti posal? Takvih primjera ima još puno.

- Ali Bepo, to je normalno. Pa ne može muški skuhat, očistit kuću, ne može dojit dite, ne može odgajat dicu ka mater. Kako ti to misliš da je isto?

- Duje, mogu i te kako, samo kad bi tili. Samo muški glume da su bogovi, da to nije njihov posal, da je sve to samo ženski posal. Eto zato žena ima manje u politici, manje ih ima na direktorskim mistima. Znaš, ima sam dobrega prijatelja koji mi je uvik govoria, nemoj nikad dozvolit da žena ima veću plaću od tebe. Moraš imat veću makar za kunu, jer onog trenutka kada žena dobije veću plaću, ti više nisi ništa u kući. Govoria mi je da je emancipacija žena uništila dobru fameju, da je ona sjebala sve prave kršćanske obitelji. Eto priča se još da žene direktorice imaju manje plaće od muških direktora. To meni nije normalno, ako rade isti posal, ako su isto sposobne ka i muški.

- Ali Bepo, ne mogu bit isto sposobne ka i muški, ne mogu isto toliko radit ka i muški, pa to je logično. Jebate, one imaju fameju, one moraju brinut o dici, moraju kuhat, moraju očistit kuću, pa normalno je da ne mogu toliko radit ka muški. Jebate, njima je cila fameja na škini.

- A zašto je fameja samo njoj na škini, zašto ne bi bila i muškima na škini?

- Ma šta govoriš pizdarije. Kako jedan muški može zaminit ženu u fameji?

- Dobro Duje, nećemo se svađat. Mogu ti samo reć da ima puno žena koje su sposobnije od muških, ali nemaju priliku to pokazat. Pogledaj naprimjer Supetar. Tamo su na svim položajima žene direktorice, žena im je načelnik, pa pogledaj di su. Pa oni su nas prešišali u svemu. Žene su sistematičnije, žene su odgovornije, one i te kako mogu zaminit sve poslove koje smo mislili da su samo muški. Pa ima žena u vojsci, ima onih koje voze avione, brodove, tenkove, ima ih koji su bolje s puškama od bilo kojeg muškog. A šta ćeš reć na to.

- Neću reć ništa. Ženi je misto u kući i gotovo. Jebate, ja popizdim kad vidim da muški kuha, da čisti, da vodi računa o dici, a žena mu lipo ide na posal i dođe na gotovo. Još se ljuti kad nema podgrijani obid. Pa meni su sve to papučari, to je sve iskrivljeno. To tako ne smi bit. Imaju prav oni šta se mole svaku prvu subotu u misecu za muški autoritet u kući. Ja ti govorim ako to pustimo bez kontrole, sve će otić k vragu. Ma gledam moju susidu koja se svako jutro uredi ka da ide na misu, napravi frizuru, obuče mini suknju tako da joj se vidi pola guzice i ode lipo na posal, a onda vidim muža kako ide u spizu, odvede dite u školu i vrati se doma kuhat i čistit. Znaš o kome govorim, o onemu redikulu Frani. Eto to će ti bit naša budućnost ako im dozvolimo tu njihovu emancipaciju. Možeš ti meni govorit koliko hoćeš, ali meni to nije normalno.

- Duje moj dragi, to je naša budućnost, to nitko neće moć zaustavit. Mi muški ćemo doć tamo di pripadamo. Ali ko zna, možda je to i dobro. A šta ti Vice govoriš, kakva su tvoja iskustva?

- Prijatelji moji, ja sam već spao u ovu novu generaciju redikula i papučara, a sad mi je to dodatno zapečaćeno, tako da baš nisam relevantan za presuđivanje. Obojica bi se zgrozili nad mojom sudbinom, ali to je to. Ja sam shvatio gdje pripadam, shvatio sam da moram biti ono što moram, jer ću inače biti gladan ako ne skuham, ali ne samo ja nego i djeca. Moramo se pomiriti sa sudbinom koja nam je dodijeljena. Zato mislim da ti Bepo imaš pravo, tu smo gdje nam je i mjesto.

(objavljeno 01. 09. 2023.)

 

064

 

HRVATSKI JEZIK I TURIZAM

piše: Vinko Brešković

 

- Duje, služiš li se ti engleskim jezikom?

- Misliš je li govorim engleski? Ma malo razumin, ali ne mogu dobro govorit, ali puno mi bolje ide talijanski, na njemu se bolje sporazumin. Njemački mi ne ide nikako, jebate, ništa ih ne razumin. A zašto pitaš?

- Samo me zanima. A ti Bepo, kojim se ti jezicima služiš, koje ti sve jezike razumiješ?

- I ja ka i Duje, malo engleski, malo talijanski, malo njemački, ali ja razumin i bosanski, srpski, crnogorski. Sa njima se najbolje razumin, sa njima najbolje govorin.

- Bepo ne zajebavaj. To ti je isto ka i hrvatski, šta me muljaš.

- Duje, nije baš tako. Sve su to različiti jezici, a tek sada će nam i ozakonit svu tu razliku. Sada ćemo dobit i zakon o hrvatskom jeziku. Lipo će ga zakonom zaštitit tako da ne možeš govorit da je to isto. Ovi drugi nemaju zakon o svom jeziku, eto, a mi ćemo lipo imat. Više se neće moć govorit kako hoćeš, više se neće moć koristit bilo koje riči koje se koriste i u srpskom, bosanskom ili crnogorskom jeziku. To će bit naše riči i to zaštićene zakonom. Moćemo mi govorit ovako u kafiću kako hoćemo, ali ako želiš nešto javno reć, e bogami to će morat bit po zakonu. To će ti morat odobrit lektor, inače bi moga najebat. Lipo ćemo imat naš čisti pravi hrvatski jezik.

- Pa to je dobro, pametno. Napokon nešto pametnoga u ovemu crnilu od politike. Vidiš kako se Plenki spremia za izbore. Usvojit će brdo lipih zakona koji će počet vridit od nove godine, taman pred izbore. Imat ćemo novi zakon o plaćama tako da će svima dignit plaće, usvojit će i zakon o turizmu, a sad lipo i ovi zakon o jeziku. Super!

- Ma Duje, šta ti je tu super? Pa to je idiotski. Čemu zakon o jeziku, od koga on želi zaštitit jezik? A pritom nema nikakvih predviđenih kazni ako ga prekršiš. Znaš, svaki zakon ima ono da ako ga prekršiš, ili moraš platit kaznu, ili moraš ić u zatvor, ili šta ja znam šta još. Meni se čini da je ovi zakon doša radi nekoga drugoga, a ne radi jezika.

- A radi čega je po tebi onda doša ovi zakon?

- Duje moj promisli malo. Slični zakon je triba bit još 95., pa onda 2012. godine. Ni jedanput nije prošlo, a sada evo ga opet. Oba puta su ga gurali veliki nacionalisti, a sad ga gura Matica Hrvatske, a na čelu joj je jedan pisac kojega bolje ni spominjat. Hrvatsko društvo pisaca govori da je najbolje povuć ti zakon, da to ne triba, da to ničemu ne vodi, ali ne, oni hoće pošto poto ti zakon. Ljudi koji se razumidu u jezike, svašta govore o tom predsjedniku Matice Hrvatske, govore koliko je on loš pisac, kako mu je jezik kojin piše siromašan, nikakav, a on sad gura ti zakon. Ispada da jedino Matica Hrvatska i hrvatska vlada žele ti zakon, nitko drugi. Ako ga usvoje, a hoće, jer imaju većinu, zaposlit će na desetine lektora koji će radit u svim javnim ustanovama i odobravat dopise, razne izjave, novine, knjige, morat će sve bit napisano sa njihovim blagoslovom. Opet će nam ić titlovani prijevod srpskih, bosanskih i crnogorskih filmova, morat će se prevodit njihove knjige na naš jezik, ovaj ozakonjeni. Morat će prevest i Krležu, jer jebate ni on nije pisa na čistom hrvatskom jeziku. A da ti ne govorim da više nećemo imat kafić Big blue, nego se mora zvat Veliko plavetnilo. Barka će se preimenovat u Čamac, a Marinero u Mornara. Baš će bit zabavno. Tako ćemo se lipo nalazit u Čamcu, ne više u Barke. Meni to zvuči puno hrvatskije, a tebi?

- Bepo, opet sereš. Neće sve bit baš tako, ali eto vidićemo. A šta je ti zakon o turizmu, šta će im to?

- E, vidiš. Meni se čini da je to jedina prava stvar pored ovog zakona o plaćama. Ti mi se zakon čini super, bar onoliko koliko sam dosad čua o njemu. Svaka općina ili grad će morat napravit strategiju o održivom turizmu i to na osnovu brojki koje će sami predočit, a onda će se lipo kontrolirat kako se ta strategija ispunjava. Ako nešto zajebu, ukinut će turističku zajednicu, kaznit će se općina, a neće se moć ni dobit lova za razvoj turizma od Europe ili iz proračuna. Dakle, kaznit će svakog koji bude grišia. Više nam se neće moć događat da jedni govore kako su brojevi noćenja ili dolazaka bolji od prošlih godina, a drugi govore da je lošije nego lani. Jedni optužuju ugostitelje, drugi optužuju iznajmljivače, tako da se ne zna ko pije, a ko plaća. Sad će po novemu zakonu bit šef destinacije, tog nekog menadžmenta i on će odgovarat za sve. Ja mislim da će se uvest reda u svemu. Jer sad neki misle da je problem u velikim cinama spavanja, a drugi misle da je problem u velikim cinama restorana i u cinama po samoposlugama. A ja mislim da su svi krivi po malo, a ima onih koji govore da je sve u redu, neka nama velikih cina, mi meritamo imat takve cine, da je u odnosu na lani puno više od deset posto gostiju došlo u Bol. A to šta ima praznih apartmana, šta nema dosta gostiju po restoranima, da su to sve pogrešne informacije, da to nije istina. Jebate, ka da sam ja to izmislia. Pa neka govore sa svim restoranima, sa svim iznajmljivačima pa onda neka donesu odluku ko je u pravu. Ja znam da ima ljudi koji su dobro prošli ovo lito, ali znam i one koji su najebali jer nemaju ni blizu posla ka prošle godine. A zašto, e to ja ne znam, ali znam da neki moraju znat, Za to su plaćeni.

- Prijatelji moji, kad vas ovako slušam, meni se čini da imamo jako puno problema. Pa vas dvojica imate potpuno različita mišljenja o svemu. Ja sam uvjeren da nam trebaju svi ovi zakoni, jer bez njih nećemo nikad na zelenu granu. Uvijek ćemo se svađati i prepirati, zato neka nama zakona, neka ih ima što više pa će nam sudovi presuđivati tko je u pravu a tko ne, ionako nemaju dovoljno posla!

(objavljeno 25. 08. 2023.)

 

063

 

DVA ŽIVOT

piše: Vinko Brešković

 

- Bepo, naišao sam na jednu divnu pjesmu koju ti moram pročitati, a koja pokazuje pravi smisao naših života. Napisao ju je Mario de Andrade početkom prošlog stoljeća. Slušaj:

 

MOJOJ DUŠI SE ŽURI

Računao sam moje godine i otkrio da mi je ostalo još manje vremena za živjeti od onog kojeg sam proživio dosad.

Osjećam se kao dijete koje je dobilo kutiju slatkiša, prve je pojelo slasno, ali kad je vidjelo da ih je ostalo još malo, počelo ih je jesti sa posebnom pažnjom i uživati u svakom zalogaju.

Nemam više vremena za beskonačne sastanke u kojima se govori o statutima, pravilima, procedurama i unutrašnjim odredbama,

znajući da ništa od toga neće biti postignuto.

Nemam više vremena da podnosim apsurdne osobe koje, unatoč poodmakloj dobi, još nisu odrasle.

Moje vrijeme je prekratko da bih raspravljao o naslovima.

Želim sadržaj, supstancu, mojoj duši se žuri…

Nije ostalo još puno slatkiša u kutiji…

Želim provesti život sa osobama koje krasi ljudskost, stvarna ljudskost, Koje se znaju smijati vlastitim greškama.

Ne želim se napuhivati osobnim pobjedama.

Nitko se ne može smatrati izabranim prije vremena.

Ne treba bježati od vlastite odgovornosti. Ona štiti čovjekovu čast.

I želim koračati samo na strani istine, pravde i pravednosti. Važno je samo ono što čini naš život korisnim i za druge.

Želim biti okružen osobama koje znaju kako dodirnuti srce drugih ljudi… Osobama koje su teški udarci u životu naučili da odrastu s nježnim dodirima duše.

Da… žuri mi se…

Žuri mi se da živim onim intenzitetom koji samo zrelost može dati. Ne želim uzalud potrošiti više ni jedan slatkiš koji mi je preostao… siguran sam da su još slađi od onih koje sam već pojeo.

Moj cilj je doći do kraja zadovoljan i u miru s mojim bližnjima i mojom savješću. Imamo dva života i onaj drugi počinje u trenutku kad shvatiš da je život samo jedan…

 

- Jebate, čovik je napisa sve šta mislim. Samo se pitan, koliko još ima ljudi koji misle da imaju dva života, koji nikako da razumidu da postoji samo jedan jedini. Znaš, okruženi smo s takvim ljudima koji ništa ne vide, koji neće vidit, nego raspravljaju, kritiziraju, grintaju, plaču, samo se nešto žale, a sve u cilju nekih njihovih zamišljenih i beskorisnih promina kao da imaju sto, a ne jedan život. I još nešto. Kako ja baš ne volim slatko, ja bi to drugačije napisa. Znaš, ostalo mi je još malo boca vina za popit, nema ih još puno. Odlučia sam ih popit s guštom i to u biranom društvu. Neću više pit s bilo kim, vodit ću i te kako računa s kim pijem, jer sam preumoran i prestar za sve pizdarije koje slušam. Lipo mi je popit vina s onima koji me razumidu, s onima koji znaju šta govore, onima koji su ljudi, koji nisu pizduni, s onima koji mi u svemu odgovaraju. Hoću uživat u svakoj čaši, jer mi se čini da je svaka sljedeća koju pijem slađa od onih šta sam popia. Ma ne samo čaša, svaki gutljaj mi je važan, svaki gutljaj mi je sladak, sve slađi.

(objavljeno 18. 08. 2023.)

062

 

BOLSKA FJERA

piše: Vinko Brešković

 

- Eto Bepo, prošla nam je i ova fjera. Nije doduše bila toliko vesela kao i prošlih godina zbog kiše, ali to je viša sila, tu se ne da ništa uraditi. Ono što je najvažnije, postavljeni su vijenci tamo gdje treba, održana je svečana sjednica Općinskog vijeća, dodijeljene nagrade onima koji su zaslužili, a fešte navečer nažalost nije bilo. Kiša je sve upropastila.

- Da, je, znam. Ali nije me puno ni briga, ionako ne bi izaša vanka. Smeta mi ta velika gužva, ti šušur. Ali, ionako se to ne čini za nas, nego za mladost. Jedino šta mi je krivo, šta se na naš dan poklopia i veliki državni praznik. To mi je nekako ukrelo fjeru. Da je ti praznik pa na dan prije ili posli, bilo bi puno bolje. Tako si vidia šta se dogodilo. Po novemu zakonu na državni praznik sve mora bit zatvoreno, sve butige, sve pekare, svi štandovi. I sad pogledaj, na našu fjeru, sve zatvoreno. Pa jebate, to nema nikakvog smisla. To je uvik bia dan kad se najviše prodavalo, kad se činia najveći promet. Svit dođe na feštu, a ono sve butige zatvorene. Dobro da nisu zatvorili i restorane, iako su bili zatvoreni radi kiše. Jer pola njih nema ni mista unutra, sve je po teracama, a kiša je bila takva, da po njoj nije bilo šanse jest vanka. Možeš mislit koliko je ljudi ostalo gladno ti dan kad su se tribali najviše najest. Znaš, meni se čini da se naša vlada zajebala. Nisu to tribali učinit usrid sezone. Ja znam da je lipo da se ti ljudi odmore, da puno rade, da i oni zaslužuju odmor. Ali jebate, pa ne rade samo oni. Pogledaj konobare, kuhare, čistačice. Oni nisu imali praznik, a o njima nitko ne govori. Ispada da su jedino oni po butigama umorni, da se ovi drugi zajebavaju, da oni ništa ne rade. Tako su stavili zakon, da se samo bidne prodavačice mogu odmorit nediljom i praznikom, a oni koji rade u ugostiteljstvu, oni neka rade i dalje, oni ne tribaju ić na misu, oni ne moraju bit s obiteljima nediljom i praznikom. Ma bogati! Di im je tu logika? Ako su odlučili da se jedan dan u šetemani mora odmarat, onda neka zatvore sve. Tako Židovi imaju šabat. Kod njih ne smiš subotom ni auto vozit. Tamo su zatvorene pumpe, zatvoreno je sve. Amo i mi tako. Zatvorimo sve, pa onda možemo reć da smo učinili da svi ljudi mogu bit s famejama, da mogu lipo ić na misu. Iako bi ja ti dan zatvoria i crkvu, ni oni ne bi tribali radit. I Bog je počinia sedmi dan kad je ono stvara svit, je li tako? Ma neka svi stoje doma i budu uz ženu i dicu. Znaš šta, jebate bilo bi više razvoda, ja mislim da se oni toga boje. Sad jedino po pumpama možeš kupit kruha ili cigarete, a vidićeš, počet će prodavat i meso. Lipo je reka oni Bego. Govori doša je čovik na pumpu i tražia dvadeset litri goriva, dvi kutije cigareti, kilo kruha i molia da ga naruče za magnetnu rezonancu. Meni je to logično, jer jebate, za koji misec pumpa će bit jedino otvorena nediljom i praznikom. A mi govorimo o turističkoj sezoni, govorimo o obaranju svih rekordi. Kako da ne! Dobro, zaradit će više, ali samo zato jer su cine podivljale, a ne zato šta ima više gostiju. Sve je ovo moj prijatelju išlo k vragu, sve se prominilo, više ništa nema logike.

- A šta ti Duje govoriš? Kako si ti prošao fjeru?

- Ma meni je sve isto. Ja sam ionako uvik za fjeru bia doma, meni je to obiteljska tradicija. Kad smo bili dica, nije bilo tog šušura, nije bilo koncerata, nije bilo ničega po mistu. Dolazili su prodavat Vlaji alate, dolazili su prodavat plastične oćale, drvene pizdarije. Imali smo sajam ovaca, koza, tovara, mula i mazgi. Dolazili bi ti prijatelji sa Brača, iz Jelse, a jelo se doma - janjetina. Toga dana se znalo ispeć po pedeset janjci u Bolu, a gledaj danas, moraš ić u Humac ako želiš kupit kilo pečene janjetine. Nije to više fjera koju ja znam, ovo je fjera za turiste, ne za nas Boljane. Tako sam ti ja i ove godine bia doma s prijateljima i lipo večera, a kupia sam sve dan prije, tako da me baš briga šta je sve bilo zatvoreno. U stvari su najviše najebali turisti koji nisu imali pojma ni da je praznik, ni da je fjera, nisu imali pojma ni o čemu. Samo su se čudili da je sve zatvoreno, ali to ide na dušu onima gore u Zagrebu, ne nama. Ionako su njihove butige, njihov je PDV, oni neka se češu.

(objavljeno 11. 08. 2023.)

 

 

 

 

 

 

061

 

SUPERĆELIJSKE OLUJE

piše: Vinko Brešković

 

- Duje, jebate jesi li vidia šta se dogodilo po Zagrebu i Slavoniji? Odnilo im krovove, razbilo im aute i bacilo skoro sva stabla. Palo im je kiše za godinu dan. Pa ono je ludilo! Eto to ti je to globalno zatopljenje o kojemu smo govorili, je li tako Vice?

- Da, klimatske promjene su evidentno došle ove godine do izražaja, a kako kaže jedan svjetski meteorolog, ovo je najhladnije ljeto koje ćemo imati. Sva sljedeća će biti još toplija. A posljedice tih promjena su ovi silni toplinski valovi koji su iz godine u godinu sve duži, ovi strašni požari, ove razorne superćelijske oluje, koje su čak usporedili s pogubnim djelovanjem atomske bombe. Ukoliko se nešto brzo ne poduzme, kažu da već dvadeset pete možemo doći do točke gdje više nema povratka. Dolaskom el niña, temperatura na Zemlji će i dalje rasti, ledeni polovi će se topiti sve brže, a onda je posljedično moguće i prestanak golfske struje, a to donosi kataklizmične promjene na cijeloj zemaljskoj kugli.

- A šta vi mislite ko je kriv za to?

- Pa Duje, krivi smo svi mi. Ne bi trebali svojim ponašanjem povećavati razinu stakleničkih plinova jer ono povećava temperaturu na zemlji. No, kako se nitko neće odreći jeftine energije, nema pravog dogovora među državama.

- Vidiš, a ja mislim da su sve to šta ti govoriš pizdarije. Moj prijatelju, nema to veze sa globalnim zatopljenjem, sve su to izmislili. Strašidu nas sa tim atmosferskim superćelijskim olujama, strašidu nas sa tim velikim temperaturama, ka šta su nas strašili i sa koronom. To ti je isti kurac. Sad kad je fremala pandemija, sada vidimo da su nas zajebavali, da su nas lagali, da su nas cijepili bez veze i to sa neprovjerenim cjepivima. Tako nas sada zavaravaju sa ovim klimatskim promjenama. Lipo je reka Toni Cetinski, nije nama kriva majka priroda za ovo nevrime, nego otac HAARP. Ako niste znali ti HAARP ti je jedna vojna tehnologija sa kojom mogu činit s vrimenom šta hoće. Lipo ti je pokaza slike, koje niko nije triba vidit, a di se vididu antigravitacijske kugle koje vode oblake tamo di ih oni pošalju. Znaš, ona 5G mriža već funkcionira, samo nam ništa ne govore. Mučidu i čine šta ih je volja. Tako možedu izazvat i potres, mogu izazvat veliko nevrime, mogu učinit velike požare, mogu povećat temperature di god hoće. A mi ka ovce virujemo onim pizdunima koji nas uvjeravaju da su neke klimatske promine krive za to. Ma koje klimatske promine, nema to veze sa istinom. Ta ekipa ljudi upravlja sa svima nama. Oni čine šta god hoće. Vidićeš, brzo će nam doć uredba da moramo ić u lokdaun radi toplinskog vala, radi opasnosti od nevrimena. Zatvorit će nas u kuće da bi nas tobože spasili. Ma neka me ne spašavaju, neka me puste na miru. Ako si vidia nije samo Toni Cetinski upozoria na te stvari, ima ih još puno koji nam govore da globalno zatopljenje ne postoji, da su to sve izmislili, samo vi ne čitate prave stvari, vi čitate i gledate one koji vas uvjeravaju da sve to postoji.

- Ali Duje, pa ne govorimo samo mi o klimatskim promjenama, cijeli svijet je njih svjestan. Svi svjetski znanstvenici upozoravaju na ove probleme, Ujedinjene nacije su složne oko toga. Svi apeliraju na našu savjest, svi nas upozoravaju. Organiziraju se svjetske klimatske konferencije gdje govore najveći meteorološki stručnjaci, gdje se uključuju nobelovci, najveći znanstvenici. Svi oni na znanstvenim osnovama, sa svim fizikalnim dokazima analiziraju događaje, predviđaju posljedice. Pa kome ćemo vjerovati ako ne njima? Misliš da bi bilo bolje vjerovati Toniju Cetinskom ili Miletiću?

- Ti si Duje stvarno popizdia. Nisam zna da si ti jedan od teoretičara zavjere. Ta ista ekipa su bili i antivakseri, oni su protiv pobačaja, oni su ti oni klečavci, veliki protivnici 5G mriže, oni su za čednost u oblačenju žena, oni su zagovornici zabrane seksa prije braka. Ti pobornici urota ne priznaju nikakvu znanost, oni ne viruju u ništa šta je znanstveno dokazano, ne viruju čak ni da je zemlja okrugla.

- Bepo, nisam ja nikakav teoretičar zavjere, ja sam samo veliki vjernik, ja virujen u Boga!

(objavljeno 28. 07. 2023.)

 

 

 

060

 

INSAJDERSKA ISTINA

piše: Vinko Brešković

 

Bilo je to još jedno uobičajeno ispijanje jutarnje kave u društvu mojih dragih prijatelja Bepa i Duje. Odjednom nam je mirnim korakom prišao nepoznati stariji gospodin.

- Oprostite ako smetam, ali s obzirom da nema mjesta u kafiću, mogu li sjesti s vama?

- Naravno, izvolite sjesti. - odgovorio sam ljubazno.

- Nadam se da vas nisam prekinuo u nekim važnim razgovorima.

- Ma ne! Znate, uobičajene jutarnje ćakule uz kavu. Prepričavamo jedan drugom političku situaciju, onako kako je mi vidimo. To nam je svakodnevna zabava. Malo nacionalne, malo lokalne politike i eto dana - dodao sam nasmijan.

Prišao nam je konobar kojeg je pozvao, a on je naručivši dupli pelinkovac upitao i nas želimo li neko piće. Mi smo ga zahvaljujući se odbili uz ispriku da još uvijek pijemo kavu.

- O da, politika naša svakodnevna - rekao je nasmijan - sve nas je okupirala, sve nas je obuzela i to tako da stalno mislimo na nju, da stalno pričamo o njoj. Oni nam to namjerno rade, oni nas namjerno truju. Ja, znate, znam sve te ljude, bio sam dio tog miljea. Sa svima sam nekad bio u kontaktu, a sad kao i vama, užasno mi idu na živce. Svi oni, mislim na Sabor, njih sto pedeset su iste spodobe. Nema vam tu neke razlike. Svi oni misle samo na sebe, misle kako bi zadržali svoj položaj u Saboru što duže. Oni rado pričaju o izvanrednim izborima, mislim na opoziciju, a mole Boga da ne dođe do izbora. S druge strane oni na vlasti se ne odriču svojih položaja ni za lijek. Čuvaju svoje privilegije, a sve opet pod izgovorom kako bi država bez njih otišla k vragu. Kažem vam, njima je važno samo da budu tu gdje jesu. Primaju jako dobre plaće i pričaju ono što se od njih očekuje. Neki od njih tobože imaju svoja mišljenja, a onda shvatite slušajući ih, da su to naučeni govori, smišljene replike, napisane upute. Shvatite da sve to netko drugi kreira, da netko drugi smišlja ideje, zakone, odluke, uredbe. Pogledajte bilo kojeg ministra, ili pak premijera. On na svako pitanje odgovara na isti način, istim rečenicama, pjeva istu litaniju. Izrecitira sve što su kao vlada uradili zadnjih sedam godina, koliko su pomogli građanima da prežive ove ugroze kao posljedice pandemije, potresa, inflacije, rata u Ukrajini, raznih kriza izazvanih globalnim utjecajima. Mislite da je to njih briga. Ma dajte molim vas, oni se nakon takvih govora, nakon takvih konferencija za tisak smiju, oni se šale na naš račun. Vjerujte mi, ja to znam, bio sam puno puta prisutan. Ima njih nekoliko vrlo inteligentnih i obrazovanih ljudi, premijer i predsjednik, na primjer, koji svojom retorikom zadive narod, ali ako dobro pogledate sve su to isprazne priče. To su nastupi narcisoidnih individua koji svojim riječima samo uzdižu svoj već ionako prenapuhani ego. Mi ih slušamo i slijedimo, ovisno o političkim preferencijama, jednog ili drugog, kao pravi zombiji. Pored svih tih njihovih mađioničarskih nastupa, njihovih vještih iluzija, nama se događaju strašne stvari koje ne vidimo. Zaslijepljeni smo njihovim nadahnutim nastupima toliko da nam apsolutno mogu uzeti iz džepa novčanik, a da mi to ni ne primijetimo. Hvale se demokratskim postulatima po kojima smo kreirali našu divnu državu, hvale se trodiobom vlasti, hvale se nezavisnim institucijama koje su postavili na čvrste noge. Puna su im usta sintagmi poput: Neka institucije rade svoj posao. Ma koje institucije, koja nezavisnost? Bože moj, pa oni stvarno misle da smo svi idioti. U najdužem štrajku u zemlji oni se inate s tim jadnicima koji štrajkaju, a zašto? Zato što im to odgovara. Jedna od najbitnijih sastavnica svake demokracije ne funkcionira, ne radi svoj posao u toj trodiobi. Sudbena vlast je u kolapsu izazvanog štrajkom, a što oni rade? Ništa! Opet litanija što su sve uradili u zadnjih sedam godina od kad su oni na vlasti, koliko su im povećali plaće i tako dalje. Štrajkaši traže veće plaće odmah, ali ne, oni im nude veće plaće za godinu dana. Nitko ne odustaje bez obzira na sve apele. Vlada tvrdi da nema novaca u proračunu, a radi se o iznosu koji je manji od onog pronevjerenog trgovanjem plina u HEPu za mjesec dana, za koji naravno nitko nije odgovoran. Smiješno zar ne?

Ponovo je pozvao konobara i naručio još jedan dupli pelinkovac nudeći i nas, a onda je nastavio svoj monolog.

- Opozicija traži od predsjednika da sazove izvanrednu sjednicu Sabora zbog velike institucionalne krize, zbog neviđene pljačke, kao da će oni svojim zasjedanjem riješiti problem. Ma što oni mogu riješiti, što mogu ti notorni Zekanovići, Bauci, Grbini, Grmoje , te Benčićke, te Dalije Orešković, ti Raspudići, Jandrokovići, Reineri, Habijani, Penave, Sučići, ne mogu ništa, oni će samo raspravljati ispraznim riječima, pa oni nemaju pojma ni što je tamo uopće njihov posao. Bilo bi bolje da se kupaju, odmaraju, tako bi pravili manju štetu. Oni koji mogu riješiti problem, oni ga ne rješavaju, a kao što rekoh i neće, jer im tako odgovara. A što nama zombijima preostaje? Mi ćemo čekati izbore računajući da će se stvar promijeniti nakon njih. Neće se ništa promijeniti ljudi moji. Možda će doći netko drugi, ali recept vladanja je isti. Dajte im moć i onda ćete brzo uvidjeti da smo tamo gdje smo i bili. Morate biti svjesni da se pedeset šezdeset ljudi mijenja izborima, samo se promiješaju političke karte, drugo sve ostaje isto. Mi trideset godina pasemo travu zbog relativno malog broja političara. Sve njih treba zamijeniti dvadesetogodišnjacima i tek onda očekivati nekakve promjene. Samo mladi ljudi mogu imati zdrave i pametne nove ideje, sve ostalo je utopija. Znam, gledate me i mislite, tko je ovaj čovjek, još je vjerojatno i pijanac, što to on govori? Govorim vam insajdersku istinu, a ona često zna razočarati, zna boljeti.

Gledali smo ga u čudu otvorenih usta dok je plaćao račun, a onda se pristojno s nama pozdravio ispričavajući se na smetnji i zahvaljujući na društvu te mirnim i uspravnim hodom nestao iz kafića.

(objavljeno 21. 07. 2023.)

 

 

 

 

059

 

ZAKON, PRAVDA I MORAL

piše: Vinko Brešković

 

- Bio sam prije neku večer na susretu svoje generacije i tamo razgovarao s jednom od svojih prijateljica. Ona je otišla u penziju krajem prošle godine nakon četrdeset osam godina radnog staža. Dakle, cijeli život je provela naporno radeći za svoju mizernu plaću. Neposredno prije odlaska u mirovinu, rado smo se šalili kako će nas sve počastiti prilikom odlaska s posla. Pričala je da se boji da će joj penzija biti takva, da će moći kupiti samo kruh i paštetu za večeru. Pitao sam je kolika joj je mirovina, a ona kaže da je prezadovoljna, da planira ispeći janjca kako bi nas počastila. Govori ona dobila sam puno više nego što sam očekivala, dobila sam pet stotina eura. Ja je gledam i ne mogu vjerovati. Ona je prezadovoljna penzijom od pet stotina eura i hoće kupiti janjca. To će je koštati sigurno, zajedno s ostalom hranom za večeru, barem tristo eura. Ona će potrošiti veliki dio svoje penzije za jednu večeru i s tim je prezadovoljna. Bože dragi moj Bepo, čime se mi zadovoljavamo, na šta su nas sve natjerali, na šta su nas sve navikli. To je užas.

- Slušaj prijatelju, to je tako. A šta misliš kolika je moja penzija? Kolika je penzija devedeset posto umirovljenika u Hrvatskoj? Takav je zakon i gotovo. Sve je po zakonu koji je davno donesen i tu se ništa ne može.

- A gdje je tu pravda? Kako može netko tko je radio četrdeset osam godina imati tako malu mirovinu. Od nje se ne može živjeti. Evo pogledaj sad ove ljude iz sudstva, one jadnike koji imaju takve plaće, oni su već preko mjesec dana u štrajku. Ljudi traže pravdu za sebe jer se bez povećanja plaće ne mogu pohvaliti životom, nego preživljavanjem. Sve one, jer su uglavnom žene, ako nemaju muža, one su socijalni slučaj, a takvih ima puno. Vlada im ne želi udovoljiti, nego se inati s njima. I sad mi to gledamo i navijamo tko će prvi popustiti. A sudovi ne rade, ništa vezano uz sudstvo ne funkcionira. Prije toga su suci bili u štrajku, ali njima su brzo digli plaće, a sad ovi službenici bez kojih sudovi također ne mogu raditi, njima neće udovoljiti, njih ignoriraju, njih ucjenjuju. Pogledaj šta se sve događa po sudovima. Evo oni koji su planirali kupiti stan na primjer. Oni su dali kaparu, a onda otišli u banku dignuti hipotekarni kredit. Banka im odobri, ali im ne može isplatiti novac jer nema suda da bi se uknjižila na taj stan. Ovi jadnici koji su dali kaparu ne mogu do kraja isplatiti prodavača stana i kapara propadne. Pogledaj advokate. Njih doduše ne treba žaliti, ali oni su zaista ostali bez prihoda jer sudovi ne rade, oni ne idu na parnice jer je sve otkazano. Kažu da moraju otpustiti svoje službenike u uredima jer su ostali bez posla, bez honorara. Ima još ovakvih bizarnih slučajeva koji su potpuno blokirani radi ovog štrajka, a vlada neće popustiti ni za jedan euro.

- Jebate, sad je najbolje učinit šta protuzakonito jer te ne mogu poslat na sud. Ništa ne radi. Ako te frema policajac radi pojasa triba mu samo reć, piši kaznu, piši prijavu za prekršajni sud. Nema šanse da te sud pozove sljedećih par godina. Nagomilalo se tih stvari previše, tako da kad bi i sutra počeli radit, ne bi stigli u nekoliko godina nadoknadit sve zaostalo. Sad je najbolje uradit nešto mimo zakona, pa ako te uvate, jebiga bar znaš da te neće kaznit sljedećih pet šest godin, a ako budeš ima dobrega advokata, on to može rastegnut do zastare. Sad je vrime moj prijatelju, sad ili nikad. Ja mislim da to neki i koriste, ja mislim da će ovih dan krast puno više, da će se tuć puno više, da će se drogirat lakše, da će kriminalcima sve bit dostupnije.

- Dobro ti govoriš, Bepo. Ali zaboravljaš na jednu važnu stvar, zaboravljaš na moral. Pored ovih stvari o kojima smo pričali, o zakonu, o pravdi, nismo ni spomenuli moral, a on je važan dio svakog čovjeka.

- Moral? Šta ti je to? Di to piše kakav moral se traži, di piše koja je kazna ako se ponašaš nemoralno? Ma koji moral, o čemu ti govoriš?

- Da znam to, svjestan sam toga, ali moraš priznati da je to jedna od najvažnijih osobina pravih ljudi, pravog čovjeka. To jesu neki nevidljivi uzusi, to zaista nema ni u jednom zakonu, nema nikakvih pisanih pravila ponašanja, ali ipak Bepo, svi mi prepoznajemo moralne od nemoralnih ljudi. Može se sve događati po zakonu, čak može biti neka stvar i pravedna, ali ako je nemoralna mi ćemo je osuditi javno, bez obzira koliko ona ne može imati utjecaja ni na šta. Javnost će suditi više od zakona, javnost će znati prepoznati moral od nemorala. Ponekad je takav sud puno jači od zakona, od pravde. Pravda može ostati nezadovojljena, može se proglasiti zakonitim svašta, ali uvijek će neke stvari ostati moralno upitne. Po mom mišljenju taj moral o kojem mi govorimo će na kraju presuditi mnogima.

- Misliš da će presudit onima na vlasti? Ne budi naivac. Tko od njih zna za moral, kome je od njih stalo do tog tvog morala, jebe im se.

- Bepo, varaš se. I oni podlježu sudu javnosti, sudu morala, vidjet ćeš. Ako ne prije, a onda na izborima svakako! Ja vjerujem ljudima, vjerujem u njihov zdrav razum.

(objavljeno 14. 07. 2023.)

 

058

 

KULT TURIZMA

piše: Vinko Brešković

 

- Ma jesi li vidia prijatelju koliko košta kugla sladoleda?

- Kako ne bih vidio pa zadnjih deset dana samo o tome pričaju na svim vjestima. Slušao sam puste analitičare, doktore ekonomije, velike ekonomske znanstvenike koji pričaju o kugli sladoleda. Ispada da je to naš najveći problem u zemlji. Svi se sad razumiju u sladoled, svi znaju koliko bi trebao koštati taj usrani sladoled, kao da su veliki gastronomski stručnjaci, kao da oni sami prave sladoled. Ako se sjećaš, lani smo stalno pričali o cijeni kave. Zašto je kava skupa, zašto je kava na Stradunu duplo skuplja od one u Supetru? Uspoređivali smo cijene kave po svim europskim državama. Ove godine je sladoled na tapetu, a dogodine ćemo naći neki drugi artikl. Znaš moj Bepo, ja mislim da sva ta priča o velikim cijenama, uopće priča o turizmu na sva zvona je pretjerana. Svaku večer prvo počinjemo s brojem dolazaka i brojem ostvarenih noćenja u pojedinim regijama. Onda svi predviđaju krah turizma zbog previsokih cijena. Čak se i ministar financija zapitao da li je cijena kugle sladoleda prevelika, može li ona biti razlog smanjenju broja turista u lipnju. Spominju se i cijene apartmana, ugostiteljskih usluga, prehrambenih artikala, kave u kafićima, a onda se sve stavlja u kontekst propadanja sezone. Lijepo je jedan novinar napisao da sve to podsjeća na kult, odnosno poprima gotovo religijska obilježja. Imamo poput svake religije prvo grijeh, kaznu i na kraju kajanje. Grijeh je dizanje cijena, kazna je propast sezone, a kajanje se izgovara riječima neka tako nam i treba kad dižemo cijene bez razloga.

- Ali cine su stvarno poludile. Jesi li vidia koliko košta boca vina u Podrumu? Jebate pedeset euri sedam deci vina. Pa ko to može platit?

- Bepo, a jesi li vidio da je Podrum stalno pun? E pa ti gosti plaćaju tu cijenu bez problema, njima to očigledno nije skupo. Da se ne prodaje, nisu glupi da ne bi skinuli cijene. A ta priča je li to moralna cijena je glupost. Cijenu diktira ponuda i potražnja. Ista stvar je i s apartmanima, sa svime. Kad ne bude nikoga koji plaća, ne boj se, cijene će padati same. Vidiš da se cijene apartmana promjene u dan. Kad čovjek vidi da mu je prazno, stavi na internet dodatni popust i napuni apartman u čas. To je to. Na kraju krajeva kad se mjerimo po cijenama sa Grčkom, Portugalom i Španjolskom, mi smo u tom rangu, bar tako kažu gosti. Ne možemo se mjeriti s Crnom Gorom, Albanijom ili Turskom, pa mi smo u Europi. Naš najveći problem smo mi Hrvati. Nama je sve to skupo, a zašto? Jer su sve cijene europske, a plaće su hrvatske. E to je naš problem, a pogotovu kad govorimo o našim penzijama. Mi koji ne živimo od turizma, mi koji nemamo apartmane, sobe za iznajmljivanje, brodove, bicikle, kućice, mi smo taoci našeg turizma. Mi plaćamo iste cijene kao i turisti koji imaju tri puta veća primanja od nas. A sva ova velika priča o turizmu svake večeri na dnevniku je u stvari skretanje pažnje baš s tog problema. Hvalimo se mi uspjesima turizma, a sve druge naše probleme ostavimo po strani, nemojmo sad o tome, pa sezona je u punom jeku. Dajte da prvo zaradimo, a onda ćemo vidjeti kako dalje. Vidiš moj Bepo, mene to nervira. A mi smo zapravo u poludemokraciji, mi imamo poludržavu. Imamo problema puno većih od cijena kugle sladoleda. Nama se predsjednik države svađa s premijerom dotle, da nam ništa ne funkcionira kako treba. Cijeli svijet nam se smije. Nemamo u NATO-u svog predstavnika, a imamo rat u Europi. Nama vojna špijunska agencija ostaje bez ravnatelja, ostali smo bez puno ambasadora, a sve zbog blesavih svađa dvoje glavnih ljudi u zemlji. Mi smo ih izabrali da nas vode, a oni čuvaju svoj glupi ego i ne govore jedan s drugim. Ako pitaš jednog zašto neki novinar nije pozvan, on pljuje po njegovim novinama i kaže da svatko tko radi za njih po njemu nije novinar. A onda on pristojno pozove premijera na važan dogovor oko ravnatelja VSOA-e, a ovaj ga odbije jer je ljut zbog uvreda koje mu je izgovorio, kao dvoje djece u vrtiću. Kad pitaš drugog o štrajku službenika po sudovima on priča o dizanju plaća u zadnjih sedam godina. Možeš mu postaviti bilo koje pitanje, njegov odgovor će uvijek biti litanija o svim uspjesima koje je njegova vlada postigla u sedam godina od kad je on premijer. Šta ima veze što sudovi već dva mjeseca ne rade, šta ima veze što nećemo imati ravnatelja VSOA-e, šta ima veze da nemamo puno ambasadora pa sve funkcionira bez problema. Mi smo napravili u zadnjih sedam godina to i to, i tako stalno. Digli smo svima plaće preko pedeset posto, a to što smo zadnji po svim europskim listama, nema veze. Nema veze da su svi penzioneri na ivici siromaštva, nema veze šta se ne može živit s plaćom od petsto eura. Pa oni su sve uradili da imamo takve plaće, sve su uradili da smo tu gdje jesmo. Nitko se nije upitao tko je kriv, je li moglo bolje. Zašto to pitati, pa mi smo u Šengenu, mi imamo euro, imamo Pelješki most. Zašto pitate te gluposti o plaćama? Radimo na zakonu o plaćama javnih službenika, sve će biti u redu sljedeće godine. Morate biti strpljivi još godinu dana. Odakle nam novac za te vaše zahtjeve? E pa bolje da pričamo o turizmu, jer je izgleda to jedino šta funkcionira u Hrvatskoj. A zašto to funkcionira? Zato jer imamo predivnu zemlju, zato što imamo radnike u turizmu s puno iskustva, zato što država ništa ne radi po pitanju turizma na svu sreću, jer ako se toga dohvate i to će upropastiti. Pogledaj šta im se događa sad u HEP-u. U državnoj firmi kupuju plin po četrdeset, a prodaju ga po jedan euro. A oni nemaju pojma da se to događa, ne zna ni ministar, a pitanje je znaju li to i direktori u HEP-u. Nema problema ako bude neki gubitak, država će rebalansom sve pokriti. E za to ima novaca, za plaće nema. Pa to je ludilo.

- U jebate šta si se napalia. Prijatelju ajmo popit po jednu travaricu, to će te smirit.

- A tko će je platit?

(objavljeno 07. 07. 2023.)

 

 

057

ŽAL ZA IZGOVORENOM RIČI

piše: Vinko Brešković

 

- Duje, je li se tebi kad dogodilo da si nešto nekome reka pa da ti je posli bilo žal?

- Nemam pojma. Ne mogu se sad sitit, ali ja mislim da ja nikad ništa ne govorim napamet. Ja ti Bepo uvik promislim šta ću reć prije nego izgovorim.

- U, jebate Duje, pa ti si ridak čovik. Ja sam se jutros pokara nešto sa Marom, nešto bez veze, a onda mi je ona izgovorila toliko grubih i uvridljivih riči da sam bia šokiran. Reka sam i ja njoj nešto, ali ni blizu tako grubo. Ali bit će da sam je izazva, jer to šta je izgovorila, ne bi pas maslom poliza. Ono šta je najgore, nije joj to prvi put. Više puti joj se tako nešto dogodilo. Problem je u tome šta ona to ne misli, njoj to uopće nije na pameti. Jednostavno joj to izleti iz usta, a onda posli pol ure ka da se ništa nije dogodilo. Ali jebiga, ja ne mogu tako brzo zaboravit. Sto puti sam joj reka da meni ostanu friži na srcu, da to ne radi, ali ona se ne zna zaustavit. Šta je najgore, ona misli da nije pogriješila, da je to sve bilo u redu. Bude joj žal, ali ne pati puno. Ona nema pojma kako je meni teško posli tega, ona se čudi i govori, šta ti je pa ovo je običan razgovor. Ja popizdim i kažem joj da to ne može bit normalan razgovor kad nekoga vriđaš, bez obzira kako te je izazva. Pogotovu ne možeš izgovorit takve stvari, a da misliš da će to sve bit zaboravljeno posli pol ure. A ona meni govori, kako ja zaboravim, zašto ne bi i ti. Ja mislim da je to neka bolest. Reka sam joj neka ide do likara, ali ona mi se smije. Znaš, nije toliki problem kad meni reče, ja sam joj muž, ja moram kad tad preć priko toga. Ali kad reče tamo di ne triba, onda to može bit i te kakav problem. Meni se dogodilo više puti kad sam bia u nekom društvu, kad smo popili malo više, da sam priča neke pizdarije, a onda kad sam doša doma i lega, promislia malo, onda sam bia idan na sebe za te moje izgovorene riči. Bia sam svjestan mojih glupih riči. Nisu to bile uvrede, ali su bile gluposti. Dogodilo mi se da sam po neki put odgovoria na neko pitanje pogrešno, mislim onako bez veze pa sam odmah požalia. Moram ti priznat da sam se puno puti izvinia tim ljudima. Znam da se to dogodi i drugima, ali jebate, sad kad čujem tebe da uvik promisliš prije nego izgovoriš, onda smo mi svi ostali ipak ludi. Tribalo bi se ličit.

- A, o tome ti govoriš. Nisam te odma razumia. Bome da sam i ja svašta reka puno puti, ali ja ti se baš ne volim ispričavat. Ako sam reka, reka sam i gotovo. Ko me hoće razumit, razumit će, a oni koji neće, to je njihov problem.

- Ali Duje, šta ako nekoga uvridiš, šta onda?

- Pa ja nikoga ne vriđam namjerno. Ako se uvridia, šta ja tu mogu. Može bit da sam koji put reka koju rič više nego šta je tribalo, ali eto izletilo mi pa šta. I meni su svašta govorili pa se nisam naidia. Dobro, sad ćeš mi spomenit Antu. To je nešto drugo. Mi smo se pokarali ka susidi oko parkinga i od tada ne govorimo. Ali to je jedini čovik u mistu s kojim ne govorim. A imaš li ti koga s kojim ne govoriš?

- Nema ni jednog. Ima svita koji mi se ne jave, ali viruj mi ni sam ne znam zašto. Nismo se nikad pokarali, nismo nikad međusobno nešto jedan drugom učinili, ali mi se jednostavno presta javljat i to uvik radi drugih, a ne radi mene. Ima ljudi koji su se pokarali sa mojim bratom pa ne govore i sa mnom, a ja njima nikad ništa nisam učinia. I Mare je kriva za po neku svađu sa susidom, koji mi se sad jave priko neke stvari. Jedanput sam frema susida i pita ga da šta mu je, a on mi govori pitaj ženu. Doša ja doma i pitan Maru, šta je, opet ti je radia jezik brže od pameti. A ona mi govori, ma pusti ga, to je veliko zlopamtilo.

- E moj Bepo, oko čega ti brineš. Pa vidiš li šta se događa kod nas u Bolu. Jebate, šta su sve jedan drugom izgovorili i to javno preko novina, priko izgovorene i pisane riči. Pa misliš da se oni grizu radi tega? Ma kakvi, jebe im se. Idu dalje ka da ništa nije bilo, ka da ništa nije rećeno, ništa napisano. E sad ti meni reci je li to bolest, ili šta je? Misliš da bi se svi oni morali ličit? Pa onda bi moj Bepo pola Bola moralo u ludnicu. Sićaš se onog bidnog Tonka Bumbića šta je glumia da je gluh. Toliko je glumia, da je na kraju završia u ludnicu radi tega. Triba prestat glumit, triba pazit šta činiš, triba pazit šta govoriš, jer stvarno bi moga završit u ludnicu.

- Znaš moj Duje. Lipo je reka oni Stipe, kad bi doša veliki tanker u Bol pokupit sve nas luđake, tko bi odveza cimu?

(objavljeno 30. 06. 2023.)

 

 

056

 

BEPOV SAN

piše: Vinko Brešković

 

- Bepo prijatelju, danas mi izgledaš jako odmorno i opušteno. Bit će da si se dobro naspavao.

- Slušaj, naspava sam se ka nikad. Spava sam sedam uri bez dizanja, a to mi se nije dogodilo odavna. Probudia sam se odmoran, a non-stop mi se smije.

- Jesi li ti to nešto lipo sanjao kad si tako veseo? Bit će da je seks u pitanju?

- Bilo je i tega, ali nije to bilo najlipše, iako ni to ne mogu zaboravit. Moram ti ispričat cili moj san, jer je bia toliko živ da ga se sićan kompletnog. Ovako ti je počelo. Idemo ti Duje i ja prema kafiću ujutro ka i svaki dan. Dolazimo do kafića, a ono nema mista nigdi u hladu, nego ima par stolova doli na suncu ispod suncobrana. Znaš da ne volimo tamo sidit jer je vruće za popizdit. Ali kako smo prišli kafiću, jedna grupa mladih ljudi se digla i odma rekla, gospon Bepo evo izvolite sjesti. Jebate svi se dignu i ustupe nam mista. Ja sam im se zahvalia i nisam moga virovat da mi se to događa. Šta je ovo danas, pitan ja Duju. On muči i sida ka da je to sve normalno. Dotrči konobar i pita želimo li kavu kao i obično. Duje samo klimne bez riči, a ovaj nestane da bi se vratia za minut s dvi kave. Nikad nisam bia tako brzo poslužen. Gledam okolo i ne mogu virovat. Dobro, odsedili Duje i ja našu uru dvi uz kavu i ćakulu, a onda on govori, ajmo Bepo na marendu. Koju marendu pitan se ja, šta je ovo. A di bi ti na marendu pitan ga. Oli ti je danas rođendan. Ma koji rođendan, govori on, idemo u onaj restoran ka i jučer. Tamo je odlična spiza, imaju i dobro vino. Ja ne mogu virovat da ovo čujem, ali mučim i idem za njim. Došli mi do restorana, a oni konobari se rastrčali oko nas ka da je doša neki predsjednik. Dali nam lipi stol, primakli nam katrige da bi sili i bez riči odu i donesu bocu vina i dvi čaše. Pitan ja Duju, jebate Duje pošto je ovo vino, pa ko će ovo platit? Ja ću platit, kaže on, danas je moj red. Ti si jučer platia. Ali govori to onako mirno ka da mu nije do love, a znaš ga i sam, teško se on vata za takuin. Došla spiza, a ono pun pijat mesa sa nekim prilozima, šta ja znam kojima. Lipo, ukusno, onako bonkulovski. Ništa meni nije jasno, ali mučim i jeden, šta ću. Kad smo pojeli, konobar donese račun, a Duje izvadi karticu i da mu je. Jebate Duje, odakle ti ta zlatna kartica, pitan ga ja. Šta sereš Bepo, pa i tvoja je takva govori on. Izvadim ja takuin i pogledan, a ono i moja kartica iste boje. Ništa nisam razumia. Koliko je koštalo pitan ga ja, a on govori, jebe mi se nisam ni pogleda. Duje, ma reci mi o čemu se ovdi radi, šta se ovo događa? Onda mi on lipo govori, jebate Bepo, šta je s tobom. Oli si ti prespava zadnjih godinu dan. Je li tebi jasno da smo mi penzioneri? Znam ja da smo penzioneri, zato te i pitan. Odakle ti lova, odakle meni lova ako je točno da sam ja jučer platia, pitan ja. Bepo, govori on, jesi li ti zaboravia da smo prošli revoluciju, da smo sada drugi ljudi, da smo penzioneri. Kako to misliš drugi ljudi, pitan ga cili u čudu. Pa u pičku materinu Bepo, izborili smo se za naš penzionerski status, oli si zaboravia. Ja se ničega ne sićan Duje, govorin mu ja u strahu. Kakva revolucija? O čemu ti govoriš? E onda ti on meni lipo ispriča sve. Prije godinu dan su svi penzioneri u Hrvatskoj digli revoluciju. Iskupilo se nas preko miljun i pravac na Markov trg. Bilo je svega, govori on. Ali posli misec dan pregovora smo dobili sve šta smo tražili. Sad nam je minimalna penzija četiri hiljade euri, a mi smo automatski postali poštovani i cijenjeni te na kraju dobili ono za šta smo cili život radili. Mi smo postali posebna kasta ljudi, mi smo ti sada penzioneri, najcijenjeniji ljudi u zemlji. Svi nas poštuju, poštuju naše iskustvo, naše godine, naš cijeloživotni rad i trud. Znaju da smo bogati i da nam lova nije problem pa nas zato i posebno cijene, naročito ugostitelji. Ali ne samo oni. Govori on meni, vidićeš kad odeš kod likara, ili u banku, negdi u butigu, nigdi nećeš čekat red. Uvik te primaju priko reda, uvik te posebno tretiraju. U stvari te tretiraju kako si i zaslužia. Cijene tvoje godine, cijene sve šta si učinia za ovu zemlju pa se tako i ponašaju. Mi smo ti moj Bepo napokon dobili ono šta smo davno meritali. Ali kako je došlo do tega, pitan ga ja. Kako to da je vlada prihvatila takvi preokret. Znam da nas nisu ni gledali prije toga, da nikome nije bilo stalo do nas penzionera. Lipo ti on meni objasni kako su na kraju shvatili da nema šanse dobit bilo koje izbore ako nemaju naše glasove. Pa mi smo najbrojnija skupina u državi. Eto pripali su se i prihvatili sve naše uvjete. Gledan ga ja i ne mogu virovat. Onda uzmem telefon i otvorim moj bankovni račun da vidim je li me zajebava. Moj prijatelju ja na računu imam priko četrdeset iljad euri, a zadnja penzija mi je bila priko četiri iljade. Otvorim i zatvorim oči nekoliko puti, ali račun isti. Pogledam ga ja i pitan, a di ćemo sad Duje. E ja bi danas iša na janjetinu u Kopačinu, odgovori ti on meni hladno. Uzet ćemo lipo taksi pa idemo. Ali bilo bi lipo da pozovemo još neko društvo da ne budemo sami. A koga ćemo zvat, pitan ga ja. On bez riči uzme telefon i pozove. Ma nije prošlo ni pet minuti, a pred nas se stvore dvi lipe mlade žene. Roba od trideset-četrdeset godin. Uđemo mi u taksi i u Kopačinu. I tamo nas dočekaju ka careve. Služe nam janjetinu na dva tri načina, služe nam vino, a Duje i ja se sa onim ženskima zajebavamo i pričamo. U jednemu trenutku sam pomislia da sam umra i da sam završia u raju. Posli obida govori Duje, e a sad idemo lipo u hotel odmorit se malo. Ja sve za njima bez riči. I tamo doček isti ka i svuda, ne pitaju ništa samo nam dali ključeve od kamare. Ja sa ovom jednom ženskom u jednu, a Duje sa onom drugom u drugu kamaru. Ušli ona i ja u sobu sa velikim krevetom, a ona bez riči skine meni košulju, a onda mi skine gaće, a onda se sama skine gola i legne. Dođi Bepo, želim te jako, pozove me ona maznim glasom u postelju. Neću ti dalje pričat šta je bilo, malo mi je neugodno. Ne znam koliko je to trajalo, ali sićan se svake sekunde. Onako umoran zaspen ka top. Kad sam otvoria oči nisam ima pojma di sam. Pogledan ja okolo sebe, ali postelja prazna, nema nikoga. Ali ja nisam odmah izgubia nadu. Na brzinu se obučen i izađem, a kad ono tamo za stolom sidi Mare. Dobro jutro govori ona. Šta je, malo smo više popili sinoć, je li? Sidnem ja i bez riči uzmem kavu, a onda još pogledam na telefon račun. Ma koja lova, koja penzija. Još me Mare zajebava i pita, šta je, oli nije sila penzija? Ništa joj nisam tija reć, nego se dignem i dođem ovdi, ali cilo vrime mislim na ovi san, jebate, ne mogu prestat. Ne mogu se prestat smijat, ne mogu se prestat nadat. Kad sam doša u kafić, vidim da se ništa nije prominilo. Ali nema veze, vridilo je ovo spavanje zlata. Govorim ti toliko je bilo dobro, toliko je bia živ san, da ga se jasno sićan. Uživa sam, a negdi još uvik uživam ka da mi se stvarno dogodilo. E sad jedino šta mogu čekat opet noć i nadat se istom snu. To bi bilo lipo sanjat svaku noć.

- Bepo, baš mi je drago za tebe. A reci mi što si jeo sinoć, što si i koliko popio? Ne znam kako ti, ali ja bi sve to ponovio, možda se i meni posreći takav san.

(objavljeno 23. 06. 2023.)

 

055

 

SVI NAŠI PAMETNI LJUDI

piše: Vinko Brešković

 

- Bia sam sinoć vanka i sidia ispred podruma sa Matom i Jurom. Popili smo bocu vina i bogami se zaćakulali skoro do jedanaest uri.

- A ima li Duje svita navečer vanka?

- Ima Bepo, ali ni blizu ka lani. Je li im skupo, ili ih ima manje, ne znam. Mi smo našli stol bez problema.

- Dobro, još nije puna sezona, a kako govore, ova bi tribala bit puno bolja nego lanjska. A kakve su im cine?

- Bolje da ti i ne govorin. To je sve išlo k vragu. Nego platia je oni Hrvoje koji nam se kasnije pridružia. Bar nešto, jer slušat tog čovika ne možeš ako ne popiješ koju više. Jebate, šta se taj čovik pravi pametan.

- A nisu ni Mate i Jure za bacit.

- Ne, ne. To su naši najpametniji ljudi u mistu. Sve znaju. Ako se govori o pločicama, nitko ne zna stavljat pločice ka oni. A ne samo pločice, razumidu se oni u struju, razumidu se u vodovod, u kanalizaciju. Oni su ti moj sinko najbolji meštri na svitu. Govori Mate, bia san kod one Ane šta joj je stavlja jedan meštar iz Splita pločice u banj. Reka je da je to prava gadarija. Fuge su joj različite, nije ravno, možeš zapet postolom na pločice, a uzea joj je dvadeset euri po kvadratu. Opljačka je, a posal je nikakav. Govori, danas se svi zovu meštri, a nemaju pojma sa poslom. A onda smo počeli govorit o turizmu i kako je Bol izgubia primat na Braču, kako više nije perjanica bračkog turizma. E tu su se svi pokazali ka veliki turistički eksperti. Svima je jasno zašto je to tako, zašto su nas svi pretekli, zašto je recimo Supetar sad veće turističko misto od Bola, a nema nijedne plaže, a mi imamo Zlatni rat, imamo plaže na svakom koraku. Oni bi sve prominili i sve bi bilo bolje. Jebate, oni su najbolji stručnjaci za turizam. Kakvi turistički znalci. Nitko im nije ravan. Pljuju po ministrici turizma, po direktorima turističkih zajednica, po institutima, po svima. Nitko nema pojma kako se vodi turizam. A onda smo došli do vina. Ja sam zaključia da ovi u podrumu nemaju pojma kako se čini vino, jer su oni imali toliko primjedbi, da sam ja mislia da pijem neki otrov a ne vino.

- Pa jesi li se ti umiša u ti razgovor?

- Ma di se mišat u to. Pokuša sam nešto reć, a onda su mi rekli da ja nemam pojma, da je bolje da mučim. Ja ti ne znam ništa o stavljanju pločica, ne znam ništa o turizmu, ne znam ništa o vinu. Pitali su me jesam li proba ovo i ono vino, sve neka strana imena, a ja za njih nisam nikad ni čua. Ja sam im samo reka da se meni ovo vino šta smo pili sviđa, da mi je dobro, a onda su me ispljuvali i rekli da ja nemam pojma šta je to dobro. Pitan ih ja zašto onda piju ako ne valja, a oni mi govore, da nemaju šta drugo pit u ovom usranom mistu. Piju zato šta nema boljega ovdi. A turizam će ionako propast svuda u svitu, a onda ćemo mi u Bolu vidit šta je to život bez turizma. Govorin ti moj Bepo, to su najpametniji ljudi u Bolu, ma ne samo u Bolu, nego i puno šire. Sve znaju. Ne možeš načet temu, a da oni ne znaju o tome najbolje, bolje od svih. Tija sam ih pitat o ovom globalnom zatopljenju, ali sam se u zadnji čas predomislia i uzea još jednu čašu vina, jer sam se priboja da neću ić leć do pola noći. A ja sam ti siguran da o tome znaju više od svih znanstvenika na svitu. Ja mislim da su oni pročitali sve moguće libre šta su dosad napisani, da su sve naučili, bar su mi se tako prezentali.

- A šta su oni po struci? Jesu li oni završili neke škole?

- Ma kakve škole, šta će im to. Oni govore da su škole za glupane, da njima nisu potrebne nikakve škole, da znaju bolje od svih profešura.

- Njima triba predložit da idu na kvizove i tako lipo zarade lovu. Ne znam koliko pratiš, ali ima tih kvizova u nas di možeš lipu lovu zaradit. Zašto se muče stavljat pločice, zašto trče za turistima, zašto kopaju vinograde, pa lakše im je sa tolikom pameću uzest lovu na kvizovima, od toga se može lipo živit. Virujen da bi pobijedili svakega na tim natjecanjima.

- A da vidiš kakvi su stručnjaci u ekonomiji. Jebate, kad su spomenuli naše financijske probleme u Hrvatskoj, pa oni znaju fiskalnu i monetarnu politiku bolje od ministra financija. U poreze se razumidu bolje od profešura po svim fakultetima. Da su nam ti ljudi u vladi, pa nama bi penzije bile veće nego u Njemačkoj, a o plaćama da i ne govorin. Tribalo bi ih preporučit za savjetnike u ministarstvu. Znaš, razumidu se oni i u zdravstvo, razumidu se i u školstvo. Ova reforma zdravstva je bezvezna, jer ovi ministar nema pojma. Govore da su naše škole za kurac, da to ništa ne valja, da učimo dicu pizdarijama, da sve to triba prominit.

- A kad ćete se opet nać, doša bi i ja štagod naučit. Znaš meni je ljuta potriba štagod naučit, jer ja sam davno shvatia da ništa ne znam.

- E moj Bepo. Oni još nisu došli do te faze, daleko su oni još od tega, u tome je problem.

(objavljeno 16. 06. 2023.)

 

054

 

MODERNA MEDICINA

piše: Vinko Brešković

 

- Ma gledan te Duje kako greš. Je ti to cotaš?

- Ma Bepo moj dragi, bole me kolina, a da ti ne govorin o škini.

- Pa je si li bia kod likara?

- Jesam. Posla me kod specijaliste, a on mi je reka da bi tribalo operirat kolino. Reka mi je da je to normalno u našim godinama, da nisam ja prvi kojemu se to događa. Govori da se

kolino potrošilo i da bi tribalo ugradit to umjetno, da to nije ništa, da ima puno ljudi koji su to napravili i eno ih idu uspravni ka sviće. Ali mene je malo strah tih operacija, ja ti to ne volim.

- A Duje da probaš malo sa alternativnim liječenjem?

- Kakvim alternativnim liječenjem, šta ti je to?

- Slušaj, jedna moja rodica ima problema sa kolinima ka i ti. Samo je kod nje puno gore. Jedva hoda, jedva učini skale. Ne može ništa bez štapa. Ona ti ima problema sa srcem pa je dodatno strah operacija. Jebate, njoj je svaka operacija lutrija. Nikad ne znaš oće li se probudit posli narkoze, oće li joj srce stat. Tako ti je ona prijatelju moj došla do nekog travara u Čapljini.

- Di to?

- U Čapljini, negdi u Bosni. Ode ti ona lipo tamo, uzme neki apartman koji je nije puno ni košta. Dvista pedeset euri za petnaest dan. Tamo joj ovi travar lipo započea turu liječenja sa mesom, mekinjama i jogurtom. Na svako kolino joj je stavia veliki debeli šnicel, tako da je obujmia cilo kolino, a onda je to sve zamota u onu najlon foliju tako da nema pristupa zraku. To bi stavia na kolina i na škinu i morala je to držat dvanaest uri. Onda bi to skinia i opet ponovia postupak. Tako petnaest dan. Pored toga bi joj u hulakopke do kolina stavia mekinje namočene u bilu kvasinu, a na pete bi joj stavia gazu namočenu u jogurt i sve to zamota tim najlonom. Svaki dan isto. I kako mi je rekla, ona se penje po skalinama bez problema. Govori apartman je na prvom katu i nikakvih problema nije imala ić uza skale. Ne boli je škina, ne bole je pete, a kolina su joj super.

- A koje je to meso stavlja?

- Junetinu i to od buta. Lipe velike šnicele, sama pupa. Govori mi da bi to meso ujutro kad ga skine bilo skroz zeleno, a da je smrdilo ka kuga. E sad je li to smrdilo jer je izvlačilo bolest iz kolina i leđa, ne znam, ali njoj je pomoglo. A ti jogurt je činia čuda. Govori mi da joj je rekla ta žena šta joj je stavljala te šnicele i ti jogurt, da je ona svom ditetu kad bi ga bolilo grlo, isto tako stavljala jogurt na grlo i da bi mu prošlo bez problema.

- Pa jebate, koliko je tog mesa trošila na dan?

- Govori mi da ne zna koliko je to kila bilo, ali da je dnevno trošila dvadeset euri na meso. Jer ona je plaćala svaki dan friško meso.

- S obzirom na cine mesa u Bosni, koje su manje nego u nas, to ti je sigurno bar tri kila. Jebate u petnaest dan je potrošila četrdeset i pet kila mesa. Četrdeset i pet kila junetine od buta. Pa to je pašticada za jedan veliki pir, ma šta za jedan, za dva najmanje. A naš prijatelj Marin bi od tega sigurno moga napravit gulaš za petsto ljudi, a možda i više ako malo rastegne s kumpirima.

- A jogurta je potrošila barem deset litri. O mekinjama ne znam ništa, ali ni toga nije bilo malo.

- Ma jebiga, ako joj je pomoglo, neka je potrošila.

- Je, je pomoglo joj je, bar mi tako govori. E sad koliko će to durat, to ne znam. Ali njoj za sad ne triba operacija.

- Znaš, ja mislim da kad je junetina učinila takvo čudo, šta bi tek učinila naša bračka janjetina? Pa jebate, ja mislim da bi posli ture s janjetinom mogla na olimpijadu.

(objavljeno 09. 06. 2023.)

 

 

 

053

 

ZAGONETNI ČOVIK

piše: Vinko Brešković


- E moj prijatelju nema te danima na kavi, a kod nas se svašta događa. Ti izađeš vikendom, a mi koji smo svaki dan ovdi, svašta doživimo. Reci mi jesi li čua za onega zagonetnoga čovika?

- Kakvog čovika? Nemam pojma o čemu govoriš.

- Slušaj priču. Duje, ako šta preskočim ti dodaj. Vidili smo se u nedilju na kavi, je li tako? E u ponediljak oko deset ujutro, dok smo mi sidili i pili kavu eto ti jednog čovika kako prilazi kafiću. Iskrca se tu na parkingu iz jednog velikog crnog auta koji je odmah otiša čim je ovaj izaša. Jebate, gledamo ga Duje i ja i ne možeš virovat kako je izgleda.

- Ja sam ga odmah nazva papagalo.

- Stvarno je bia obučen ka papagalo. Ima je žute gaće, svitlo plave postole sa crvenim špigetama, crvene bičve, svitlo ljubičastu košulju i lipu tanku jaketu od veštita tamno plave boje. Na glavi je nosia bili šešir, a u ruci je ima lipi veliki buket cvića. Ka da ide na neki pir, ili na neku feštu u kazalište. Ali u stvari šta reć, puno lip čovik, prava priženca. Priša on kafiću odmah glasno poviče: - Dobar dan Boljani! Duje i ja odma odgovorimo: - Dobar dan. Pored nas su bili znaš već onu ekipu Mario i Jure, za drugim stolom Ante i Piero, a mislim da je bia još jedan stol popunjen.

- Tako je. Bili su tamo Tomo i Vedran, a za susidni stol su bile i one ženske, znaš onu Sonju, Maru i Divnu. I svi ti oni odgovore čoviku: - Dobar dan. Priđe mu konobar a on ga zamoli: - Molim vas možete li staviti stolnjak na ovaj stol. Donesite mi onda šampanjac i jednu čašu vode.

- Jebate, gledamo ga mi svi u čudu ka i konobar, ali svi mučimo. Govorim ja Duji, ovo mora da je neki redikul. Šta će, konobar donese lipo stolnjak i raširi ga po stolu. Donese čašu vode u koju je ovaj odmah stavia buket cvića, a kad je konobar servira šampanju, on mu govori da posluži i druge sa šampanjcem ako žele. Priđe nama konobar i pita jesmo li za šampanju, a Duje i ja govorimo, ne hvala evo pijemo kavu. Svi mu odbiju pit šampanjac, a on slegne ramenima i govori:

- Kako želite. I priđe on našem stolu i pita jesmo li Boljani. Jesmo, odgovorimo Duje i ja. A ko ste vi pitan ga ja. On nam lipo pruži ruku i govori ja sam Šime. I ja sam Boljanin porijeklom, ali za sada još uvik ne živim u Bolu. A kako se prezivate, pita ga Duje. A on govori, to nije važno, bar ne za sada. Kad se preselim konačno onda ćete znati. O, govorim ja, znači vi se selite u Bol. Da, govori on. Upravo kupujem kuću tako da imam gdje živit, a onda mi preostaje još naći ženu i eto me. Ovo na kraju je reka sa malo smiha, tako da sam mislia da se zajebava. I šeta on tako od stola do stola upoznavajući sve koji su bili. Sa svima je progovoria po koju rič, a onda kad se čulo na crikvi da tuče jedanaest uri, on pozove konobara i govori, o žao mi je posao zove. Moram ići, ali ako sve bude u redu vidimo se sutra. Plati on oni šampanjac, a nije popia ni cilu čašu, a onda govori konobaru, naplatite mi molim vas i ova pića šta su pili moji dragi sumještani. I plati on sve kave šta smo pili. A onda uzme onaj buket i priđe Sonji i sa naklonom joj pruži buket i govori, evo cviće cviću. A onda se okrene i ode na parking di ga je čeka onaj isti auto. Slušaj, sutradan se ponovi ista priča. Sidimo mi kad točno u deset uri eto ti njega opet obučen isto onako ka papagalo.

- Ali ovog puta je ima crvene gaće, a bičve i košulja su mu bile žute.

- Eto jebate, nisam to ni primjetia. Znaš, nije mi više ni bola oči ta njegova roba, nekako mu je pristajala. Govori ona Tina posli kad je otiša, pa šta ti ima smetat, to ti je zadnja moda. Inšoma, opet stolnjak, opet šampanjac, ali ovega puta uzmemo i mi čašu šampanje. Jebate, govorim ja Duji, ajmo lipo nazdravit sa čovikom, red je. Tako su i ostali prisutni uzeli po čašu tako da je ovog puta popijena cila boca. Bila je tu i ona Stela, znaš ona mlada lipa žena šta je udata za onega Boru. E ona je sidila tu s nekim svojim prijateljicama, a kad je udrilo jedanaest uri, moj ti Šime uzme buket i ovega puta da njoj uz istu priču, cviće cviću. Svi mu mi viknemo kad je iša: - Bog Šime, vidimo se sutra? A on nam odgovori: - U isto vrime dragi moji Boljani, i ode ka i jučer onim autom. U sridu točno u deset eto ti njega opet. Sve se isto ponovilo, ali ovog puta je bilo četiri pet stolova više i to sve ženskih. On se lipo javi svakom, pruži ruku i jebate čuješ da je zapamtia svima ime, a one koje je prvi put vidia, lipo ih pozdravi i reče svoje ime. Kad je otiša i platia, ali ovog puta tri boce šampanje, mi šta smo ostali počnemo komentirat. Pa koji je ovo čovik, pa di stoji, je li u hotelu, od koga je kupia kuću, čije je to dite? Govori Tena, nije po hotelima pitala sam ćer koja radi na recepciji, pitala sam sve, nitko ne zna kod koga žive. Nitko ne zna da se prodaje neka kuća, nitko ga nije vidia ni popodne, ni navečer. Ka da je u zemlju propa. Govori Jure, meni se čini po naglasku da je doša iz Australije, ali Mario govori da njemu vuče na Čile. Svi se gledamo i nitko nema pojma koji je to čovik. Marija govori da je njoj faca odnekuda poznata, da joj vuče na nikoga, ali da se ne može sitit na koga. Pitala ga je i on joj je reka da ima četrdeset i pet godin, da je neoženjen, da bi se rado oženia kad se doseli, ali da bi volia Bolku za ženu. I eto ti četvrtka. Jebate jedva smo Duje i ja našli mista za sist. Pun puncat kafić i to uglavnom ženske. Ja mislim da su sve neudate žene po Bolu došle ti dan u kafić. Govorin ti ja jedva smo našli mista za sist.

- Ali nisu došle samo neudate ženske, došle su i one udate mlade ženice. A da vidiš kako su se uredile, za popizdit.

- I eto ti deset uri i eto Šime. Opet onako lipo obučen sa velikim buketom cvića, dođe do konobara koji mu iznese poseban stol, stavi stolnjak i donese čašu vode u koju ovaj odmah stavi oni buket. Stigne šampanjac, ali ovog puta konobar odmah donese tri boce. Šime se lipo od stola do stola sa svima pozdravia, sa svima novima upozna, a kad su svi dobili šampanju, on digne čašu i govori, u zdravlje dragi moji mištani. I proćakula on sa svima pomalo, svima se lipo nasmije, sve lipo pozdravi i svima je zna ime ka da žive tu već godinama. Jebate, ni ja ne znam svim onim ženskama imena, ali on ih je sve zapamtia. I opet kad je došlo jedanaest uri, on uzme buket i izabere ovog puta najlipšu i najmlađu, onu Anu, Stipinu kćer i njoj da buket. Kad se lipo pozdravia sa svima, stane nasrid kafića i govori, moram se pozdravit s vama. Moram otputovati sutra, ali se vraćam za stalno odmah u kolovozu. Vidimo se dragi moji ovdje u deset za fjeru. To je dan općine i naša velika fešta, je li tako? E onda ćemo se lipo upoznat bolje, jer ću tada započet svoj novi život u Bolu. Ostajte mi dobro i zdravo i eto vidimo se brzo. I ode ti on do auta koji ga je čeka ka i svaki put i nestane.

- Dobro, i šta je bilo na kraju, jeste li doznali tko je to bio?

- Ništa nismo doznali, nikome ništa nije jasno. Nitko nema pojma koji je to čovik. Nemamo nikakvog izbora nego čekat. Moramo čekat peti osmi, našu fjeru.

- Jedino šta su ženske doznale s njim u razgovoru da je izgleda jako bogat, da radi nešto sa kompjuterima, da će nastavit radit to isto iz Bola. Drugo ništa nisu doznale, ništa nije tija govorit. Sad posli svega, ne znam kako vi, ali ja sam toliko kurjož da jedva čekam fjeru, a mogu mislit koliko je čekaju sve one ženske, dodao je Duje nasmijan.

- Je, je, govori se okolo da su sve krenule sa dijetom, da su sve krenule trčat i sticat kondiciju. Sve idu u šoping, sve kupuju novu modernu robu. Sve se one moj prijatelju spremaju za fjeru i za Šimu. Eto ti pa ti nemoj dolazit na kavu, vidiš šta sve propuštaš!

(objavljeno 02. 06. 2023.)

 

 

052

 

POSTOJI LI BOG?

piše: Vinko Brešković

 

- Pročitao sam Bepo jednu divnu knjigu Stephena Hawkinga: Mali odgovori na velika pitanja. On je bio jedan od najvećih umova čovječanstva, odmah nakon Alberta Einsteina. Veliki teorijski fizičar, veliki znanstvenik, čovjek koji se cijelog života bavio fizikom i otkrivanjem tajni svemira, jedan od najvećih kozmologa. Pored toga bavio se i s još puno stvari koje su doprinijele našoj spoznaji o svemiru, o čitavom svijetu u kojem živimo. Knjiga je predivna, zaista me je oduševila.

- Opet čitaš te pizdarije, šta će ti to? A o čemu je to pisa, šta te je to toliko oduševilo?

- Na pitanje postoji li Bog, dao je tako lijepi odgovor.

- I dobro šta je reka, postoji li Bog?

- Rekao je naravno da ne zna, da nitko to ne zna, ali po svemu što je znanost doznala u zadnjih nekoliko stoljeća, on nema smisla.

- Kako to nema smisla?

- Pa eto lijepo. Svi koji vjeruju u Boga, vjeruju da on upravlja sa svime u prirodi, s planetama, Suncem, Mjesecom, svim zvijezdama. Vjeruju da je Bog stvorio svijet, svemir, sve što nas okružuje i na kraju da je stvorio i čovjeka. Ali kako je rekao, znanost danas posjeduje dokaze da tome nije tako. Mi danas znamo kako je stvoren svemir, kako su nastale sve galaksije, znamo kako je nastao život na zemlji, znamo kako je nastao čovjek. Došli smo istraživanjima u zadnjih trista godina do svih tih spoznaja i shvatili da to nema veze s Bogom. Za sve su to odgovorni prirodni zakoni koji upravljaju svime što postoji. Mi smo otkrili te zakone, mi ih danas potpuno razumijemo, znamo sve o njima.

- A zašto misliš da ti zakoni o kojima govoriš nisu Božji zakoni? Možda je to baš Bog, a ne priroda kako ti govoriš, odnosno kako govori ti tvoj znanstvenik.

- Mogu se oni zvati Božji zakoni, možemo mi to smatrati Bogom, ali onda je to definicija Boga, a ne dokaz da on postoji. Osim toga svi ti prirodni zakoni su nepromjenjivi. Oni su isti kao na početku nastajanja, kao što su i danas, a bit će tako i u budućnosti. Ako su nepromjenjivi, čemu onda Bog? Mi danas znamo kako je nastao svemir, znamo čak i kad je nastao. Taj trenutak stvaranja svemira zovemo Veliki prasak. Sve je dakle nastalo iz ničega, nastalo je praktički iz jedne infinitezimalne točke koja je bila puna energije i koja je u jednom trenutku spontano eksplodirala. Time je stvorena energija i prostor koji se brzo širio i tako nastao svemir. To je trajalo puno milijardi godina, sve dok se nije toliko ohladilo da su se mogle formirati planete, zvijezde i ostala svemirska tijela. Znanost je do danas došla do spoznaje miljunitog dijela prve sekunde praska, nedostaje nam još onaj inicijalni dio paljenja.

- E vidiš, možda je to baš Bog upalia.

- Možda, zasad to nitko ne zna, ali kako kaže Hawking, znanosti treba još malo da dođe do tog zaključka. Osim toga nema ni mogućnosti da je Bog prije tog prvog trenutka paljenja postojao, jer se velikim praskom stvorilo vrijeme i prostor. Tad je počelo teći vrijeme, prije toga nije postojalo. Dakle nije postojalo vrijeme, nije postojao prostor, nije postojalo ništa. Velikim praskom je sve počelo. Stvarala se pozitivna energija, to ti je masa, zvijezde, planeti, galaksije, sazviježđa, milijarde njih, ali stvarala se i negativna energija, a to ti je prostor. Od nule stvaralo se sve, ali tako da opet zbroj svega što je stvoreno mora bit nula. Dakle priroda je uvijek u ravnoteži, od početka do danas. Kad sve to znamo onda tu nema mjesta za Boga, on nema nikakvog smisla.

- Ma neka on govori šta hoće, ja ću virovat u Boga, to mi niko ne može zabranit. Meni je vira u Boga uvik dobro činila. Znaš ono, Bog je Put, Istina i Život. Ja ću se toga i dalje držat.

- Ma naravno! Vjera u Boga je nešto sasvim drugo. To je prije svega po meni filozofsko pitanje. Vjera je utjeha, vjera u zagrobni život daje smisao životu, ali ono šta je Hawking htio reći, Bog nema veze s fizikom, nema veze sa fizičkim zakonima koje upravljaju svijetom. Svi ljudi koji vjeruju u Boga trebali bi biti ljudi sa savješću, a kao što znaš, najteže se ispovjediti samom sebi, odnosno svojoj savjesti. Tu nema laži, nema prevare. Pravi vjernici neće griješiti jer se pored Boga boje i svoje savjesti, a sve drugo je licemjerno. Vjera u Boga može samo činiti ljude dobrima, poštenima, ljudima vrijednim življenja. To su onda pravi vjernici, tu onda vjera ima i te kako smisla. Jer kao što znaš svi griješimo, ali kad čovjek zgriješi računajući da će mu Bog oprostiti kad se ispovijedi, lako će zgriješiti i drugi i treći put, jer Bog je dobar, on sve prašta. A po meni je sve to čista hipokrizija, ti ljudi ne mogu reći da je njima Bog istina put i život.

- A znam, znam to. Ima takvih ljudi oko nas koliko hoćeš, puna ih je crikva. Svi se oni kunu u svoju čvrstu viru u Boga, sve su to veliki vjernici. Lipo griše, onda se ispovide i idu dalje. Tako iz nedilje u nedilju.

- Dobro Bepo, je li ti to misliš na mene?

- Duje, jebate nisam te ni spomenia. Zašto misliš da si mi ti na pameti?

051

 

KRAJ PANDEMIJE

piše: Vinko Brešković


- Eto prijatelji moji, dočekali smo kraj ove proklete pandemije o kojoj smo puno govorili zadnje tri godine. Ne znam kako vama, ali meni je stvarno više dopizdila. Neka je gotovo.

- E moj Bepo, gotova je, ali ne za svakog. Ma možeš mislit šta mi se dogodilo. Dva dana prije nego što je vlada objavila kraj epidemije, meni se žena razboli. Dobije temperaturu i zalegne, a onda se sutradan ujutro za svaki slučaj testira onim kućnim testom za koronu i eto ti vraga, pozitivna. Da ne duljim puno, poslije tri dana dobijem i ja prve simptome. Dan nakon proglašenja kraja epidemije, ja dobijem koronu. Sve tri godine smo se uspili sačuvat, nitko se u kući nije razbolio, bez obzira što smo bili jako puno puta na izvoru velikih žarišta. Znate, žena mi radi u školi, sin mi ide u osnovnu školu, drugi je išao u srednju, ali mi smo uspjeli odoljeti svim izazovima. Svi smo se cijepili, primili sve što treba, nosili maske gdje treba, ponašali se odgovorno, a sad me sve to dočekalo nakon proglašenja kraja epidemije. To ti je kao da pogineš na kraju rata, kao da primiš gol u zadnjoj sekundi utakmice. Poludio sam.

- A kako si proša, je li ti bilo teško?

- Ma slušaj, bilo je teško naravno. Ali kad čujem kako je bilo drugima, ja sam prošao super. Žena je prva ozdravila, a ja sam imao samo jednu tešku noć i recimo još jedan grubi dan, a ostalo je bilo samo život bez snage i s bolovima u mišićima, a sve drugo je bilo OK. Najveći problem je bio taj što sam se morao izolirati u kući, a sve kako bi pokušali sačuvati djecu, drugo je bilo podnošljivo. Ali moram ti priznati bijes me još uvijek drži. Ono što je najgore, ona nema pojma gdje se zarazila, da li u školi, da li negdje drugdje, ne znam. Ja znam. Ja sam se zarazio od nje. Ali kako nitko nije u školi bolestan, znači da je mogla pokupiti virus negdje u samoposluzi, negdje na ulici, a to je ono što plaši. Potpuno je nepredvidivo, a kažu da se nije baš tako lako zaraziti. Onda ja ne znam što reći?

- Eto vidiš moj prijatelju, a ti si meni uvik govoria da se to događa onima koji se nisu cijepili. Pa ti si primia sve moguće vakcine. Ti si se cijepia tri puta, je li tako?

- Bepo, ja sam se cijepio četiri puta, a cijepio bi se i još samo da su rekli. Ja sam zagovornik znanosti, i ako mi stručnjaci kažu da se treba cijepiti, ja ću to uraditi. Cijepio sam se i protiv gripe, uzeo sam sve što su mi ponudili. Ali ne možeš se sačuvati od nečeg što je nemoguće. Kad nam je virus ušao u kuću, a mi to nismo znali, nema tu nikakve vakcine koja te mogla sačuvati. Ali eto Bogu hvala, gotovo je. Tek sad ja mogu reći da je epidemija gotova.

- Ti si ka onaj šta je reka, ni gotovo kad je gotovo, nego kad ja rečen da je gotovo. A Duje i ti si proša ovu pandemiju bez da si se razbolia. Je si li se i ti cijepia četiri puta?

- Jebate i ja bi bia bisan da mi se to sad dogodi. Da Bepo i ja sam se cijepia četiri puta, a i peti ću kad bude tribalo. Ja sam već pita likara oće li davat i petu dozu, a on me malo čudno pogleda. Pita me on, vi šjor baš volite ta cjepiva, je li? Da, govorim ja njemu. Svi svjetski stručnjaci preporučuju to cjepivo, a zašto ga onda ne primit, a mujta je. Da se plaća tukli bi se za njega. Ovako kad nam je Plenki osigura mukte cijepljenje, niko neće. Mi smo baš proklet narod. Pita sam ja likara oće li mi dat i ono cjepivo za HPV, a on mi govori da se to prima u adolescentnim godinama. Znam, kažem mu ja, ali ja to nisam tada primia, pa zato pitam mogu li sada. Govori on meni, ali šjor to je za mlade ljude, za one koji su aktivni u seksu, to se prima radi zaštite mladih žena od raka grlića maternice. Pa? To se preporuča i muškima da prime je li tako? pitan ga ja, a on popizdia i potira me iz ambulante. Jebate, šta su ovi likari nervozni ljudi. Bit će to radi ovih pregovora oko plaća, šta ja znam šta im je.

(objavljeno 19. 05. 2023.)

 

 

 

050

 

SEKS GURU

piše: Vinko Brešković

 

- Prijatelji moji moram vam prepričati jedan divan intervju koji sam nedavno pročitao. Radi se o Franji Miličeviću iz Ližnjana u Istri. Poznat je po imenu Aba Aziz Makaja. Tip je napravio četiri kuće s apartmanima, a sad gradi petu. Ima osnovanu Komaja zajednicu i bavi se održavanjem duhovnih radionica, emocionalnim i seksualnim savjetima, raznim erotskim tečajevima. Kaže da je on seks-guru. Dolaze mu mladi i stariji parovi, ali i pojedinci koji imaju raznih problema u seksu. Na primjer nemaju erekciju, ili imaju preranu ejakulaciju, ili ne znam kakve još probleme. On ima šest žena i šestoro djece. Svi žive zajedno bez svađa, bez ljubomore, bez sudovanja, jednom rječju svi žive u ljubavi i zadovoljstvu i tako odgajaju svoju djecu. Kaže on da je čovjek u svojoj prirodi poligaman i poliamoran, a to vam znači da može voljeti i imati više žena. To se vidi, kako je rekao u našim spermijama, to je naučno dokazano. A između ostalog i Biblija nas je tome poučila. Mojsije je imao dvije žene i dvije sluškinje s kojima je imao djece, a i Abraham je imao više žena. Da se ne lažemo, kaže, monogamije više nema. Svi su se međusobno i prije varali, ali se nisu toliko rastajali. Danas bi se žene razvodile puno više da imaju ekonomsku neovisnost koja ih jedino drži u braku. Svaki bračni par ima često probleme s prevarama svoji partnera, ali šute i idu dalje. Prihvaćaju stanje i žive svoj život, samo ga žive tajno, a ne ozvaničeno i javno. On je čovjek koji se bavi prije svega psihološkim problemima koji utječu na nezadovoljstvo u seksu i ljubavi, ali prepoznaje i one probleme koje on ne može riješiti nego ih šalje ginekolozima ili nekim drugim liječnicima, a to su uglavnom neki problemi koji se rješavaju kirurškim putem. Govori da on ne propagira slobodan seks, ali propagira slobodnu ljubav. Slobodna ljubav oslobađa čovjeka svihpsiholoških okova i dovodi do slobodnog seksa. On vodi ljubav i sad s drugim ženama, a i njegove žene prakticiraju ponekad seks s drugim partnerima. Kaže, treba isključiti varanje, jer to nema nikakvog smisla ako su ljudi iskreni i slobodni, tada nema prevare, nema laži. Vrlo je često u sukobu sa crkvom, iako je kao adolescent bio veliki vjernik i zaljubljen u Isusa. Svećenici po njemu često govore razne dogmatske gluposti, ne svi naravno, ali oni koji to rade uopće ne shvaćaju Isusa i njegov nauk na pravi način. Pričao je da je u svom životu imao nekoliko interesantnih rekorda kad je seks u pitanju. Nije njemu do rekorda, to mu ne treba, ali eto samo da se zna. Govori, vodio je jednom ljubav sa ženom deset sati, a pravili su samo kratke pauze kako bi se mišići opustili. Onda je kaže, za svoj pedeseti rođendan u šest sati vodio ljubav s devetnaest žena.

- Bogati koji rođendanski poklon. A šta si ti Duje dobio za svoj pedeseti rođendan?

- Janjetinu s bižima, to mi žena uvik skuha kad mi je rođendan.

- Slušajte dalje. Dodao je potom da mu je najdraži rekord bio jednom na Ibizi kad je more toliko bilo hladno, da među deset parova, nitko nije osim njega mogao zbog hladnoće postići erekciju. On je uspio zadovoljiti sve žene, dakle njih deset.

- Pa to je neki luđak. Šta su rekli, ima li koju dijagnozu?

- Ne Bepo, nema dijagnozu, on je stvaran i izgleda potpuno normalan čovjek. Pričao je još o seksualnoj apstinenciji. Kako je rekao ona je dobra radi postizanja duhovne ravnoteže i spoznaje, ali ne može to svatko. To samo rijetki mogu. Naši katolički svećenici žive u apstinenciji, ali mnogi od njih imaju probleme zbog toga. I on je pokušao, ali je izdržao samo godinu dana. Apstinencija oslobađa svijest od svega i tek tada se možeš posvetiti duhovnosti, ali kao što je rekao, ne može to puno ljudi. Ona ostavlja jako teške psihičke i fizičke posljedic na ljude.

- A koliko ti čovik ima godin?

- Ove godine slavi dva jubileja, svoj sedamdeseti rođendan i četrdeset i pet godina od osnivanja Komaja zajednice.

- Molim? Sedamdeset godina? A šta je reka je li još uvik seksualno aktivan?

- O da. Aktivan je i te kako. Govori da godine naravno smanjuju seksualnu aktivnost, ali on se može pohvaliti svojim moćima još uvijek. Kaže ne obara više rekorde, nije mu stalo do toga, ali kad bi se potrudio misli da bi uspio. Jedino šta je rekao, a što nama ne odgovara, ljudi koji puše i piju, ne mogu očekivati toliku seksualnu snagu. Moraju se ostaviti pušenja i pića kako bi dosegli taj njegov nivo. On to stalno govori svojim učenicima. Uči ih tehnici, uči ih nekim položajima, nekim valjda trikovima, zada im zadatke za tu noć, a onda ih ujutro pita, kakav je seks bio, kako su ga doživjeli. Ima naravno onih koji dolaze s partnericama, ali ima onih koji dođu sami i tamo nađu partnere. Kažem vam nevjerovatan lik.

- A zašto je prominia ime?

- On se okrenuo proučavanju Indijske duhovnosti, budizmu, jogi i tantrizmu, proučava i danas antropozofiju i teozofiju, a možda i radi zakona, ne znam, nisu ga pitali.

- Ajde reci ti meni je li to tebi normalno? Meni se čini da je sve to bez veze, pa to nema nikakvog smisla. Ja bi reka da ti čovik laže, jebate, da ima sedamdeset godin i da je još uvik nadahnut seksom. Znaš, ja ću se pravdat da volim popit, ne pušim doduše, ali se pića ne mogu odreć. Jedino šta mi se čini da je u pravu ono oko monogamije i varanja u braku. To mi zvuči poznato. Šta ti misliš Duje?

- A ne znam šta mislit, jebate, meni to izgleda super. A reci mi je li ostavia neki telefon ili neku adresu di ga možeš kontaktirat, di možeš rezervirat misto za poć ga slušat, ili prakticirat te njegove nauke. Zašto ne? Ja bi to proba.

(objavljeno 12. 05. 2023.)

049

 

UMJETNA INTELIGENCIJA

piše: Vinko Brešković

 

- Dobro prijatelju, šta ovo govore o nekoj opasnosti od umjetne inteligencije. Šta je to?

- Pa Bepo, pričao sam ti o najvećim opasnostima kojima je danas svijet izložen. Prvo je nuklearna opasnost. Vidiš i sam da nam stalno prijete upotrebom nuklearnih bombi. Toliko toga ima, da može uništiti sav život na zemlji i to više puta. Ne bi ostao nijedan oblik života nakon samo jedne razmjene nuklearnog oružja, toliko je to razorno. Nemaš se gdje sakriti, ne možeš nigdje uteći. U takvom eventualnom ratu nema pobjednika, svi gubimo. Ne znam koliko još ima svijesti među tim našim svjetskim vođama, ali ako netko pokrene nuklearni rat, ode cijelo čovječanstvo. Druga najveća opasnost je globalno zatopljenje. Temperatura na zemlji se digla za jedan i pol stupanj i jako smo blizu granice kad više nema povratka, ma šta mi poduzeli. Ako se pređe ta granica, onda zemlja tone u samouništenje. Tope se ledene kape na polovima i oslobađa se dodatni ugljični dioksid koji je zarobljen u ledu, da ga više nitko neće moći zaustaviti. Dignut će se nivo mora toliko, da će potopiti mnogo naseljenih područja pa će nastati velika migracija ljudi, nestat će mnogo biljnog i životinjskog svijeta, a to samo po sebi dovodi do nestanka i ljudi. A da ne govorim koliko bi se ratova pokrenulo za teritorij, za preostalu vodu koja nam je potrebna za život. Nestat će civilizacije koju poznajemo, a to neće trajati puno godina, sve bi se to moglo događati u periodu od desetak-dvadeset godina. Ako ne zaustavimo hitno ispuštanje viška ugljičnog dioksida u atmosferu, temperatura će i dalje rasti, a onda kad pređemo tu crtu, možemo mi zaustaviti sve, ali nema nam pomoći kao što sam ti rekao. Treća opasnost je od umjetne inteligencije. Vidiš, u zadnjih desetak godina kompjuteri su se razvijali nevjerojatnom brzinom. Kažu da se svakih osamnaest mjeseci njihova brzina udvostručila, a to neće moći ići u nedogled. Sad već imamo razvijenu tu umjetnu inteligenciju toliko, da je u stanju pobijediti najveće, recimo šahovske majstore i pobijediti u natjecanju najveće stručnjake u bilo čemu. A ona se razvija velikom brzinom, da se može dogoditi da postane pametnija od ljudi, a onda će ona upravljati nama, a ne mi s njom. Zamisli kako će izgledati svijet za samo deset godina ako se ovako nastavi razvijati ta tehnologija. Neće nam trebati sudovi jer će tehnologija poznavati sve moguće zakone bolje od ljudi, a kad ona sama počne pisati zakone, tko je onda više može kontrolirati. Zamisli da se čovjekov mozak nekako može priključiti na internet. Bio bi toliko pametan jer bi mu sve svjetske enciklopedije, svi svjetski znanstveni članci koji su ikad objavljeni, sve matematičke formule, sva fizika, sva filozofija, sve nauke bile u glavi. E to ti je današnja umjetna inteligencija. Njoj je sve dostupno, ona je priključena na internet, sve joj je tu, svime barata, sve ima u svojoj memoriji. Postoji taj ChatGPT, koji možeš pitati što hoćeš, on ti odgovara istog trenutka. Daš mu neki zadatak, na primjer da ti kaže sve o svemiru, a on ti nakon jedne sekunde izlista stotine stranica koje je prikupio sa interneta, svih znanstvenih radova, svih istraživanja koje su ikad napravljeni. To je zastrašujuća brzina, to je nevjerojatno. Ako se to bude dalje razvijalo, dat ćemo joj recimo zadatak da napravi nešto što bi mi kao ljudi trebali uraditi, a onda će ona to učiniti tako da mi više nećemo imati nikakav utjecaj. Sve je to otišlo toliko daleko da sad možeš s tim napravama razgovarati, ne moraš čak ni pisati na tastaturi, sve se može rješavati riječima. Dakle, sjediš i pitaš mali uređaj što hoćeš, a on ti istog trenutka odgovori i to sigurno točnije i preciznije od najpametnijih ljudi na svijetu. Da ti ne govorim da ti aparati slušaju sve što pričaš i bilježe negdje u svojoj memoriji. Meni je sin poklonio jedan uređaj koji se zove Alexa i koji mi stoji u dnevnom boravku na polici. On je stalno uključen u struju i priključen je na internet. Ja mu kažem, ajde sviraj mi neku muziku, a on mi govori, Vinko evo muzike i počne svirat šta sam mu rekao. Pitam ga tko je ovaj ili onaj, a on mi pročita sve što piše na Wikipediji. Pitam ga kakvo će vrijeme danas, a on mi kaže sunčano bez oblaka, ili kaže pasti će kiša u jedanaest sati, a temperatura je takva i takva, a najveća dnevna će biti tolika. Jednom smo razgovarali o mašini za suđe jer nam se ova stara kvari, a onda on iz čista mira počne puštati reklame za razne perilice suđa. A to je uređaj koji je razvijen davno, a sad već postoje takvi uređaji koji su mnogo brži, mnogo precizniji, kojima možeš upravljati svime. Kažeš im upali mi svijetlo, upali mi klimu, pozovi mi tog i tog, sve radi. Ja sa ovog mog uređaja mogu zvati sve telefone koji ugrade tu aplikaciju za Alexu. Meni to žena ima ugrađeno i ja je s njega mogu zvati, ne treba mi telefon. Ja se bojim kakvi su tek ovi novi uređaji. Dokle sve to može ići?

- Pa jebate, zašto ga ne isključiš iz struje? Šta me on ima slušat? Sve će to bit dobro, dok mi te glupe uređaje možemo isključit, to je najvažnije. Ako me počne zajebavat, ja ću ga isključit i ne može mi ništa.

- Da Bepo u pravu si. Međutim, mi smo razvili autonomne sustave i oni se sami napajaju bez naše struje, sve je na baterijama koje mogu trajati jako puno, a i same se pune samo ako su blizu izvora energije. Sve je to ludo. Sad su ovi ljudi koji se bave razvojem te umjetne inteligencije, napisali pismo svima na svitu, da se zaustavi daljnje širenje i utakmice u razvoju te tehnologije, sve dok se kao čovječanstvo ne dogovorimo što treba raditi, što sve treba poduzeti da bi se zaštitili od takvih mogućnosti. Pitanje je samo hoće li svi prihvatiti taj apel, jer je svima važno da ponude na tržište nove modele i to prvi, jer se tu okreće silni novac. Baš njih briga za budućnost, njima je važan novac i to sada, a šta će biti sutra o tome ni ne razmišljaju. Zamisli, postojala je ideja velikih oružanih sila da se preko umjetne inteligencije razvije i autonomno oružje. A to znači da oružje, recimo nuklearne pametne bombe, mogu same birati koga i kad će bombardirati. Na svu sreću veliki svjetski znanstvenici su to navodno zaustavili prije desetak godina, ali ja se pitam, da li su svi poslušali, ili se takvo oružje ipak razvija. Sve je moguće. Možda sam ja malo katastrofičan, ali počelo se u zadnje vrijeme jako puno pričati o toj opasnosti, a to znači da opasnost definitivno postoji, da je nešto otišlo po zlu. Pa ne bi bez razloga o tome toliko pričali.

- Jebate, sad si me prestrašia. Jedino, mislim kako bi bilo dobro iskoristit tu umjetnu inteligenciju i kod nas u Bolu na primjer. Kad je već toliko sposobna, kad je u stanju svime upravljat, pa šta će nam izbori, šta će nam škole, šta će nam direktori, šta će nam svi šefovi. Dajmo njoj da upravlja svime, pa jebate di bi mogli stić da imamo tako pametne vođe?

(objavljeno 05. 05. 2023.)

 

 

 

 

048

INFLACIJA NAŠA SVAKODNEVNA

 

piše: Vinko Brešković


- Dobro Bepo, šta ti misliš dokle će nas ova inflacija opterećivati. Još uvijek sve svakodnevno poskupljuje, a svi nas uvjeravaju da inflacija posustaje. Ne znam koje oni cijene gledaju, ali meni žena kaže da je svaki dan neki proizvod skuplji, neki manje, ali ima onih koji poskupe i za preko pedeset posto. Više mi ništa nije jasno.

- E moj prijatelju, kome je bilo šta jasno. Ti govoriš da tebi ništa ni jasno. Pa kako bi ti uopće moglo bit išta jasno? Slušam sinoć na televiziji onega našega guvernera, on je lud. Govori da će inflacija bit problem i dogodine, da ćemo se borit s njom još najmanje godinu dan. Prvo su nam govorili da je sve ovo došlo izvanka, da su cine počele skakat radi tega jer su skočile svuda u svitu, pa je normalno da skoče i u nas. A onda se još sve pogoršalo kad je počea rat u Ukrajinu. Skočile su cine struje, plina, nafte, a to je govore bia okidač za još veću inflaciju. E, a sad je on okrenia ploču i reka nešto drugo. Reka je da je inflacija počela kad je počela korona, da je ona glavni krivac za sve. Jesu cine struje, nafte i plina skočile radi rata, ali jebiga, sad su stale, ali cine hrane idu opet gore. A onda je reka da nije jedini razlog šta je poskupilo sve u svitu, da ima puno problema sa cinama jer naši doma dižu cine, a vanka su već počele padat. Govori da su naš najveći problem korporativne marže. Ako sam dobro razumia, to su one marže velikih trgovaca. Ako je to istina, onda nas zajebavaju, jer bi se to moglo lako fermat. Lipo je Plenković uvea porez na velike zarade, ali ne trgovcima, nego onima koji su se dodatno obogatili na struji i plinu. Pa neka im zapriti da će i njima uvest ti porez pa ćeš vidit kako neće dizat cine bez veze. Meni je sve to čudno. Ja mislim da oni nas lažu. Kad su cine veće, proračun države se više i bolje puni, ima puno više love u državnoj blagajni. Onda lipo Plenković da malo jednima, malo drugima, poveća plaće jednima, onda poveća drugima i on se ima čime hvalit. Je, sve je to lipo, ali kako je reka oni guverner, radi tega još više rastu cine. Govori on, šta su veće plaće, cine će više rast. Lipo je reka, eto vidite, plaće su rasle trinaest i pol posto, a inflacija je bila manja, a to ti je sigurno razlog da će inflacija ić dalje. Znači, da plaće moraju rast manje od inflacije, da je to normalni ekonomski zakon. Znaš šta? Jebem ja njega i njegov zakon. Ako budemo krepavali od gladi, onda će cine počet padat. Ispada da samo mi penzioneri držimo ovu inflaciju pod kontrolu, jer da nema nas, cine bi otišle u nebo. Ovako nama penzije ne rastu, cine se dižu, mi s istom lovom možemo kupovat sve manje, pa će onda cine počet padat. Moj sinko, ko živ ko mrtav ako to budemo čekali. Nisam ekonomist, ali meni je sve to blesavo. Guverner je reka tim velikim firmama koje su zaradili puno veću lovu na maržama, da nikako ne daju tu lovu svojim radnicima kroz plaće, jer će to dignut cine još više. Pa on je stvarno lud.

- O Bepo pa ti si potpuno ušao u ekonomsku materiju. Teško je to sve pratiti, znam. Imaš ti onog svog prijatelja ekonomistu, zašto njega ne pitaš šta se ovo događa. On je doktor ekonomije, zar ne? On bi trebao znati o inflaciji mnogo više i od tebe i od mene.

- Ma pusti njega. On je doktor ekonomije i veliki financijaš, ali samo za sebe. Jebe se njemu za inflaciju, baš ga briga za ekonomske zakone. Ima lipo svoje apartmane i dokle bude turizma, on će imat dosta love, baš njega briga za penzionere, za naše male penzije. I on je penzioner, ali ja mislim da on nema pojma kolika mu je penzija jer ne žive od nje. Niti ni ne pogleda na računu je li mu sila penzija, šta će mu to? Di njega pitat za ove naše svakodnevne probleme, on ti je ka Plenković. Žive u svom svitu, ima love i baš ga briga je li nešto poskupilo za dvadeset ili trideset posto. Dignut će cinu apartmana i eto on će sebi rišit problem. Ali nije on jedini, imamo mi takvih po Bolu koliko hoćeš. Cine apartmana su skočile toliko da nikoga nije briga za cine u samoposlugama, neka ih dižu. A ne smiš zaboravit da nas čeka još jedno poskupljenje, ono sezonsko. Nemoj zaboravit da svi dignu cine kad dođu turisti kako bi im uzeli šta više love. Samo je problem šta i nama uzimaju, a mi nismo turisti, mi nismo Nijemci, Austrijanci, Englezi, mi smo hrvatski penzioneri. Mi smo ti koji uvik najviše najebu.

(objavljeno 28. 04. 2023.)

 

 

047

ŠTRAJKOVI

piše: Vinko Brešković

 

- O Bepo izgledaš mi nešto ljuto danas. Tko te je tako iznervirao?

- Ma nerviraju me svi oko nas. Jebate, di god se okreneš neki problemi, neki prohtjevi. Svaki dan slušamo na televiziji razne ljude kako plaču da su im plaće male, da jedva žive, da puno rade, a da nisu dobro plaćeni za svoj posal. Jesi li vidia kako su svi likari popizdili i tražili veće plaće, a ministar ih je zajebava misecima. On je oformira radnu skupinu, a to ti je riceta za ništa učinit i pregovara sa njima sto puti, ali ništa. Lipo su ovi vidili da bez premijera nema ništa od povećanja plaća pa su zapritili štrajkom. I eto ti vraga, doša Plenković i nakon pol ure sve se dogovorili. Diglo im plaću, diglo im koeficijente, sve im je prihvatia. Likari zadovoljni odmah odustali od štrajka. A šta se onda dogodilo? E sad kad je prista dignit likarima plaće, sad oće i medicinske sestre veće plaće, policajci oće veće plaće, škovacini oće plaće, svi oće veće plaće. A da ti ne govorim o sucima. Oni oće tri iljade euri plaću, inače neće sudit, govore previše su zlovoljni da bi bili pravedni. A šta je danas tri iljade euri plaća? Ništa! Škovacini imaju iljadu i dvista trista euri plaću, a govore, da, mi to zaradimo, ali znate li koliko radimo za to dobit? Ima tu puno prekovremenih, ima tu puno truda po kiši, po snigu, po vitru, po svakome vrimenu. Jebate, ravnatelj bolnice ima plaću od četiri i pol iljadee euri, a sad će dobit nešto više jer su se izborili za povećanje. Znaš ja sam ponosan kad čujem kolike plaće imaju neki ljudi, pari kada živemo u Njemačkoj a ne u Hrvatskoj. Sljedeće godine su izbori pa su malo popizdili sa tim zahtjevima i tim prijetnjama štrajkovima, a bidan Plenković šta će, mora im platit jer bi ovi stvarno išli u štrajk. Ma znaš šta ja mislim? Neka im da ako ima love, a izgleda da ima. Meni je drago da svi imaju veće plaće, neka mi postajemo sve bogatija nacija, to je lipo. Samo se ja pitam dokle tako, jedni dobijaju, drugi ne.

- Ali Bepo, svi na kraju dobiju neko povećanje. Čuo si Plenkovića koliko je dosad diga plaće svima. Diga je minimalnu plaću za preko šezdeset posto, da je pusto love svima koji su pogođeni ovom inflacijom. Stvarno je puno dao, a izgleda da ima namjeru davati još. Ja mislim da bi svi trebali biti zadovoljni. A sad otkad smo ušli u Šengen, otkad smo ušli u Euro zonu, sad će svima biti bolje. Da ti ne govorim da se ne može ni uspoređivati stanje prije Plenkovića i sad. To je nebo i zemlja, bar to on uvijek naglašava.

- Je, je, uvik on to govori. Samo ja ne znam zašto smo mi opet na kraju svih u Europi, samo je Bugarska gora od nas. Toliko je on toga učinia, toliko čini pa opet ništa. Opet smo među zadnjima. Meni se čini da nas neko zajebava. Ako je da toliko da se stalno hvali, onda smo tribali bit malo više na skali u toj Europi, a ne na kraju. Šta ti možeš zaključit iz toga? Ako je sve tako, ja mislim jednostavno da onda nije da dovoljno, da je triba dat više pa da makar prešišamo Rumunjsku. Jebate, ona nije ni u Šengenu, nije ni u Euro zoni, a ispred nas je na svim listama. Kako to. Po meni ispada, da sve šta je Plenković činia, nije učinia dovoljno, da triba svima dignut plaće za duplo pa bi tek onda moga govorit da je nešto učinia. Ovako sa svime šta se hvali, neka to govori kome hoće, ali ne meni.

- A Bepo zaboravio si nas penzionere. Šta je s nama? Nama je uskladio penzije s pet posto, a zatim ima neka povećanja tri posto od sljedeće godine, pa opet dva posto za neku godinu. To nitko od nas nije ni osjetio kad je inflacija preko deset posto na godišnjem nivou. Sva ta povećanja mirovina ode u jednom poskupljenju kruha.

- E vidiš. Mi penzioneri smo svi blesavi. Tribalo bi sad iskoristit ka svi ovi drugi ovu godinu pred izbore. Ajmo lipo i mi zapritit štrajkom ako nam ne digne mirovine za barem sto posto.

- Dobro Bepo, to je malo puno. Odakle mu taj novac?

- Ma moraš tražit puno pa da dobiješ barem pedeset posto toga. Ako tražiš pet posto, dat će ti dva. Ako tražiš sto, dat će ti pedeset. A i sto posto povećanja penzije bi bilo malo. Ma tribamo tražit dvista posto, pa neka nam podigne sto, ja bi prista. Onda ćemo vidit za godinu dan pa ćemo opet tražit. A ako ne bude da, idemo lipo u štrajk. Ionako svi penzioneri imaju vrimena koliko hoćeš, možemo štrajkat cilu godinu.

- Ali Bepo, šta im znači ako mi štrajkamo? Nemaju se čega plašiti, sve će i dalje funkcionirati, ništa neće stati, neće patiti sigurnost ljudi, bolnice će i dalje raditi, sudovi će raditi, baš njih briga ako mi štrajkamo. Neće nas ni pogledati.

- Ma je li bogati? A ko će im čuvat dicu, ko će im ić po dicu u vrtić, u škole, ko će im kuhat ručak? Kod koga će ić na obid nediljom? Ne boj se, svi će osjetit ako budemo štrajkali. Zamisli da prestanemo ić u likara, u bolnice, kad bi odustali od sudova. Šta bi radili likari po ambulantama, po bolnicama? Ne bi imali koga ličit, bili bi bez posla. Onda bi počeli opet pritit štrajkovima jer ne bi imali šta radit, jer onda ne bi imali šta naplatit tako da bi im zarada odmah pala. Ajmo mi štrajkat pa ćeš vidit kako će Plenković odma doć pregovarat, neće mu past napamet osnivat nikakve radne skupine. Sve će nam prihvatit. Samo moramo dobro razmislit koliko tražit. Šta više govorim o ovome, pada mi napamet tražit i više. Možda trista posto?

 

046

 

MONTMARTRE

piše: Vinko Brešković

 

- Dobro prijatelju di si ti? Nije te bilo cilu šetemanu. Baš pitam Bepa di si, kad eto tebe.

- Pa pričao sam vam da idem s familijom na put. Rekao sam vam da me neće biti nekoliko dana. Ne vjerujem da sam vam baš toliko falio, je li Bepo?

- Ma znam da si mi nešto govoria, ali nisam zapamtia di si ono triba ić?

- E pa bio sam po Europi. Išli smo u srijedu u Pariz, a nakon toga u Bruxelles. Sve skupa s putom pet dana.

- Ma bogati? Da Pariz, da Bruxelles? A kako ti je bilo, jesi li šta vidia? Upitao je Bepo nasmijan.

- Samo ti zajebavaj. Možda nisam vidio, ali sam osjetio taj čarobni duh Europe. Nikad prije nisam bio u Parizu pa sam zaista uživao u tom predivnom i velikom gradu, bez obzira što sam slijep. Imali smo sreću pa smo spavali u jednom apartmanu na Montmartreu, odmah blizu onog čuvenog kvarta Pigalle, vrlo blizu Moulin Rougea. Jedan dan i dvije noći smo šetali po tom dijelu grada, otišli do Place de la concordea, šetali uz Senu do Luuvrea. Popeli smo se čak i do one čuvene bazilike Sv. Srca (Sacré-Cœur) na vrhu. Prošli smo kroz groblje Montmartre gdje su sahranjeni mnogi velikani naše povijesti, poput Stendhala, Emila Zole, Ampera, i još mnogih poznatih pisaca i znanstvenika. Montmartre je uvijek bio boemski dio Pariza, tu su boravili svi umjetnici svijeta, svi slikari, pisci. Prepun je malih kafića, malih restorana, a sve se događa na ulici bez obzira na vrijeme. Nama je bilo dosta kišovito, ali nam nije smetalo da osjetimo taj Montmartreovski duh. Bili smo u dva restorana na večere i jeli najbolje francuske specijalitete, pili sjajno crno vino. Najviše me se dojmio Bordeaux. A o hrani što reći? Prvu večer sam jeo neku teletinu s krompirima ali s nekim začinima koji daju nevjerojatan okus mesu i krompirima. Drugu večer sam jeo neku junetinu, neki stek napola pečen, opet u nekom šugu kojeg nisam uspio prepoznati. Pored toga je kao prilog bilo povrće koje nitko od nas nije prepoznao. Šetajući Parizom došli smo do Louvrea, a tamo red za ući takav da moraš čekati barem dva sata. Nismo naravno imali namjeru ulaziti, ali tolika gužva uopće ne odvlači ljude, naprotiv svi čekaju bez riječi. Divan doživljaj. Nakon toga smo otišli u Bruxelles vlakom. Slušaj, razdaljinu od preko četiri stotine kilometara vozili smo samo sat i dvadeset minuta. Vlak je išao preko tristo kilometara na sat. Uopće nisam osjetio tu brzinu i tek kad vidiš aute na putu koji prolaze tu pored vlaka, možeš vidjeti koliko brzo ideš. Proletili smo pored auta kao da stoje. A Bruxelles? E to je grad po svakoj mjeri. I tu smo bili praktički u centru, tako da smo šetajući obišli puno toga. Bili smo puno aktivni u šetnji, tako da sam u tih pet dana propješačio preko petnaest kilometara. Prvi dan sam se umorio, a onda te adrenalin vuče tako da više nisam osjećao umor. Jedino kad sam stigao kući, shvatio sam koliko sam umoran. Trebalo mi je tri dana da dođem k sebi.

- A kako ste se vratili?

- Putovali smo avionom do Münchena, a onda opet avionom do Splita. Na aerodromu u Münchenu smo morali metroom ići do ulaza za drugi avion. Ogroman aerodrom. I bez obzira na taj metro, hodali smo preko pola sata kako bi došli do izlaza za naš avion.

- Jebate, dobro ste se snašli. Bit će da ti je žena poludila vodeći tebe i malog. Ali sigurno su ti puno pomogli ka slipcu. Bit će da se po Europi puno vodi računa o ljudima ka šta si ti.

- E to je ono što me je najviše zapanjilo. Znaš kad smo došli na aerodrom u Split na odlasku za Pariz, pitali su me tamo na šalteru da li mi treba pratnja. Zahvalio sam im se i rekao da mi je žena tu i da nema potrebe. Onda su upitali nju da li joj treba pomoć. Odbili smo uz zahvalu. Cijeli Pariški aerodrom, cijelo vrijeme boravka u Parizu, cijelo vrijeme boravka u Bruxelu, Münchenu, nitko me više nije ni pogledao, a kamoli ponudio pomoć. E a onda kad smo stigli na trajekt u Split za Supetar, cijela posada na trajektu je skočila pomoći. Te su uzeli kofer ženi i ponijeli ga gore do salona, te su htjeli meni dati ruku za penjati se uz pokretne stepenice, nudili čak da ih isključe. Nevjerojatna ljubaznost. Nisam to doživio nigdje kao u Splitu na trajektu. Kakva Europa, kakav Pariz, Bruxelles, kakav München! Nitko te tamo ne šljivi. Ako si ćorav to je tvoj problem, a eto tamo gdje najmanje očekuješ, doček kakav samo možeš poželjeti. Nije mi trebala pomoć, ali sam zaista bio ponosan Hrvat, ponosan Europljanin, bio sam oduševljen prijemom, to stvara tako lijepi osjećaj. Znam da smo mi turistička destinacija, ali zar nije Pariz, zar nije i Bruxelles?

045

FIZIČAR

 

piše: Vinko Brešković

 

- Bepo jesi li čuo kako su popizdili svi oni u opoziciji, a i svi nastavnici i profesori, kad je Fuks objavia svoju reformu osnovnih škola? Pa jebate, svi su ludi ili sam ja lud. Svi hoće školu u jednoj smjeni, hoće topli obrok za dicu, a kad im to ponudiš oni popizde i samo se bune. Te mala im je plaća, ne mogu toliko radit, ko će sve to platit i još puno gluposti. Pa ta oporba stvarno ništa ne razumi.

- Vidia sam Duje. Ja mislim da je ono šta je Fuks zamislia odlično. Ti znaš da ja nisam neki fan HDZ-a, ali ovo mi se čini dobrim. Pa to je najbolje za dicu. Sve lipo obave u školi, tamo ručaju, a onda kad dođu doma više nemaju nikakvih školskih obaveza. Meni je to super. A šta ti Vice govoriš?

- Pa i ja mislim da je to sjajna ideja, da je to istinska reforma. Možda se može diskutirati o nekim promjenama u kurikulima, ali suštinski je to prava stvar. Ima nekih iz oporbe koji se bune, ali ima i onih koji su protivnici HDZ-a pa ipak podržavaju tu reformu.

- Ma šta sereš. A koji su ti to?

- Pa Duje, eno ti recimo Puljak. On je pohvalio reformu i rekao da je to fantastična ideja i da je treba svakako podržati. Ti znaš koliki je on protivnik HDZ-a, ali je ipak pozitivno govorio o toj

ideji. Kad je nešto dobro, treba podržati bez obzira tko jepredložio. A on je pametan čovjek, ja njemu vjerujem.

- Jebo te Puljak. Ma on je kreten. Niti je gradonačelnik, niti je fizičar. Vidiš šta je učinia od Splita. Zasra je sve. Uništia je puste štekate, sklonia one male terace di si moga popit kavu, sve je maka. Pa on je luđak. U cilemu svitu je uvik bilo najlipše vidit te male smišne štekate na svakemu kantunu, to je davalo uvik jedan lipi štih gradu, a vidi šta je on uradia. Pa svi se bune, svi su u Splitu popizdili na njega. A to šta je on fizičar, možeš mislit kakva je to faca. Govore mi da su studenti odahnuli otkad više nije profesor na fakultetu. Ma evo ti još jedan primjer. Bia mi je neki dan čovik čistit masline i onda mi priča kako mu je sin iša na fakultet i kako mu je Puljak predava fiziku. Govori nikako nije moga položit, nego se na kraju mora ispisat i otić na neku višu školu. Kad je ovaj otiša iz fakulteta, on se vratia i evo ga sad mu ide odlično. A govori takvih ima puno, jebate niko ne može položit tu fiziku. Pa koji je on kurac?

- Ali Duje, on je međunarodno priznati fizičar. Radio je u tim koji je u Cernu otkrio Higgsov bozon, pa nije to mala stvar.

- Ma koji tim? Bit će ih tamo bilo sto iljad.

- Ali Duje, zašto ti tvoj čovik šta ti je čistia masline nije dava sinu repeticije iz fizike pa bi vjerovatno lakše položia. Vidiš da se ti čovik razumi u fizičare, sigurno se razumi i u fiziku. Zašto jebate on čisti masline? Pa moga je puno bolje živit.

- Samo ti zajebavaj Bepo, ali ja ti govorim da je to govno od čovika. Lipo govoridu da su on i ona njegova žena pravi politički OPG.

- Dobro Duje, to je tvoje mišljenje, ali nemoj zaboraviti da je on dobio dva puta zaredom izbore u Splitu, znači da ga ljudi u gradu cijene. Pa nebi dobio izbore da ne valja, zar ne?

- Pa zajeba ih je sve. Vidiš i onega Tomaševića u Zagrebu. I on je zajeba sve tamo. Dobia je izbore i vidi šta radi. Ne može sastavit kraj s krajem. A imaš i onega u Rijeci i on je kreten.

Nema šanse da ti ljudi opet dobiju izbore.

- A koji je po tebi pravi gradonačelnik Duje?

- Oni u Osijeku. On je jedini pravi. Vidiš šta je učinia od Osijeka. Malo pomalo diga je grad, napravia je čudo. To je pravi gradonačelnik, a svi ovi ostali su govna.

- Znači Duje, jedino čovik iz HDZ-a može bit dobar gradonačelnik, je li tako?

- A šta misliš da nije tako.

- U pičku materinu Duje, možda si ti u pravu. Vidia si šta se dogodilo kod nas u Bolu. Jebate, drugu godinu za redom općina otvara u ponoć kako bi se predali zahtjevi za koncesije. Ljudi su danima kampirali pred vratima općine jer nikome ne viruju. Napravili su pravi cirkus od svega toga. Nigdi u ciloj Hrvatskoj toga nema. Možda si ti u pravu, da je ovdi HDZ na vlasti, možda se ne bi čekalo ovoliko dana i noći ispred općine. Lipo bi se podilile te koncesije, a da niko ne bi zna ni kome, ni kada, ni zašto. Mogu samo zamislit šta bi se dogodilo da je kod nas na izborima pobijedia neki fizičar. Šta bi tek onda bilo?

 

044

 

DANI SJEĆANJA

piše: Vinko Brešković

 

- E moj Bepo, jesi li vidio snimke na televiziji potresa od prije tri godine u Zagrebu. Grubo je i sad gledati, a pokušaj se sjetiti kako je to bilo prije tri godine. Užas. Sjećam se da sam zvao to jutro prijatelje u Zagrebu pa mi se nisu javljali. Javili su se tek nakon dva tri sata. Izašli su iz kuće i pobjegli u Maksimir, a kako su mi rekli, okolo njih prašina, otpali zidovi, otpali krovovi, dimnjaci. Kao da je rat prošao gradom. Sjećaš se da je i jedna mlada djevojka poginula. Cijeli centar je bio u prašini, pao je čak i zvonik na katedrali. Baš je bilo strašno, zar ne?

 

- Ma bilo je strašno. A evo ti tri godine nakon potresa, jebate nijednu kuću nisu popravili, nijednu kuću ljudima nisu izgradili. Pa to je za popizdit. Dobili su veliku lovu iz Europe i ništa. Toliko su zakomplicirali te zakone, da su se zakopali u kartušini, da ljudi nisu uspili pribavit sve šta im je tribalo. A i oni koji su uspili prikupit sve te papire nisu dobili ništa. Ajde, uspili su renovirat neke škole, neke bolnice, neke javne zgrade, ali jebate, nijednu privatnu kuću nisu izgradili. Ovo je četvrti ministar koji se prominia i koji je obeća da će bit brzo gotovo, ali oni nisu počeli gradit još nijednu privatnu kuću. Znam da je posli ovega doša i oni potres u Petrinji, da je bila i pandemija, ali isto mi nije jasno da nisu mogli ništa učinit. Mene to nervožitaje, mene to dovodi do ludila. Ajde da nisu imali love, ali poslali su im novce, tu su. E sad ako ne potrošidu do kraja šestog miseca, sad moraju vratit sve novce. Pa jebate, ja bih ih natira da sami vraćaju iz svog žepa. Ovako nitko nije odgovoran, ovako se svi vade na neke više sile, vade se na onega prije njih. Svi su im krivi samo ne oni.

 

- Bepo, ali nemožeš zanemariti i otežane okolnosti radi pandemije. U isto vrijeme počeo je i lock down. Sjećaš se i tog perioda. Zatvorili su nas u kuće, zatvorili su sve. Nisu radile škole, fakulteti, nisu vozili autobusi, ni vlakovi, avioni, brodovi, katamarani. Nismo smjeli izaći iz kuće bez dozvole. Nismo mogli otići u Split, ma šta u Split, nismo mogli otići ni do Humca bez dozvole. Sjećaš se da nisu radili ni kafići, bila je zatvorena i crkva. Jedino su radile samoposluge i to skraćeno. Sve je drugo bilo zatvoreno. Pa tko je mogao u to vrijeme graditi bilo što?

 

- Ma sve su to bila luda vrimena. Jebate ta 2020. godina je bila jedna od najgorih u mojemu životu. A dobro, reci mi sad nakon ovoliko vrimena, je li tako da su bili malo pretjerali. Kad smo ono govorili pri tri godine, reka si mi da tako mora bit, da je cili svit u opasnosti, da može umrit puno ljudi ako se ne zatvorimo. A zatvorili su nas kad je bilo bolesno sto pedeset ljudi. A danas kad je bolesno hiljadu dnevno, više niko ni ne gleda na to. Ja sam ti i onda govoria da su popizdili, da to šta čine pretjeruju, da nas strašidu tim pizdarijama. E sad vidiš i sam da sam bia u pravu.

 

- Ali Bepo nije baš tako. Sjeti se onih slika iz Italije, iz Španjolske. Nemoj zaboraviti da je pored svega šta smo radili u Hrvatskoj umrlo preko osamnaest tisuća ljudi od korone, a razbolilo se preko miljun i dvjesto tisuća. A u svijetu je umrlo preko šest miljuna ljudi od pandemije i to sa sve tim rigoroznim mjerama. A zamisli koliko bi ljudi umrlo da se nismo zatvorili, nego da smo pustili da virus šeta po zemlji bez ikakvih kontrola. I nismo mi bili jedini koji su tako radili. Cijeli svijet je bio u lock downu, svi su se bili zatvorili u kuće. Brzo su otkrili cjepivo i tek onda smo vidjeli malo svjetla na kraju mračnog tunela.

 

- Jebalo te cjepivo! A koliko je ljudi umrlo od cjepiva? To ne govoriš.

 

- Možda je i umro jedan broj ljudi od cjepiva, ali nemjerljiv je njegov učinak, bez obzira što je postojao veliki otpor prema njemu. Ali ti antivakseri su jedna posebna priča. O njima se može govoriti, ali samo posprdno. Oni nikad nisu vjerovali u znanost, oni nikad nisu povjerovali u dobrobit cjepiva. A svi liječnici, svi epidemiolozi svijeta su govorili koliko je to korisno oružje u borbi protiv pandemije. Zašto zaboga vjerovati šarlatanima, a ne znanstvenicima, ne liječnicima, ne stručnjacima. Oni su vidjeli samo svjetske urote, vidjeli su samo farmaceutske lobije koji nam hoće uzeti novac. Pa to su gluposti. Gledaj što nam se događalo. U nas se cijepio relativno mali broj ljudi pa smo imali i veliku smrtnost, a u ostalom dijelu Europe gdje se cijepilo puno više, smrtnost je bila mnogo manja. Zar ti to nije dokaz?

 

- Ništa ja više ne znam. Meni je sve to sumnjivo. Ovi dani od pri tri godine su bili puno grubi dani u našim životima, to jedino znam. Ovo su meni pravi dani sjećanja i ovo triba sa tugom obilježavat. Hvala Bogu sad je to iza nas.

 

- Da iza nas je sve to, iako sve ovo što nam se sad događa je velika posljedica pandemije. Znaš ova velika inflacija je direktna posljedica korone, a rat u Ukrajini ju je samo dodatno pospješio. Vidiš, još nije proglašen kraj pandemije, a kad se proglasi, onda ćemo tek moći reći koliki je to bio udarac za čovječanstvo. Tek onda ćemo zbrajati žrtve, tek onda ćemo zbrajati štete koje su nakon toga nastale. A nesmješ zaboraviti i da korona ostavlja duboke posljedice na svakog tko je prebolio. Još nismo ni svjesni kakve je sve tegobe ostavila ta prokleta bolest na naš organizam.

 

- E to jedino virujem. Vidiš šta je učinila Putinu. On je preleža koronu i vidi kako je popizdia posli toga. A pogledaj i ljude po Bolu koji su preležali tu bolest. O koliko je tek njih popizdilo, samo hvala Bogu nemaju oružje, inače ko zna koliko bi još bilo mrtvih. Ovako su samo grintavi, samo su idni, samo se kontreštavaju pisanim riječima.

O43

 

BOLJANI I TURIZAM

piše: Vinko Brešković

 

- Duje, koliko ti ono kreveta za iznajmljivanje imaš?

- U dva apartmana po četiri kreveta i u kućicu još dva, znači ukupno deset. A zašto me to pitaš?

- Ma sluša sam sinoć na televiziji jednega ekonomskega analitičara koji je reka da čovik koji ima dvadeset kreveta za iznajmljivanje plati godišnji porez ka jedan zaposleni koji ima plaću od osam iljad kuna, ali on plaća ti porez svakog miseca. Pa to nije normalno. Jebate Duje, pa mora bi plaćat više. Ti porez koji ti plaćaš je mizeran, to nije ništa. Ti porezi se moraju dignut.

- Gle kurca! On bi meni diga porez, a ne pitaš koliko sam ja love uložia u apartmane, koliko me je koštala ta investicija, to te ne interesira je li?

- Duje, pa i onaj koji je napravia fabriku je investira, oni koji ima neki obrt je investira, svi investiraju i plaćaju porez puno veći za svakega zaposlenega misečno, nego ti ukupno godišnje. Di ti je tu logika?

- Slušaj, ne možeš gledat sve na isti način, ne možeš nas stavit sve u isti bubanj. Ja živem od tega iznajmljivanja, radim ja i žena i nećemo dobit nikakvu penziju na ti račun. A oni šta rade u firmi, imaju plaće i na kraju dobiju penziju, a ovako ja šta zaradim, zaradim i to mi je sve. To ti je velika razlika. Imaš čovika na primjer iz Zagreba koji je ovdi napravia kuću sa deset apartmana i iznajmljuje liti tri miseca, a onda ide nazad u grad i tamo troši svoju zarađenu lovu, a ja stalno živen ovdi. To ne može bit isto. Ima još jedna stvar. Cili porez koji ja plaćam ide našoj općini, a njegov cili porez ide u Zagreb. Ako bi poveća te poreze, znaš ko bi se bogatia, Zagreb a ne Bol.

- Ma je li moguće da Bol nema ništa od tih poreza koji oni plaćaju?

- Nema. Mi ovdi imamo samo od one turističke takse šta svi platimo i to ne sve, nego samo šezdeset pet posto, a ostalo opet ide u Split i Zagreb.

- Pa to nije normalno.

- Ali Bepo tako ti je to. Oni izvanka koji imaju kuće za iznajmljivanje u Bolu, plaćaju isti porez ka i mi, samo mi nemamo ništa od tega jer ga plaćaju tamo di su prijavljeni. A njih ima više od sedamdeset posto. Nas Boljana koji iznajmljujemo ima manje od trideset posto. Eto ti, pa ti sad diži poreze. Kome? Svima onima vanka Bola?

- Kako to da ima više njih od nas Boljana? Pa jebate kad su to izgradili? Znam onega Hrvoja, on je pravi rentijer. On ima deset apartmana i žive bolje od svih nas, a još radi u Zagrebu. Di je on sagradia one apartmane, ma ko mu je proda tu zemlju pička mu materina?

- E jebiga, ja sam mu proda. Tribala mi je lova za sredit staru kuću i napravit moje apartmane, a onda je on sagradia svoje i sad mi je konkurencija. On mi uzima goste. Takvih ima koliko hoćeš po Bolu. Mi smo im prodali zemlju, a oni su došli i sad nama konkuriraju svojim apartmanima. Pogledaj molim te koliko je Boljana u zadnih trideset godin izgradilo svoje apartmane, na svoju ili na neku parcelu koju su kupili. Ja ti govorim, nema ih više od deset. Sami smo sebe sjebali.

- Ma ti se zakon mora prominit, to nema nikakvog smisla. Svi moraju plaćat poreze tamo di su ih zaradili, a ne tamo di su prijavljeni. Neka on bude prijavljen di hoće, ali bi bogami mora plaćat porez ovdi u Bolu. A onda bi diga svima poreze pa neka općina ima veći prihod. Ali bi se onda ona morala potrudit i napravit od Bola ono šta merita jedno pravo turističko misto. Mi nemamo ovdi neke velike prihode od poreza na dohodak, jer prvo imamo malo zaposlenih, a ima i puno njih šta im je firma registrirana vanka pa tamo ide i ti porez. Ajde ne možeš natirat nikoga da prijavi firmu u Bol, ali bogami porez po krevetu bi mora ovdi plaćat. Jebem mu mater, pa valjda mi Boljani moramo imat nešto od tog turizma. Ovako više imaju oni vanka od bolskog turizma, nego mi u Bolu. A mi koji ovdi živemo, mi jebate plaćamo skuplju hranu, skuplje nam je sve radi turista, a oni vanka nam uzimaju lovu. Znaš, nisam neki žestoki lokal patriota, ali mi sve to ide na kurac. Skužajte ljudi, baš sam se naidia!

- Ima još nešto. Mi Dalmatinci plaćamo sedamdeset posto veću cinu struje kad potrošimo više od dvi i pol hiljade kilovat sati. Moramo potrošit više jer se grijemo na struju, a grijemo se na struju jer nemamo plin. Plin su fiksirali cinu, a struju nama naplaćuju više jer, kako su rekli, nama nije problem platit jer mi zarađujemo na turizmu. Pa jebate, više svi zarađuju na tom turizmu od nas. Tribali bi svi mi mištani imat više koristi od tega turizma od onih vanka. Pa jebem mu mater, to nije fer!

 

042

 

ŠUFIŠTIKI ČOVIK

piše: Vinko Brešković

 

- Ma jesi li vidia Bepo kako me je prozva oni ravnatelj škole. Jebate, on misli da san ga tija uvridit kad sam reka da je šufištik. A nisam to ja reka, nego ti. Lipo si ti reka jer si mislia da je šufištik radi tega šta je toliko zapea oko pedagoških ili ne znan ti kojih standardi, a moga je malo progledat kroz njih. Dogovorili su se sa roditeljima i tim pročelnikom iz Županije da sedam razreda idu ujutro, a dva popodne, ali da se minjaju ovi stariji, a ne mali kako je sad odredia. Malo je okrenia stvar, ali dobro je da je nešto ipak uradia. Vidiš da se može ako se hoće, a da je šufištik, bogami je malo.

- Vidiš Duje, ja mislim da sam se zajeba. Nije on šufištik, on je nešto drugo, ali bolje je da se ne vriđamo. Na kraju krajeva, svaka njemu čast. Izaša je roditeljima u susret koliko je moga, je li tako. Pa šta onda triba više govorit?

- Ali Bepo, malo je zajeba dogovor. Sad će opet oni mali jednu šetemanu ujutro, a jednu šetemanu popodne. To nije bilo tako dogovoreno sa tim pročelnikom.

- Dobro, ali čua si ga, ne može se drugačije jer učitelji putuju iz raznih krajeva da bi došli na posal. Lipo je čovik reka da se ne može napravit raspored.

- Ali bia je reka tom pročelniku da je raspored doboto gotov, a onda ujedanput sad ne može. Kako to?

- Možda je on i tija, ali vidiš učiteljsko vijeće nije odobrilo. A pitanje je oće li odobrit i ti školski odbor. Pa ti znaš kako to ide, ti si bia sa njim u tom odboru, bar je tako reka.

- Nikad ja nisam bia u školskom odboru. To si ti bia Vice, je li tako?

- Da, ja sam bio u školskom odboru srednje škole, ali je to bilo prije petnaestak godina i nema veze s osnovnom. Moram priznati da se ja toga i ne sjećam, ali zašto je to uopće važno? Možda smo mi tad pričali o šufitu, ne znam, ali tko bi zaboga bio protiv uređenja tog prostora. Pa to je sjajna ideja i treba je svakako podržati. Ali mi smo tad govorili o srednjoj, nismo ni spominjali osnovnu, bez obzira što su tad škole dijelile istu zgradu. Vjerovatno je i on podržavao ideje tadašnjeg ravnatelja srednje škole kao i ja, kao u ostalom cijeli odbor. Ne znam kakve to veze sad ima s ovim. On spominje neki novac koji su trebali dijeliti škole, ali ja o tom ne znam ništa. On sigurno bolje zna, jer je bio i u jednoj i u drugoj školi, samo je u srednjoj bio profesor i član školskog odbora, a sad je ravnatelj osnovne. Možda je i on zaboravio što je podržavao kao profesor i član tog odbora, a što bi htio sad kad je ravnatelj. Ali to sve skupa sad nije bitno, nije to stvar roditelja, to je stvar osnivača, tog pročelnika, ili je stvar nekih drugih institucija. To ne riješava vijeće roditelja osnovne škole.

- Bome da to ne riješavaju roditelji. Nije dobro se karat s roditeljima, nije dobro ulazit s njima u sukob. Takva svađa donosi grubu i napetu atmosferu u školu. On je tamo zapritia da će prijavit centru za socijalnu skrb za zanemarivanja prava dice. A koga će on to prijavit na osnovu kuloara, kako je sam reka. Pa jebate, STO TRIDESET OSAM potpisa mu je predato i to sve onih koji hoće nastavu u jutarnju smjenu. Neka onda prijavi sve te roditelje. Blago nama ako se on zauzima za dobrobit naše dice više nego mater i otac. Vidiš da sam bia u pravu da je šufištik, prepedantan. On je u stvari predobar čovik, samo ga puno njih ne razumi.

- Ima još jedna stvar šta je tamo napisa. Jebate, još prije deset godin smo imali samo šezdeset i tri đaka, a danas imamo sto šezdeset tri. Pa mi stojimo odlično sa demografijom. Jebate, sto dice više u deset godin. Pa to je super.

- E moj Bepo. Super je super, nego šta. Ali mi umisto da se veselimo tome, mi sad imamo veliki problem jer imamo puno dice. Da je barem četrdesetak dice manje, išli bi u jednu smjenu i ne bi bilo nikakvih problema. Triba u stvari smanjit te puste poticaje šta dajemo za rađanje dice i tu lovu usmjerit u dogradnju škole, a onda posli toga ajmo rađat dicu. Ovako sve radimo bez plana i programa, bez ikakvih strategija. Tribalo se prije konzultirat sa ovim našim ravnateljem, vidiš da je on za to stručnjak.

 

 

 

 

 

041

 

RIBARNICA

piše: Vinko Brešković


Stajali smo ispred ribarnice čekajući svoj red za kupnju toliko priželjkivanih srdela. Čovjek koji ih je prodavao je stalno vikao:

- Navali narode, još malo pa nestalo!

- Šta sere, a vidi koliko kašeta ribe ima. Nema šanse sve prodat, nije sezona pa da navale gosti.

- Neće nestat ribe moj Bepo, nestat će ribarnice. A gdje ćemo onda kupovati ribu?

- Slušaj, ni prije nije bilo ribarnice pa smo kupovali, snać ćemo se i sada. Prije se prodavalo na pazaru, sićaš se?

- Je, sićan se. A je li se sićaš koliko bi se muha skupilo na tu ribu. Jebate, morali su stalno mahat ventulama da potiraju ose i muhe. Jebem mu mater, valjda smo zaslužili imat ribarnicu u Bolu. Svako i manje misto na Braču ima svoju ribarnicu, jedino mi nećemo imat. A nekad smo bili ribarsko misto s trinaest mriža plivarica. Ajde zimi, kad nema gostiju, možemo se snać, ali kako će to izgledat u jednemu turističkemu mistu koje hoće bit među prvima, a nema ribarnice. Jebate, svi idu naprid, jedino mi idemo nazad.

- Moj Duje, a šta bi ti napravia? Ako Poljoprivredna zadruga ne da prostor, šta im možeš? Baš me interesira ko će dobit ovi prostor kad ukinu ribarnicu. Čime je ti čovik ili žena zadužia te naše zadrugare, baš me interesira šta im je obeća. Jer ako neće dat općini, neće dat Grabovom ratu, onda se meni čini da tu nisu čista posla.

- Dobro prijatelji moji, a šta kažu ti iz zadruge, zašto hoće ukinut ribarnicu? Je li imaju neko obrazloženje?

- Ne koliko ja znam. Samo su rekli da ističe ugovor sa općinom i da sad više neće bit ribarnica nego nešto drugo. Jebe im se za misto, za ljude, za turizam. Oni ka da ne žive od turizma.

- Pa i ne žive. Oni žive od najma svih svojih prostora. A imaju toga koliko hoćeš.

- A odakle njima toliko prostora?

- Pa od Boljana. Sve je to bilo naše, nas zadrugara. Davali smo zadruzi prostore za dobrobit mista, jer je zadruga bila baš radi tega i formirana. E a sad im više nije do mista.

- Nego do čijeg dobrobita im je sada?

- E i ja bi volia to znat. Ali oni muče, ništa ne govore. Zato ti ja i govorim da će bit interesantno ko će se uselit u ovi prostor kad se zatvori ribarnica.

- Koje su to pizdarije, ka da zavise od tih novaca šta će dobit za afitat ovu malu bužu. Općina je sredila sve po propisima, uredila sa pločicama, kupila frižidere, učinila sve za dobrobit mista, a oni će se sada na sve to posrat. Pa ja bi diga bunu! Ne smidu to radit.

- Ja se sićan kad u Bolu nije bilo ni mesarnice, kad smo morali ić u Humac kupovat meso. Sad ćemo ić kupovat ribu u Postira ili Pučišća. A bolski ribari će prodavat s broda sve šta ulove. To im ionako neće bit problem, a i to ima svojih draži, je tako? Turisti će slikavat ribare kako čiste mriže i prodaju ribu po portu, to će bit atrakcija, nova turistička ponuda. Pa jebate, možda su ovi iz zadruge baš na to mislili. Možda su oni tili obogatit našu turističku ponudu. Dobro sam se sitija. To ti je to. Umisto izgubit jednu uobičajenu ponudu, mi ćemo dobit novi još i bolji turistički proizvod. Pa imat ćemo nešto šta drugi nemaju, šta nema nijedno turističko misto na Jadranu. Prodaju ribe iz broda po ciloj rivi. Ribarnicu na otvorenome. Pa to je ludilo, kakva ideja, svaka im čast. Vidiš moj Duje, kako je dobro imat pametne ljude na pravom mistu. Mi smo eto hvala Bogu izabrali one prave, one najpametni



040

 

VRIJEME KARNAVOLA, KORIZME I OBVEZNICA

piše: Vinko Brešković


- Dobro Duje, jesi li zadovoljan karnavolom?

- Ma jebate karnavol. Meni je to sve bez veze. Ne volim maškare, nikad ih nisam ni volia. Ja Bepo ne znam šta ti vidiš u tome?

- Duje, to je tradicija Bola. Maškare su se događale u Bolu zadnjih dvista godin. Ako ništa drugo, onda triba čuvat tradiciju, čuvat ti lipi običaj. Nisam čua da su te spomenuli u tastamentu, bit će si zato idan. A jesi li bia dole na rivu, jesi li makar pogleda ko se sve obuka, koliko je bilo ljudi, je li bilo veselo?

- Ma bia sam, a bolje bi bilo da nisam. Meni se čini da je prije bilo više svita, da je sve nekako bilo drugačije, veselije. Sićam se onih karnevala di su naši stari jahali na konjima obučeni u kauboje, di se trubilo u rogove, tuklo po maštilima i na sve moguće načine činia šušur. A i tastamenat je bia bolji, nekako konkretniji. Ne znam, meni je bilo nekako bolje.

- Duje govoriš pizdarije. Jesi li vidia sve maske koje su ove godine bile u povorci. Pa jebate, ljudi su se baš potrudili, napravili puno skupnih maski, uložili i dobru lovu u njih. Bile su lipe, smišne, poučne, zabavne. Bilo je i mladih i starih, bilo je svih godina. Ja ne znam šta bi ti tija. A tastamenat je bia lip, odličan. Bia je umjeren, bez vriđanja ikoga. Nije se govorilo ni o kome na grubi način ka šta se znalo pri govorit. Meni je to draže, nema se ko šta idit, sve je bilo na svom mistu. Ja ne znam ko sad piše ti tastamenat, ali svaka mu čast. Baš je lipo napisa. A i oni na Kupinu je bia odličan. Sve maske su se predstavile na originalni način, sve mi je izgledalo lipo i dobro organizirano. Dobro, ja ne sudjelujem u tim maskama, ali se divim tim ljudima. Govore mi da oni žive za te maškare. Počnu se okupljat misecima prije, tajno smišljat maske pri tom se zabavljat, večeravat zajedno, pivat i veselit. A vidia si da ima puno takvih skupina. Pa meni je to super. Ljudi se zabave dva tri zimska miseca prije korizme. A onda u čistu sridu okrenu ploču i uđu u vrime odricanja, pokore. Moj Duje, ako to ne razumiš, onda si hendikepiran, onda ti imaš neke druge poglede na svit. Duje moj, triba živit, triba se veselit, a ne samo gledat kako zaradit, gledat samo u lovu. To nije život, to je sužanj.

- Bepo, jebi se ti i karnevol. Neće mi on dat kruha, neće me on nahranit, ni mene ni moju fameju. Lako se vama zajebavat dok je nama Plenki na vlasti. Ma ako se tu šta promini, doće vam ti vaš karnevol glave, onda ću vas vidit oćete li se veselit i pivat. Onda će vam korizma bit cilu godinu, ne samo četrdeset dan.

- Je imaš prav Duje. Evo nam je Plenki da mogućnost sad lipo i zaradit. Da nam je šansu kupit državne obveznice. Imaš ti prav, dobar je to čovik. A jesi li kupia ti obveznice?

- Jesam naravno. Uvik bi kupia takve stvari. Žal mi je šta nije prije da tu šansu, ja bi to kupia i prije da je bilo.

- Je, je Duje moj. Puno je svita otrčalo kupit obveznice. Ima puno ljudi šta ne znaju šta će s lovom nego kupit obveznice. Oni gore po Slavoniji, po Međimurju, po Lici, po Zagori su puni love. Šta misliš odakle njima ta lova? Lako je tebi govorit, ti imaš apartmane, a jesi li pomislia šta ćemo mi penzioneri kupit sa svojom penzijom. Kome je on to namjenia, šta misliš?

- Pa ja ne znam kome, ali nemoj zaboravit da je u bankama trideset i pet miljardi euri na štednji. Pa oli nije bolje da se to da državi da ih koristi, nego da stoje na banci. Ovako će oni koji kupe zaradit nešto, a onako ne bi ništa. Ta lova propada na banci, a ovako država s njima može plaćat stare dugove, ili šta ja znam di će ih iskoristit. Ja sam kupia, a to šta ti nemaš, pa jebate nisam ja kriv. Možda bi se začudia ko sve ima lovu, samo žive ka da nemaju, a puni su ko brod.

- Dobro Duje. To je tvoja lova, radi sa njom šta hoćeš. Uvik se govorilo, onaj ko ima, imat će i više, a ko nema najeba je. Uvik je pucalo tamo di je tanko. Ja Duje nemam šta uložit, ali ja se neću žalit, to je stvarno moj problem. A jesi li promislia zašto je počea prodavat te obveznice baš na čistu sridu? Pa moga je pomaknut za desetak dan prije ili posli početka korizme. Meni je to malo sumnjiva simbolika. Možda nam je tija šta poručit, a mii ne znamo.

- Opet sereš, Bepo. Šta nam je tija poručit?

- Ne znam, Duje. Znaš i sam da na čistu sridu počinje vrime odricanja, počinje korizma, oplakivanje svojih griha. A možda ti je tija reć da se odrekneš svoje love. Ako ti slučajno, ne daj bože propadne lova, onda će reć da te je upozoria na to, ali da ti nisi ništa gleda. Triba moj Duje gledat malo u glavu tih ljudi, u oni njihov mistični dil mozga. Možda on zna koliko je te love zarađeno na grišan način, da je ovo šansa ljudima da na lipi i koristan način oplaču svoje grihe. Ja ne virujem da je slučajno sve počelo baš u čistu sridu.

 

039

 

MAMA ŠČ

piše: Vinko Brešković

 

- O, dragi moj Bepo, šta si tako zadihan?

- Ma iša sam se prošetat do Rata i nazad pa sam se umoria. Lipo je vrime pa sam htia iskoristit ovo sunce, ali kako se nisam maka iz kuće cilu zimu, jebate izgubia sam svu kondiciju. Moram šetat više, jer škodi mi ležat na kauču i gledat televiziju. Evo prolića pa ćemo šetat, je li tako?

- Hoćemo Bepo. A kad gledaš televiziju toliko, jesi li pratio izbor pjesme za Evrovizijju?

- A jesam.

- I je li ti se sviđa ova pobjednička pjesma?

- Mama ŠČ? Kad sam je čua po prvi put, popizdia sam, ali kad je čuješ više puti onda mi je OK. A šta ti govoriš, je li tebi dobra?

- Ja mislim da je to najbolja pjesma koju smo mogli izabrat, iako ja to baš ne pratim, ali mislim da je to bolje od svega što smo dosad slali na takmičenje. Ona ekipa šta pjeva, taj Let 3, jesu malo na svoju ruku, ali napravili su jednu sjajnu protestnu, antiratnu pjesmu. Dobri stari rokeri. Malo su ekstravagantni u ponašanju i oblačenju, ali u svemu imaju poruku. Ne znam, ali meni se sviđa. Ima naravno ljudi kojima se sve to gadi, koji misle da ćemo se osramotit, ima onih koji ih hvale, ali ja nisam muzički kritičar pa ne mogu relevantno cijeniti kvalitetu. Vidjet ćemo kako će proći na Evroviziji.

- Slušaj, meni su najbolji oni koji su se digli na sve četiri protiv nje. Govore da je sramota za nas da šaljemo tu ekipu, da će napravit neko sranje tamo, da će nas ponizit, da bi ih tribalo zabranit. A ti isti su protiv svake drugačije pojave koju smo ovu cilu šetemanu gledali po televiziji. Jebate šta su sve izgovorili protiv ona četiri bidna para ljudi šta su usvojili onu dicu iz Konga. Bidni ljudi su u zatvoru u Zambiju već dva miseca, a najviše radi tega uživaju neki naši zastupnici, neki bivši političari. A i Duje meni govori da su išli tamo i kupili dicu za male novce. Govori Duje da je to sad moderno imat jednega crnčića doma, da je to sada hit. Pa jebate, koji su to luđaci. Prvo žale tu dicu iz Afrike, a onda kad ih neko hoće posvojit, onda počnu govorit da su ih kupili, da im tribaju za preprodaju. Pa to je za popizdit. I znaš tko je najglasniji? Žene! Dobro ima i po koji idiot od muških, ali žene su najgore. One sad pljuju po tim ljudima, jer su tobože zabrinuti za sudbinu te dice. A ja mislim da ti ljudi ništa nisu krivi, ali dobro, neka im se sudi pa ako se dokaže da su stvarno tili zloupotrebit tu dicu, ja bih ih kaznia, ali dok se ne dokaže, ne možeš govorit takve stvari.

- Točno Bepo. Oni su prošli svu proceduru koju naša država propisuje, dobili sve papire za tu djecu, dobili suglasnost tih roditelja koji daju djecu, uradili su sve što treba. Da su htjeli trgovati s djecom, pretpostavljam da ih ne bi registrirali, ne bi ta djeca dobili sve naše dokumente. Sad su i oni građani Hrvatske, kao i ti luđaci koji pljuju po njima.

- I nisu se zadržali samo na tome. Vidia si kako hoće da sva dica koju su ostali posvojili još prije, da moraju proć sve kontrole, da su i tu dicu kupili ti novi roditelji, da su ih ukreli. A onda bidnoj dici koja su već godinama tu, koja idu u škole, sad ih ostala dica zajebavaju da su kupljena, da su ukradena, svašta im govore. Znam dica ko dica, ali jebiga tko je kriv šta ih sad drugačije gledaju. Eto ta ekipa iz Sabora je kriva, oni su ih obilježili. Eto i AP je na vladi reka da je to bez veze, da se to ne smi radit, da su kako je reka, stigmatizirali tu bidnu dicu. Po prvi put je sta na pravu stranu, a onda su ga odmah proglasili da je glasnogovornik onih šta usvajaju takvu dicu. Opet su našli dobar razlog za pljuvat ga, ali ko? Njegovi desničari. Ja znam da ima razloga za pljuvat po njemu, vidiš šta sve izlazi vanka po novinama, ali ovdi je u pravu. Učinia je sve za pomoć tim ljudima u zatvoru, moram ga pohvalit. Za druge stvari ću ga beštimat, ali po meni je za ovo dobro reka.

- Imaš pravo Bepo, ovdje se uistinu pokazao kao pravi vođa nacije. Sva sreća da ZM šuti ovih dana, jer me je strah što bi on mogao reći. A svi ti ljudi koji su se oglasili povodom usvajanja djece, koji su počeli slati razne optužbe u Zambiju protiv naših sugrađana, što o njima reći? To su nalik onim ljudima koji su za vrijeme rata prokazivali Židove, Srbe, Cigane. Njima smetaju svi oni koji nisu kao oni. Oni misle valjda da su nadljudi, da su oni prototip pravog Hrvata, a da je sve drugo škart kojeg treba skloniti s lica zemlje. Vidiš, protiv takvih ljudi govori i ona pjesma Leta 3.

- I ja mislim da su sve one žene iz Mosta, iz Suverenista, da su one baš te Mame ŠČ!