Sjećanja i zahvale

____________________________________________________


S J E Ć A NJ E



Dana 19. svibnja navršile su se dvije godine otkako nas je napustio naš dragi i voljeni


GORAN

MAKSIMOVIĆ






"Kada umru oni koje volimo,
 više ih ne vidimo, ne čujemo,
 ne osjećamo.
 Ali oni ne odlaze zaista,
 naša srca pamte lik,
 čuju osmijeh, osjećaju zagrljaj.
 U našim sjećanjima postaju
 BESMRTNI" !

                                                Počivaj u miru Božjem

                                                   Tvoji najmiliji


________________________________________________



ZAHVALA


Dana 16. travnja 2017. navršava se mjesec dana od kada nas je napustio naš voljeni

PERO MIJANOVIĆ


Najiskrenije se zahvaljujemo svima koji su nam izrazili sućut i dostojanstveno ispratili našeg pokojnika, a njegov grob okitili cvijećem.

Zahvalna obitelj

___________________________________________________



SJEĆANJE

NA NAŠEG DRAGOG I VOLJENOG


FRANKO MARINKOVIĆ

PUKO


15. 04. 2015. - 15. 04. 2017.


"Ja sam uskrsnuće i život:

tko u mene vjeruje,

ako i umre, živjet će."



S ljubavlju i ponosom čuvamo uspomenu na tebe.

Počivaj u miru Božjem

Tvoji najmiliji      


___________________________________________________


alt

Z A H V A L A

Dana 1. ožujka navršava se tužnih mjesec dana od kada nas je napustio naš voljeni suprug, otac, nono i punac

LOVRO CVITANIĆ

Iskreno i od srca zahvaljujemo rodbini, prijateljima i znancima koji su usmenim i pismenim putem izrazili sućut.

Hvala na dostojanstvenom ispraćaju našeg Lovre na posljednji počinak.

Posebno zahvaljujemo rođacima i susjedima koji su nam neizmjerno pomogli u tim teškim trenucima.

Ne umiru oni kojih se sjećamo čiju ljubav i dobrotu cijenimo i pamtimo.

Supruga Vlasta, kćeri Magda i Jelena s obiteljima

Počivao u miru Božjem!


_______________________________________________


S J E Ć A NJ E


S ljubavlju i poštovanjem sjećamo se


o. EUGENA BIŽACE


koji nas je napustio 24. siječnja 2016. godine,

u 95. godini života i 50 godina provedenih u bolskom

Dominikanskom samostanu kao učitelj sjemeništaraca,

prior, ekonom ...


Zauvijek ostaje u našim sjećanjima


Boljani            

__________________________________________



S J E Ć A NJ E


Dana 5.prosinca 2016. navršava se godina dana otkako više nije s nama naša,

ECIJA CVITANIĆ - BOROVINA

5.12.2015 - 5.12.2016.



Sjećanje na tebe dio je našeg života u kojem ćeš uvijek nedostajati.


Tvoji najmiliji     


__________________________________________


Z A H V A L A

Navršilo se tužnih mjesec dana od smrti

dragog nam supruga, oca, nona i brata


ŽELJKA LUKŠIĆA


Ovim putem zahvaljujemo svima koji su nam

usmeno ili pismeno izrazili sućut, cvijećem ukrasili

njegov grob i ispratili pokojnika na

vječni počinak.

Teška je spoznaja da Željko nije više s nama,

ali živjet će i dalje u našim mislima

i srcima.

Obitelj Lukšić


__________________________________________


Z A H V A L A


Dana 17. listopada navršava se mjesec dana od kada nas je napustila naša voljena


MIRJANA BARHANOVIĆ


Najiskrenije se zahvaljujemo svima koji su nam usmeno ili pismeno izrazili sućut i dostojanstveno ispratili našu dragu pokojnicu, a njezin grob okitili cvijećem


zahvalni sestra, brat

i nećaci


__________________________________________________


ADIO BUCI

25.11.1930. – 15.10.2016.

     Klaus Kupper, Nijemac, Berlinčanin iz Münchena, poznat kao Buci (Butzi), umro je 15. listopada 2016. boraveći do posljednjeg dana svoga života u - Bolu
    Jednom u predsezoni, jednom u posezoni – dva puta godišnje u Bolu, a dolazio je i tri puta.
    Od 1966., ne isključujući ni Domovinski rat – u Bolu!
    Od hotela Bijela kuća do privatnoga smještaja u obitelji Mile, a kasnije Vojmira Cvitanića, od jednoga do drugoga vlastitog broda u bolskoj luci, od prvoga dolaska do posljednjeg odlaska – pedeset jednu godinu, od osamdeset šest: dvije trećine „najljepšega dijela života“ proveo je Buci u Bolu. Uvijek u Bolu.
    Fin, ugodan, susretljiv, uvijek nasmijan, sa svima dobar… Do posljednjega daha u Bolu.
    Volio je Bol i Boljane, a voljeli su i njega, svi koji su ga poznavali. Nije bio običan gost!
    Hvala ti i neka ti je laka zemlja műnchenska!
    Adio Buci!



Na slici: dan prije nego je zauvijek otišao iz Bola

_________________________________________________



S J E Ć A NJ E

3. X. 2014. - 3. X. 2016.






Na našeg voljenoga,

JURICA ŠĆEPANOVIĆ

GORO




Godine prolaze, a uspomene i tvoja dobrota ostaju vječno u nama.

Smrt nas ne može razdvojiti, vrijeme nas dijeli samo na čas.

Sjećanja ne mogu otići jer su vječno živa za nas

tvoji najmiliji                 


Hvala svima koji su na bilo koji način olakšali i pomogli u njegovim teškim

i dugim trenucima!



__________________________________________________



S J E Ć A NJ A 

NA DAN 27. RUJNA



Prošlo je pet godina
i mnoge će još proći
ali našu tugu i bol
nikada umanjiti neće
voljena naša,


MARTA KARNINČIĆ

rođ. Eterović

1980. – 2011. – 2016.


… ista bol, a danas i teža!

Neće te izbrisati vrijeme
niti skriti tama
zvijezda si naša koja nas prati
i vječno živi s nama
ni godine koje prolaze
ni život koji teče

našu ljubav i sjećanja na tebe
nikada izbrisati neće.
Nedostaješ nam bez predaha
nedostaje malom Duji njegova majka
nedostaješ nam svima naša voljena Marta
… da je nama ono što ne može biti!



Hvala svima koji posjećuju Martin vječni dom.
Njena grobnica, majci je svetinja, a sjećanje, molitve, cvijeće i svijeće naša zahvalnost.
Znamo da nas gledaš s neba i znaš da zaborava među nama nema. Smrt je jača od života, ali ne i od ljubavi prema tebi. Naše predivne uspomene nitko ukrasti neće. Ti ćeš uvijek biti dio našeg života.
Mirno spavaj ružo naša. Svojom ljubavlju i sjećanjima nad tobom bdiju
                                                                                                       TVOJI NAJMILIJI


Iako ćemo s vremenom plakati sve tiše, Marta, falit ćeš nam sve više i više!


________________________________________________


alt

S J E Ć A NJ E


GOLUBICA BIJELA

    Kad je umro VINKO KRALJEVIĆ GEMO jedna se golubica bijela spustila s nebeskih visina i lebdjela nad njegovom rodnom kućom…
    Svi oni koji nisu vidjeli tu golubicu bijelu… nisu poznavali Gemu. Ali oni koji su ga poznavali… znaju. Znaju za Golubicu bijelu, njegovu omiljenu pjesmu s kojom je donedavno započinjao i završavao svaki Bolski karneval, a Gemo je u svakome davao sebe – i više.
    Za Golubicu bijelu s kojom su započinjale i završavale sve bolske proslave, a Gemo je u svakoj davao sebe – i više.
    Za Golubicu s kojom je započinjalo i završavalo svako druženje na kominu, a Gemo je na svakome davao sebe – i više.
    Pjesmu s kojom je započinjalo i završavalo svako druženje, a Gemo je na svakome davao sve – i više.
    Pjesma je to, njegova pjesma, s kojom je započinjala i završavala svaka bolska fešta, a Gemo je bio na svakoj – i više.

    I lako mu je bilo biti na svim tim silnim Karnevalima, proslavama, kominima, druženjima, feštama… jer svi su ga voljeli, jer naš je Gemo bio  čovjek – i više. Više od čovjeka. I bila je čast poznavati ga, biti njegov prijatelj, pjevati s njime Golubicu bijelu jedan, dva, deset, pedeset, sto, tisuću puta – i više.
    Nedostajat će nam Gemo, nedostajat će nam Golubica bijela…
    Zato, rastavljeni od njega do zova trublje – suosjećajući s razdrljenim srcem njegove do posljednjega daha vjerne supruge Nedice, dijeleći tugu njegovih na njega ponosnih sinova Frane i Ive, nevjeste Ines, sestre Vini, brata Pere, razumijevajući gubitak koji će tek osjetiti njegov unuk, nasljednik, Vinko Gemo mlađi – mijenjam (i bez autorskih prava) stih njegove pjesme, i kažem:

Nikad te nećemo zaboraviti mi
golubice, golubice
jer u srcu našem si ti
golubice, golubice
golubice, golubice bijela
golubice, golubice bijela…

    O da, nikada nećemo zaboraviti Gemu, nikada nećemo zaboraviti Golubicu bijelu… Ni tvoja obitelj, ni tvoji prijatelji predvođeni Lovrom i Vedranom, ni tvoj Bol osiromašen za jednoga čovjeka – i više, osiromašen za jednu pjesmu kojoj si ti udahnuo dušu – i više.
    Jedna golubica bijela još uvijek lebdi nad kućom našega prijatelja… tko je ni sada ne vidi taj ne poznaje Gemu.

                                                                                               Ivica Jakšić Čokrić Puko
                                                                                               u Bolu, 23. rujna 2016.

_____________________________________________


Z  A  H  V  A  L  A


Dana 19. rujna navršava se mjesec dana otkad nas je napustio naš voljeni


TOMA MARINKOVIĆ


najiskrenije se zahvaljujemo svima koji su nam usmeno ili pismeno izrazili sućut i dostojanstveno ispratili našeg dragog pokojnika na vječni počinak a njegov grob okitili cvijećem.

Zahvalna supruga Alma i kći Helena s obitelji.


(0bjavljeno 19. 09. 2016)   


_______________________________________________


S J E Ć A NJ E


Sjećanje na našeg dragog i nikad prežaljenog


MILANA KARMELIĆA


Prošlo je deset godina od tvog odlaska, ali tvoj je

osmijeh još živ u našim mislima.

Hvala ti za svu dobrotu i toplinu koju si nam pružio. Zauvijek si u našim srcima.

Tvoji Karmelići, Škrbići i Alempijevići

(objavljeno  12. 07. 2016.) 


_______________________________________________


S J E Ć A NJ E


Dana 19. svibnja navršava se godina dana otkako nas je napustio naš voljeni

prof. GORAN MAKSIMOVIĆ


U našim srcima uvijek voljen i pamćen.

Brat Zoran sa obitelji.

Počivaj u miru Božjem!


                                                                         "Biti isti, poseban, slobodan – samo svoj."

(objavljeno  18. 05. 2016.)

____________________________________________


alt


Z A H V A L A



Dana 18. travnja navršava se mjesec dana od smrti našeg dragog


MATE BAKOVIĆA


Ovim putem najiskrenije se zahvaljujemo svima koji su nam pismeno ili usmeno izrazili sućut te dostojanstveno ispratili našeg dragog pokojnika na vječni počinak


Zahvalna supruga te djeca s obitelj

(objavljeno  18. 04. 2016.)

______________________________________________



S J E Ć A NJ E


Dana 15. travnja navršava se godina dana otkako nas je napustio nas voljeni


FRANKO MARINKOVIĆ - PUKO


...Netko sa svojim bolom ide k'o s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze i riječi...


U našim srcima uvijek voljen.

Tvoji najmiliji, Franka, Vice, Renata, Denis, Marin i Dominik

Počivaj u miru Božjem!


______________________________________________



Z A H V A L A


Prošlo je tužnih mjesec dana od rastanka s dragim nam

suprugom, ocem i nonom


BORKOM JUGOVIĆEM


S poštovanjem zahvaljujemo svima koji su nam pismeno ili usmeno izrazili sućut, cvijećem ukrasili njegov grob ili ispratili dragog nam pokojnika na vječni počinak.

Zauvijek će živjeti u našim molitvama i srcima

Obitelj Jugović

(objavljeno 9. 04. 2016.)

_______________________________________________



Z A H V A L A


Navršava se mjesec dana od smrti našeg dragog

ANTE BEROŠA


najiskrenije se zahvaljujemo svima koji su nam usmeno ili pismeno izrazili sućut i dostojanstveno ispratili našeg oca na vječni počinak.


Zahvalna djeca sa obitelji.

(objavljeno 01. 03. 2016.)

________________________________________________


Z A H V A L A


Dana 5. siječnja 2016. navršava se mjesec dana

od smrti naše drage

ECIJE CVITANIĆ - BOROVINA


Ovim putem se najiskrenije zahvaljujemo svima

koji su nam usmeno ili pismeno izrazili sućut,

dostojanstveno ispratili našu majku na vječni

počinak

Zahvalna djeca s obitelji


(objavljeno  05. 01. 2016.)

_________________________________________________



Z A H V A L A



Ožalošćeni gubitkom naše mame i none

ANE GRATELLI

izražavamo iskrenu zahvalnost svima koji su

nam uputili duboku sućut i ispratili

našu dragu pokojnicu na vječni počinak


Ožalošćena obitelj


Gratelli, Lekšić i Facher

(objavljeno  23. 08. 2015.)

_____________________________________________


alt

Slavko je u pratnji galeba iša u ribolov  (foto: Martin Crvelin Tino)


OPROŠTAJ OD SLAVKA KARNINČIĆA

(14. 8. 2015.)

Dolazi sezona liganja.
    Bolska ribarska flota, umorena turizmom, spremna je za lov.
    Mala, bolska, ribarska flota krenut će u lov…
    Ovaj put bez Slavka…
    Na žalost.
    Nažalost, jer bez Slavka mala, bolska, ribarska flota nije samo za jednog čovjeka manja – ona je duplo manja. Da, duplo, taman toliko koliko je Slavko, svojom osebujnošću, među nama, preostalima u floti, zauzimao mjesta.
    A nije to neko obično mjesto. Obično prvo mjesto koje se osvaja na sportskim mitinzima, olimpijadama i svjetskim prvenstvima. Ovo, ribarsko, prvo mjesto uopće se ne osvaja. Za njega se ne bori. S njime se ne pobjeđuje. To prvo mjesto, ta zlatna medalja, titula kralja ribara, prikači se čovjeku koji jest kralj, a to ne zna; koji jest pobjednik, a to ne zna; koji jest čovjek, a to ne zna… Ali titulu uvijek dodjeljuju oni koji znaju – a mi smo znali.
    I znamo: da je Slavko bio direktor splitske tržnice, da je vodio rvački klub, da je pisao knjige, da je bio gospodar viceva oslobađajući ih, prave, u pravome trenutku i da je, u konačnici, u svakome trenutku, mogao biti puno više od svega toga, ali nije – jer imao je      Slavko i jednu veliku manu: volio je ljude… Cijeli ljudski rod.
    Slavku, uistinu, svi ljudi bili su u rodu, čak i njegova žena Tanja.
    Svi ljudi bili su mu: sin Hrvoje, kćerka Lea, unuci Jere, Slavko, Karlo…
    Slavko je volio ljude i ljudi su voljeli njega.
    I nikada ništa tu ljubav nije poremetilo, jedino možda, malčice, jedna druga ljubav bez koje ni prve ne bi bilo:  more – jer Slavko je volio more, riba – jer Slavko je volio ribu, galebovi – jer Slavko je volio galebove… A more, ribe i galebovi voljeli su njega.
    I jedan galeb, tako, već danima čeka, i još će čekati, da se pojavi Slavko, da sjedne na kormilo njegovog broda, da uzme ribicu iz njegove ruke ili da mu, kao golub, jer Duh Sveti u Dalmaciji ponekad uzima obličje galeba, jednostavno, sred pučine ovog našeg Jordana, na uho šapne:
    „Ovo je sin moj ljubljeni.“
    Dolazi sezona liganja.
    Mala, bolska, ribarska flota spremna je za lov: bez još jednog Boljanina, bez još jednog prijatelja, i više od toga, bez Slavka Karninčića, pokuojnega Šimie likora…
    U lov krećemo sutra, sutra je Velo Guospa, a Slavko je već tamo.


                                                                                              Ivica Jakšić Čokrić Puko


SLAVKO I JA


Lipo li je, lipo li je

Na burinu suvom ležat

Na osami isprid Bola

Nad pučinom tebe gledat

Moj Slavko


Tebe gledat, s tobom plovit

Povr' svega nimat straja

I prkosit svakoj gladi

Znat da nima lovostaja


Moja prova, tvoja barka

Ispod more vrije, pini

Bit na pošti iznad braka

Živo klicat ka dubini

 

Ka dubini di se šanpjer

Bez pristanka nama smije

Da mu nikad u tvom moru

I špurtilu tisno nije


Tisno nije dokle penta

Tebe nosi kud god želiš

Po neveri oli suncu

Ti izvadiš šta poželiš

Moj Slavko


                              Tvoj Sratok



(objavljeno  15. 08. 2015.)

******************************


alt


OPROSTILI SMO SE OD PERICE DOLJANINA

Prošlog smo petka (19. lipnja) na posljednji počinak ispratili našega kolegu i prijatelja, kipara Pericu Doljanina. Iako nas iskustvo uči da je smrt poznata stvar, sasvim nespremne zatekao nas je njegov odlazak. Riječi koje ovdje pišemo izraz su naše tuge zbog odlaska Perice – kolege, prijatelja i umjetnika.
Rođen je 1951. godine u Splitu, diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je nekoliko godina surađivao u majstorskoj radionici profesora Vanje Radauša. Potom se vraća u svoj rodni Split i dolazi na Brač. Mnoge ga generacije djece u Bolu pamte kao odličnog , živopisnog i temperamentnog profesora likovnog odgoja. Ipak, njegov je radni vijek obilježen radom u „Galeriji umjetnina Branislava Deškovića“  u Bolu gdje je više od trideset godina bio kustos i voditelj. Perica je u Bolu godinama srčano brinuo o Galeriji. Prkoseći mnogim nevoljama koje su ga u tome poslu snalazile uspio je sačuvati i proširiti njezin fundus i organizirati  izložbe mnogih vrsnih  umjetnika. I sam je neprestano stvarao. Od kiparstva kao svoje prve umjetničke vokacije uskoro se odmaknuo i počeo stvarati slike - svoga zamišljenog, nadrealnog i idealnog svijeta. Ostvario je tako mnogobrojne samostalne i skupne izložbe u zemlji i inozemstvu, ali najradije je izlagao u Bolu, u galeriji koju je nesebično čuvao i volio.
„Galerija Branislava Deškovića“ bila je njegov drugi dom, slike i skulpture kojima je ovdje bio okružen inspirirale su ga za vlastito stvaralaštvo i bile su njegovo drago svakodnevno društvo. Stvarao je Perica svoj fantazmagorični svijet, slikao svoje more  i svoje more, a  naš mediteranski, brački i bolski pejzaž bili su mu neprestanim motivom i nadahnućem.
Kao najljepših trenutaka u druženju s Pericom rado ćemo se prisjetiti naših razgovora o slikama i umjetnicima, o svijetu kreativnosti kojega je on razumio i koji je razumio njega. Mnoge priče o sudbinama umjetnika čija su djela u našoj Galeriji kao da su se ponavljale i u Peričinom životu. Mnogo je puta njegova  umjetnička duša bila u nesporazumu s teškoćama i grubostima svakodnevice. Njegov izvanka neukrotiv temperament  često se sukobljavao s nevjerojatnom unutarnjom tankoćutnošću i osjećajnošću za svijet oko sebe.
Taj neukrotivi osobenjak postajao je tako brižan i pažljiv kada se trebao pokazati prijateljem i pomoći u nevolji. Taj pomalo tvrdoglavi tip postajao je nadasve nježan i pažljiv kada bi spominjao svoje cure – suprugu i kćeri.
Nedostajat će nam Perica kolega i prijatelj, Perica umjetnik.
Govorio je često o slobodi i prostranstvu svemira u kojega smo ga eto ispratili znajući da ostaje neukrotiv i osebujan i u našim sjećanjima.
                                                                                  Kolege iz Centra za kulturu Brač

(objavljeno  22. 06. 2015.)

***************


alt

Iz obiteljskog albuma: prof. Goran Maksimović je na slici sasvim lijevo


                                                                         "Biti isti, poseban, slobodan – samo svoj."
                                                                                                                   Partibrejkers


U SJEĆANJE NA PROF. GORANA MAKSIMOVIĆA

       Pripadam u skupinu osoba čiji je cijeli dosadašnji život obilježilo formalno obrazovanje. Na stranu slobodne aktivnosti, najveći dio mog truda i konstruktivno provedenog vremena vezan je uz knjigu i olovku (ili, ako baš hoćete, tastaturu). Sukladno manjku interesa za tehnička područja i područja prirodne znanosti, nakon srednje škole studirao sam filozofiju i sociologiju, a trenutno sam u fazi izrade doktorske disertacije iz filozofije. Pa ipak, bez ikakve dvojbe mogu reći da je moje obrazovanje prvenstveno obilježio jedan profesor geografije. Ovo je kratka priča o tome zašto je to tako i zašto nije moglo biti drukčije. Vlastiti slučaj navodim ne zato što je rijedak, neobičan ili posebno zanimljiv, već upravo suprotno jer je uobičajen, poopćiv, jednom riječju - reprezentativan.


       O profesoru Goranu Maksimoviću vjerojatno bi se mogla napisati poduža knjiga i svakako bi sadržavala bezbroj intrigantnih i duhovitih anegdota. No kada bih je ja pisao, bila bi to knjiga o trima stvarima - poštovanju, ljubavi  i znanju, te njihovom zanimljivom međuodnosu.
       Razmišljajući o odnosu profesora Maksimovića prema svojim učenicima, najlakše mi je krenuti od poznate narodne poslovice "Svidio bi se mnogima da se nisi trudio dopasti svima". Naime, profesor Maksimović se nije trudio biti obožavan od strane svojih učenika. Prema njegovim vlastitim riječima, nije mu uopće bilo stalo da nam bude omiljeni profesor. Njegova je misija bila mnogo vrjednija, ambicioznija i dugoročnija. Nastojao nas je potaknuti na rad, pronalazak vlastitih interesa unutar područja koje je predavao te nam 'usaditi' ono što je nazivao 'trajnim' ili 'pravim' znanjem. Pritom je mislio na znanje koje neće biti zaboravljeno sa završetkom školske godine ili dovedeno u pitanje nekim novim, recentnim statističkim podatkom. Nije se nastojao svidjeti, već zaslužiti naše poštovanje rezultatima svoga rada. Osobno mogu posvjedočiti kako nisam upoznao učenika koji ga nije poštovao, velika većina ga je oduvijek i  voljela, a kod jednog je dijela poštovanje s vremenom preraslo u iskrenu simpatiju.
       Osim što su ga učenici poštovali, još je važnije što je on poštovao njih i to na sebi svojstven, a po mome skromnome sudu, jedini ispravan način. Naime, pravo se poštovanje ne može sastojati u podilaženju. Ono ne može i ne smije uključivati bilo kakav vid licemjerja i komunikacije s 'figom u džepu'. Profesor Maksimović tretirao nas je kao ozbiljne osobe dok smo još bili djeca. Vidio je u nama ne samo ono što smo bili, već i ono što smo mogli i trebali biti. Trudio se u nama isprovocirati onog najboljeg sugovornika, osobu koja je radoznala za novo i koja primjenjuje naučeno, koja 'misli svojom glavom' i ne zadovoljava se prvim, lakonskim odgovorom. Za svoje smo uspjehe bili pohvaljivani, a za svoje neuspjehe ili manjak ambicioznosti – oštro, transparentno i argumentirano kritizirani. Sada vidim da je nastava iz geografije bila i svojevrsna poduka o životu i to ne u smislu neke dosadne 'moralke', već u vrlo praktičkom smislu. Predan rad, inteligencija, ambicioznost, ali ponajprije znanje – bili su na visokoj cijeni i uvijek honorirani, dok su se lijenost i neznanje skupo plaćali. Za svoje smo vrline bili hvaljeni, za svoje propuste kuđeni, uvijek, svatko od nas, bez iznimke. Prema mome iskustvu, profesor Maksimović nikad nije zaista radio s djecom. U osnovnoj je školi radio s budućim gimnazijalcima, a u srednjoj školi pak s budućim odraslim osobama koje što prije trebaju naučiti cijeniti i razvijati svoje kvalitete, ali također i osvijestiti vlastite mane kako bi ih, kroz predan rad, učinili što manje štetnima u budućnosti. Ako ovo nije poštovanje, onda nemam ni najmanjeg pojma što bi ta riječ mogla značiti. S druge strane, sljedeći detalj možda i najbolje opisuje kakav je ugled profesor Maksimović uživao među nama. To je vjerojatno jedini profesor čija je riječ vrijedila neusporedivo više od bilo koje ocjene! Mnogo nam je više značio njegov komentar, primjerice, riješenog kontrolnog, nego ocjena koju smo dobili iz tog istog kontrolnog. Ako malo bolje razmislite, to zaista nije tako čest slučaj.


       Profesor Maksimović je definitivno bio zaljubljen u vlastiti posao. Ili barem nije dao naslutiti suprotno. S jednakom ozbiljnošću s kojom je pristupao učenicima, pristupao je i vlastitom području te bi tijekom njegovog predavanja u učionici postojala samo geografija. No bila bi to ponovno neka njegova geografija. U osam godina koliko mi je predavao možda sam dvaput vidio da je na nastavi otvorio udžbenik, i to na uvodnom satu kada bi nam trebao propisati literaturu. Znao je više puta ponoviti: „Ja nisam tu da vam prepričavam udžbenik. Pa neću vas valjda vrijeđati, znate sami čitati. Ali složenije dijelove iz udžbenika ili eventualne nejasnoće svakako ćemo prokomentirati“. (Padaju mi na pamet neki profesori na fakultetu koje sam imao nesreću slušati, a koji bez udžbenika ili power point prezentacije vjerojatno ne bi znali složiti proširenu rečenicu na materinjem jeziku.) Naravno, predavanja bi mu u pravilu pratila nastavne cjeline, ali bi sadržaj iz udžbenika bio nadopunjen mnoštvom relevantnih činjenica i aktualnostima te bi bio izložen na način koji je sam smatrao primjerenim. Iz geografije smo tako uvijek imali dvije jedinice literature – bilješke s predavanja (važne kod usmenog ispitivanja) i udžbenik (važan za usmeno i pismeno ispitivanje) – što je dovelo do toga da smo naučili znatno više od predviđenog.


       Često bi znao mijenjati dinamiku predavanja – čas bi govorio glasno, čas tiho – a sve s ciljem da nam zadrži koncentraciju. Svoje je poante i zaključke uvijek oslikavao mnoštvom konkretnih primjera i zahtijevao je od nas da činimo isto. Često bi nas iznenadio pokojom vježbom ili esejem, ali nikad s ciljem da podijeli loše ocjene. Eseji su služili da iskažemo vlastito znanje ili se suočimo s vlastitim neznanjem, vježbamo misliti kritički i naučimo nešto od kolega  iz klupa, a oni najbolji u pravilu bi bili nagrađeni pohvalom i ocjenom. Jednu stvar ipak treba posebno naglasiti, pogotovo zato što ju prethodni tekst nekako skriva – profesor Maksimović bio je i izrazito duhovit čovjek. Osim karizmatičnosti i autoriteta zasnovanog na znanju, humor je bio njegovo najjače oružje, kako za stvaranje ugodne radne atmosfere, tako i za oslikavanje važnih poanti. Humor mu je bio intelektualistički, višeslojan, mahom obojan ironijom, ponekad čak crn ili groteskan, ali uvijek u okvirima dopustivog i uvijek, ali baš uvijek – pogođen . 
       Najružnija stvar koju sam ikada čuo o profesoru Maksimoviću bila je kako je on strog profesor. Ako je to najgore, onda uopće nije tako loše. I tko kaže da je strogost mana? Postoje nedvojbeno znatno „teži grijesi“. Uostalom, tamo gdje su rijetki vidjeli samo puku strogost, mnogi su vidjeli demonstraciju važnosti kriterija! Osim što su njegovi kriteriji bili visoki, oni su uvijek bili transparentni i jasno argumentirani. Ne postoji osoba koja bi me ikada mogla uvjeriti da su (visoki) kriteriji nešto loše. Najlakše se zadovoljiti prosječnim, no to je ravno odustajanju, ravno predaji. Osim toga, bez kriterija prolazi apsolutno sve, a u tom se slučaju kvaliteta ni po čemu ne ističe i time gubi na važnosti. A kada se jednom marljivost, inteligencija i pogotovo znanje prestanu cijeniti, napredak postaje rijetka pojava koja, kada se i dogodi, nastupa slučajno.

       Profesor Maksimović je znao govoriti kako se svaku osobu može promatrati kao ogromni mozaik i kako bi spoznaja da je u svoje učenike ugradio jedan sićušni dio mozaika – značila da je uspio! U mene je ugradio znatno više od jednog djelića, a znam da u tome nisam jedini.   

       Ako ništa, pouzdano znam da je u jednoj emisiji popularnog kviza Tko želi biti milijunaš milijunsko pitanje glasilo: „Koji je Europljanin prvi nakon Vikinga ugledao američko kopno?“. Već se ne sjećam je li kandidat postao bogatiji za milijun kuna, ali se sjećam da sam znao odgovor na ovo pitanje, a znam da je točan odgovor znala i većina mojih kolega iz razreda.

Mali hint za one kojima nije predavao prof. Maksimović: točan odgovor nije Kristofor Kolumbo!

 
U čast sjećanja na prof. Gorana Maksimovića – istog, posebnog, slobodnog, samo svog!


                                                                                                         Petar Bodlović


(objavljeno  21. 05. 2015.)

________________________________________________


JAVNA ZAHVALA

Dana 15. 05. 2015. navršava se mjesec dana od smrti našeg voljenog supruga, oca i nona FRANKA MARINKOVIĆA (PUKO).
Duboko dirnuti suosjećanjem ovim putem iskreno i duboko zahvaljujemo rodbini, prijateljima, poznanicima te svima koji su svojim prisustvom ispraćaju, vijencima, misama i usmenim izrazima sućuti iskazali poštovanje prema našem dobrom tati i pokušali nam olakšati rastanak.
Počivaj u miru Božjem …

S ljubavlju: supruga Franka, sin Vice, kći Renata, zet Denis, unuci Marin i Dominik


(objavljeno  14. 05. 2015.)

________________________________________________