NAŠI ISELJENICI
ŽIVOTNE PRIČE NAŠIH ISELJENIKA: ARGENTINA
Ovo je rubrika u kojoj ćemo objavljivati (ako ih primimo) priče o životu naših iseljenika. Za prvu priču odabrali smo životopis Paule Diane Marinković iz Argentine koji je napisala i predala u hrvatsku ambasadu u Buenos Airesu kako bi dobila hrvatsko državljanstvo.
Paula Diana Marinkovic u hrvatskom veleposlanstvu u Buenos Airesu
PRIPADAM DRUGOJ GENERACIJI MARINKOVIĆA U ARGENTINI
Ime mi je Paula Diana Marinkovic. Rođena sam dana 25. srpnja 1968. u gradu Puerto Santa Cruz, u argentinskoj provinciji Santa Cruz, od oca Marca Luisa Marinkovica, porijeklom Hrvata, i od majke Noemi Haidee Crespo, Argentinke.
Pripadam drugoj generaciji Marinkovića u Argentini.
Završila sam pravni fakultet u Universidad de Buenos Aires – UBA, godine 1992. Od 1989. radim za argentinsku Sudbenu vlast, kao administrativni zamjenik tajnika u Uredu ¨B¨, koji pripada Narodnom žalbenom vijeću.
Živim u gradu Buenos Airesu. Moj se suprug zove Leonel Kadisch. Vjenčali smo se 21. studenog 1996. Naša se djeca zovu Geronimo i Olivia Maria Kadisch. Geronim je imenovan po djedovom bratu (Jerko), a Olivia Maria je imenovana po Majci Međugorskoj, zbog problema nakon Olivinog preranog rođenja.
U našoj obitelji, sljedeći članovi su nedavno stekli hrvatsko državljanstvo: Moj otac Marco Luis Marinkovic (rođen 21. listopada 1941.), moj bratić, Pablo Sergio Marinkovic (rođen 4. prosinca 1969.), i njegove kćerke Lara Marinkovic Dal Poggetto (rođena 12. prosinca 2002.) i Sofia Marinkovic Dal Poggetto (rođena 12. siječnja 1998.)
Moj se djed zvao Frane Marinković. Rodio se 9. prosinca 1899. u Bolu. Njegovi su roditelji Jure Marinković i Kata Ivulić. U Hrvatskoj su se bavili vinogradarstvom, maslinarstvom i stočarstvom. Bili su veliki radnici.
Po onome što se uvijek pričalo u našoj obitelji, već u zadnjim godinama devetnaestog stoljeća je započela velika gospodarska kriza na otoku Braču. To je bilo kad se potpisala vinska klauzula. Tim ugovorom, trgovina bračkog vina došla je u ogromnu krizu i vinova loza Bračanima više nije pružala oslonac za život. Propadanje vinogradarstva, glavne gospodarske djelatnosti na Braču, značilo je i propast ostalih otočnih djelatnosti (jedrenjaštva, pomorstva i
brodogradnje), usko povezanih s vinogradarstvom. Vinarska kriza koja je bila započela 1891. produbila se početkom 1900., a pojava filoksere na Braču konačno je dovela do apsolutne propasti vinogradarstva, čime je pokrenut ogroman emigracijski val, koji je trajao do 1931.
Osim toga, Prvi svjetski rat je svu tu situaciju samo pogoršao. Kad se pradjed Jure vratio iz rata, nisu ga prepoznali kad je stigao doma. Toliko se bio promijenio. Nakon rata, situacija u Hrvatskoj je bila vrlo loša i nestabilna.
U tim godinama, Argentina je još bila jako bogata zemlja, i dolazili su u Hrvatsku kontraktori i kompanije iz Argentine, u potrazi za ljudima koji bi htjeli raditi u Argentinu na kratko vrijeme. Doma su čuli da drugi Bračani napreduju u Argentini, pa su odlučili poći za Južnu Ameriku. Tako je i djed Frane odlučio privremeno ostaviti svoj rodni kraj i domovinu Hrvatsku, kako bi mogao napredovati, naći posao i tako slati novčanu pomoć svojoj obitelji u Hrvatskoj, dok se situacija riješi.
Djedov brat, Jerko, je prvi stigao u Argentinu, 1918. godine. Dvije godine kasnije, stigao je drugi djedov brat: Vicko Marinković. Nakon kratkog boravka u Buenos Airesu, čuli su da se u Patagoniji nude mnoga radna mjesta, i tako su pošli na jug, točnije u provinciju Santa Cruz, i počeli se baviti ovčarstvom.
Djed Frane je pošao iz Genove 19. siječnja 1924., i stigao u Buenos Aires mjesec kasnije, dana 17. veljače, brodom ¨Sofia¨. Čim je stigao, u uredu za iseljenike, upisali su ga imenom ¨Francisco Marinkovic¨. Djed Frane se također nastanio u provinciji Santa Cruz, i zaposlio se kao poljoprivredni radnik u farmama ¨El Lucero¨ i ¨La Numancia¨.
U tim godinama, prezime Marinković je bilo najčešće prezime hrvatskih iseljenika u Argentini. U Uredu za iseljenike u Buenos Airesu, piše da jenajmanje 68 Marinkovića stiglo iz Bola u Argentinu.
Barba Vicko je godine 1926. u gradu Rio Gallegos otvorio dućan koji se zvao ¨Casa Dalmacia¨.
Godine 1930. je u Santa Cruz stigla moja baka, Franjka Marinković Cvitanić, također rođena u Bolu, 26. svibnja 1910. Njezini su se roditelji zvali Dinko Marinković i Margarita Cvitanić. Djed Frane i Franjka su se znali od prije, bili su susjedi, i on joj je napisao pismo u kojem ju je pozvao da dođe u Argentinu, kako bi se vjenčali. Kad ju je djed Frane zadnji put vidio na Braču, imala je samo 13 godina. Kad je stigla u Buenos Aires, u uredu za iseljenike su je upisali pod imenom ¨Francisca Marinkovic. Baka nam je pričala da su na Braču ljudi bili jednostavno gladni. Zbog toga su morali ostaviti svoj Brač. I zbog toga, oni koji su već napredovali u Argentini, slali su svojima na Braču karte da bi oni mogli tamo putovati, dok se problem ne riješi.
Baka Franka i djed Frane su se vjenčali u veljači 1931. Preselili su se u Puerto Santa Cruz. Imali su četvero djece: Jorge, Domingo, Juan i Marco (moj otac). Djed se onda zaposlio u kompaniji Watson y Gordóniz, nakon toga u kompaniji Argensud i sve do mirovine je radio u kompaniji La Anonima.
Djedovi su pričali na hrvatskom s djecom. Djedovi nikad nisu sasvim naučili pričati španjolski. Moj otac, Marco Luis Marinkovic se rodio 21. listopada 1941. u gradu Puerto Santa Cruz. Oženio je moju majku, Noemi Haidee Crespo, dana 4. ožujka 1967. Imali su troje djece: Francisco, Maria Alejandra i Paula Diana Marinkovic (to sam ja).
Kad je barba Vicko otvorio dućan ¨Casa Dalmacia¨, djedovi su se preselili u kućicu koja se nalazila iza dućana. Barba Vicko je bio neoženjen, pa je živio s mojim djedovima cijeli život. ¨Casa Dalmacia¨ je bila otvorena više od 70 godina, a kad se Vicko razbolio, preuzeo je dućan moj tata, Marco Marinkovic, koji je tada imao samo 14 godina.
Kad se vjenčao, tata je izgradio našu obiteljsku kuću baš pokraj dućana ¨Casa Dalmacia¨ i uz djedovu kuću. Živjeli smo zajedno, baš jedan uz drugoga. Baka je uvijek kuhala za nas. Braća, bratići i sestrične smo svi zajedno odrasli.
Sjećam se kako su u djedovoj kući bile dvije velike fotografije. Rodni Bol na jednoj, a baka sa svojim roditeljima, u Bolu, na drugoj. A u njihovoj dnevnoj sobi je visio jedan veliki vez: baka ga je sama bila napravila. Vez je bio o Isusovoj posljednjoj večeri i na njemu je pisalo, na hrvatskom jeziku: »Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!«. Taj vez je još danas u rukama naše obitelji.
Baka Franjka je apsolutno svaki dan pekla kruh. Uvijek bi ostavila malo tijesta s kvascem za sutrašnji kruh. Pržila je kruštule i pršurate. Kao prava Hrvatica, svaki dan je pravila juhu, i juha se servirala prije glavnog jela. U Argentini se juha skoro ne jede. Šivala je i odjeću za nas. Od starih i debelih bijelih vreća za brašno, pravila bi nam nove majice, donje rublje i pidžame. Uvijek je pravila višnjevac za odrasle, a nama djeci je davala žumanjac sa šećerom i prošekom,
jer je govorila da je to vrlo zdravo, da budemo rasli zdravi i jaki. Kasnije u životu, tata je počeo aktivno sudjelovati u politici. Bio je gradonačelnik grada Puerto Santa Cruz i kasnije zastupnik za provinciju Santa Cruz.
Iako djedova ideja je uvijek bila povratak u Hrvatsku, život je našu obitelj odveo drugim stazama, a te su staze bile pune žrtvovanja i truda. Djedovi su stvorili svoju malu Hrvatsku u Patagoniji. Jako im je falila njihova Domovina, Brač, rodni Bol. I zato su hrvatski običaji, hrvatska kuhinja, hrvatska glazba uvijek bili dio svagdašnjeg života u našoj obitelji. I djedovi i moji roditelji su se žrtvovali i trudili, radili su dan i noć kako bi mogli napredovati. Ali nikad nisu
zaboravili svoju Hrvatsku, i redovito su slali novčanu pomoć svojima na Braču.
Nikad neću zaboraviti naše obiteljske ručkove, bakine hrvatske recepte. Nikad neću zaboraviti naša obiteljska slavlja, skromna ali puni veselja i ljubavi. Djedov i bakin hrvatski naglasak. Moja su djeca u djetinjstvu doživjela isto kao i ja. Svugdje, hrvatska kultura. Kad je djed Frane preminuo, tata je odveo svoju mamu u Hrvatsku. Konačno se mogla vratiti na Brač, u rodni kraj. Konačno je mogla ponovo zagrliti svoju braću. A moj tata je tad prvi puta upoznao zemlju svojih roditelja, u kojoj se osjećao kao doma. Naša je obitelj uvijek bila u kontaktu s rodbinom na Braču.
Godinu 2017. smo muž, djeca i ja putovali u Hrvatsku po prvi put. Posjetili smo Dubrovnik, Makarsku, Split i Hvar, ali trenutak kad smo stigli u djedov i bakin rodni Bol, je neopisiv. U velikoj emociji smo upoznali tatine bratiće, bakine i djedove bratiće i sestrične. Tatin bratić Dinko nas je odveo do bakine rodne kuće, pred kojom sam zaplakala. To je bilo moje najemotivnije iskustvo u Hrvatskoj. Zaljubili smo se u Bol, u cijeli otok Brač, u svaki hrvatski grad. U predivno i jedinstveno Jadransko more. Išli smo, također, do Međugorja, kako bi se zahvalili Gospi što nas je čuvala i štitila dok je Olivia bila tek beba, dok je dugo vrijeme bila internirana u bolnici. Naši su nam djedovi i roditelji prenijeli tu ljubav za Hrvatsku i za naše hrvatske korijene, od koljena do koljena. I zato sam uvijek osjećala da pripadam hrvatskom narodu.
Postati hrvatska državljanka je za mene velika čast. Znači i odati priznanje i čast i tati, ali i našim djedovima koji su riskirali sve, kako bi preživjeli i kako bi pomogli svojima u Domovini. Zbog moje ljubavi prema mojim korijenima i prema Hrvatskoj, želim steći hrvatsko državljanstvo.
Želim iskoristiti ovu priliku da vam se zahvalim na vašem vremenu, a ako imate bilo kakvih pitanja u vezi s mojim zahtjevom, molim vas slobodno mi se obratite preko mobitela ili preko elektronske pošte.
S poštovanjem,
Paula Diana MARINKOVIC