MALI BOLSKI RAZGOVORI 2

106


RODNA IDEOLOGIJA

piše: Vinko Brešković


- Bepo, jesi li čua šta ono govore o uvođenju novega studija o rodnoj ideologiji?

- Čua sam da govore o rodnom studiju, ali ne o rodnoj ideologiji.

- Pa o tome ti govorim, to ti je ista stvar. Lipo je reka oni jedan puno pametni saborski zastupnik, da nikad neće to dozvolit, da je to skroz bolesno, da je to pobjeda pedera, lezbijki i onih transrodnih osoba. Jebate, ta manjina ugrožava nas većinu.

- Ali Duje, reci ti meni šta je to rodna ideologija, ja to ništa ne razumin, šta to uopće znači?

- Ja sam razumia da je to opasno po našu dicu jer ih ta ideologija nagovara da promine spol. Lipo je reka, neću da moj sin danas bude muško, a onda ga nagovore da sutra bude žensko, a onda posli tri dana bude nedefinirana osoba. Eto to ti ta ideologija čini od naše dice. A onda ti se može dogodit da neki muški bude obučen u žensko, jer se tega dana tako osjeća, pa lipo uđe u ženski zahod i tamo gleda gole ženske guzice. Svega se može dogodit ako im to dozvolimo. A ti novi studiji o ideologiji će to učinit svoj dici. Bepo, moramo dignut revoluciju ako bude potriba, jer bi to bilo strašno. Znam da tega ima svuda po svitu, ali jeli mi moramo baš sve uzest ono najgore šta ti bolesnici čine? Pa ja ne bi volia da mi ćer zato šta se pokarala sa mužem postane muško. A mogla bi to učinit jer ima grubu narav na mater. Ja znam da bi to učinila za dišpet mužu, ali šta posli toga?

- Ma Duje ja mislim da si ti nešto pogrešno razumia. Pa kako žensko može postat muško ako nema onu stvar. Kako to?

- Nisam ja neki stručnjak pa da ti to mogu objasnit, ali sam čua da toga ima. Ne znam, ali valjda joj ugrade onu mušku stvar, nemam pojma. Lako je skinit sise, a ovo drugo se valjda čini operacijama. Ja mislim da primaju i neke inekcije hormona i pomalo postanu muško, ili može i obrnuto, postanu žensko. A bit će da ima njih koji se u međuvremenu predomisle pa postanu i jedno i drugo. Nedefinirano, ili kako to moderno sada zovu, nebinarno.

- A jeli svaka takva operacija uspije, šta misliš?

- Nemam pojma, ali vidili smo na televiziji puno muških koji su se sad pretvorili u ženske. A meni se čini da ima i onih ženskih sa nježnim glasom, a sad su muški, bar tako izgledaju. A jesu li im ugradili onu stvar nisam vidia pa da bi moga garantirat. Ali za virovat je da jesu. Bar tako ovi neki saborski zastupnici govore, a njima triba virovat.

- Ja bih volia znat jeli se kod tog ugrađivanja one stvari može birat veličina i debljina, ili to likar sam odluči. Jer jebem mu mater, ako bi se moglo birat kolikega će mi ugradit, onda bi to moglo bit interesantno.

- Vidiš Bepo, to imaš prav. Tribalo bi pitat neke koji se u to razumidu kako se to operira. I dali moraš prominit spol da bi ti to ugradili. Meni se čini ako već takve stvari operiraju, da bi mogli operirat i onima koji hoće ostat muško, ali bi tili prominit onu stvar. Moram ti priznat da si me sad zainteresira. A šta bi nam falilo ugradit malo većega i efikasnijega, ali ja bih inzistira ostat muško. Ne bi volia postat žensko nikako.

- Pa Duje ako govorimo o ugrađivanju one stvari, onda je logično da ćeš ostat muško. Ko je vidia ženu s onom stvari? A da nisu to oni nebinarni?

- Ne znam Bepo, ali vidiš kako je sve ovo o čemu govorimo teško za razumit, a oni o tome hoće otvorit nove studije. Pa to mi se čini puno opasno.

- Ali Duje, možda i triba to studirat, jer ka šta vidiš, puno se toga ne zna, a bilo bi lipo naučit. Neka dica studiraju, bar ćemo imat koga pitat. A vidia si i sam da imamo dobrih pitanja, jeli tako? E vidiš ja sam za to da se ti studiji otvore, znanja nikad dosta.

- Možda si ti u pravu Bepo. Ja ću se malo raspitat kod onega likara šta je malo ženskast, znaš na kojega mislim. Možda on zna nešto o tom ugrađivanju muških stvari. A zašto ne pitat, ako može može, ako ne, jebiga ostat ćemo s ovim šta imamo. Ali da se ne lažemo, volia bi imat malo većeg, debljeg, čvršćeg, ne bi mi to škodilo. Bože moj, kad bi to bilo moguće, kako bi mi se žena razveselila!

(objavljeno 12. 07. 2024.)


105


SEBIČNOST

piše: Vinko Brešković


- Slušaj Duje, bia mi je jučer naš prijatelj Marin. Popili smo par travarica, a onda je on počea govorit i nije sta punu uru vrimena.

- Pa o čemu je priča toliko?

- Jebate, počea se žalit na ženu, na sina, na nevistu, na susida i nije moga fremat. Ja ga slušam i ne mogu virovat. Pazi punu uru vrimena je govoria. Ne kažem da mu je lako, ima tu puno grubih stvari koje mu se događaju, ali brate moj, kad je puno, puno je. Priča mi on, žena mu se digne tek u podne, a legne u tri četiri ure po noći. Ti znaš da je on oduvik kuha doma, da se ona ne petlja u kuhinju, tako da kad se digne samo ga pita, šta imamo za ručak danas. On svako jutro ide u spizu, kupi sve šta triba, skuha i servira obid. Ona dođe na gotovo, jede i onda počne štagod radit po kući. Govori on, ona ti znaš očisti kuću, opere robu, uredi sve ono ostalo šta je potriba, ali joj ne pada napamet vatat se kuhinje.

- Pa ja bi popizdia da sam na njegovom mistu. A kako on to podnosi?

- Ma nisam ga ni stiga pitat, pričan ti govoria je bez prestanka, tako da ja nisam ni doša do riči. Ali sigurno mu nije svejedno čim se toliko žali. A onda se uvatia sina. Govori, on je potega na mater i diže se oko podne, obidva i ide vanka. Priča mi da je mali ustvari vridan, ali da je problem u tome da mu sve triba reć. Ništa on ne bi sam učinia, sve mu triba reć, sve mu nacrtat. On mu je sto puti reka sinko ne možeš tako živit, daj uzmi malo stvari u svoje ruke, neću ja živit dovika. Onda se mali trgne i ode preorat vinograd, ode očistit masline i tako, ali Marin uvik mora bit uz njega. Kaže on, sve će učinit, ja ne moram ništa radit, ali ga stalno moram gonit. A kad mi je krenia govorit o susidu, e tad sam popizdia. Reka sam mu da me se ostavi tih svojih gluposti, da mi je dosta i ovo šta sam čua. Ali ma kakvi, mora je ispričat i sve o susidu koji ga zajebava nešto tu oko dvora. Priča on, napravia je neki zid tako da je uša pola metra u njegovu među, a nije ga ništa ni pita. Onda mu je ovaj reka da neka ga tuži, neka dovede geometre pa će vidit da je on u pravu. Marin onako bisan govori, radije ću ga udrit šakom u glavu nego se ić sudit sa njim. I šta ću, mora sam ga tišit i uvjeravat da ne čini skandale, da zaboravi na susida i na pola metra beskorisne zemlje. Moj Duje, puna mi je kapa bila Marina.

- Baš je naša tebe za sve to izgovorit. A šta ćeš moj Bepo, kad si ti taki čovik. Marinu je sigurno sada lakše kad ti je sve to izgovoria, jebiga moraš ga razumit. A šta je reka za nevistu, meni se ta žena čini dobrom?

- Je,je dobra je ona. Lipo se digne ujutro rano, ide radit u hotel i vrati se doma popodne oko četiri pet uri. Ona marenda i obidva u hotelu, a kad dođe doma, onda je puno umorna i ide leć, tako da je i ne viđa. Reka mi je da od nje on nema nikakve koristi, nikakve pomoći. Sin i ona lipo sami pojedu za večeru nešto iz frižidera ako ima, a uvik ima jer ga Marin napuni , a onda izađu vanka i on ih ni ne vidi do ujutro.

- A bidan naš Marin, baš mu nije lako. Bar ima tebe kome se može izjadat.

- Znaš Duje, dosta mi je toga. Tako se meni i žena svaki dan kad dođe iz vanka izjada. Napuni mi glavu s problemima iz butige di je išla u spizu, žali mi se na ovu i onu šta je srela usput, žali mi se na vrime, na skupoću, na kuću koju mora čistit, na kuhanje, na peglanje, ma na sve. Onda se uvati bolesti i bolova koje trpi u kolinima, u kuku, u stopalima. Puno mi se često javi kćer iz Splita i govori tata, ma molim te slušaj šta mi se dogodilo. I onda i ona počne govorit o svojim problemima, o svojim događajima sa posla, o nedostatku love. Priča mi da nikako ne može izać na kraj sa svojom i muževljevom plaćom. Jebate uvik joj fali love. Tako da moj Duje, ja stalno slušam tuđe probleme, ali znaš šta me najviše ljuti, niko od njih mene ne pita ni kako si? Nikome ne pada napamet da možda i ja imam nekih problema, da bi i ja volia imat nekoga kome ću se požalit, da bi i ja volia ponekad svašta reć o sebi. To nikome nije stalo. E vidiš moj Duje, ja to zovem sebičnost! Jebe se njima za druge, svi gledaju samo sebe.

- Ali Bepo, koje ti imaš probleme? Pa tebi je bogu hvala sve dobro.

- Ne seri Duje i ti mi ideš na živce. Kad bi me barem jedanput sasluša, vidia bi da sam i ja čovik, da i ja imam problema ka i svi vi. Samo tebe nije briga za mene, a ne samo za mene, nego za sve oko sebe. I ti si sebičan ka i Marin, ka i moja žena, ka i moja ćer. Svi ste isti. Imam problema Duje i tekako, ali ti ih sad ne bi reka pa da me i moliš. Dosta mi vas je svih. Samo dođete i olakšate svoju dušu, a to da li ste mene opteretili, baš vas briga. Nema šanse da ti išta rečen, ne triba mi niko, sam ću izać na kraj sa svojim problemima, ionako sam na to navika.

(objavljeno 05. 07. 2024.)

104

ROĐENDAN

piše: Vinko Brešković


- Pa di si ti Bepo sinoć. Čeka sam te isprid podruma, ali nisi izaša vanka. Šta će reć?

- Duje moj, bia sam na jednom rođendanu. Zvala nas je jedna žena koja je jučer napunila osamdeset godina na proslavu rođendana.

- U jebate, baš mi te je žal. Pa jesi li baš mora ić? Kako izgleda proslava rođendana jedne osamdesetgodišnjakinje? Bit će bilo tužno i zamorno, je li?

- E moj Duje, nećeš virovat kakvi je to rođendan bia. Ja nisam prisustvova veselijem rođendanu još iz mladosti. Bili smo u jednoj konobi, a ja mislim da nas je bilo tridesetak. Malo nas je bilo onih ispod sedamdeset godin, ali baš smo mi ti koji su bili najtiši. Ta žena koja je slavila osamdeset godina je plesala, vrtila se, pivala i bila najveselija osoba od svih prisutnih. Duje, po svemu je ona mlađa od tebe, neka imaš šezdeset pet godin. Nemaš ti toga života u sebi ni deset posto, ti si starac za nju po svemu. Tribaš vidit kako ta žena izgleda. Ja joj ne bi da više od pedeset godina nikad. Vitka, lipa ka šta je bila u mladosti, a tada je bila jedna od najlipših žena u Bolu. Ima kondiciju, ima sve ono šta imaju mladi ljudi. Moj Duje, ona igra tenis svaki dan, trče po terenu, ide na kupanje, pliva, puno šeta. Šta da ti rečen, jednom riči, nevjerovatna žena. Ona ti je po svemu dobri duh sve te ekipe šta se tamo okupila. Mare i ja smo bili ponosni šta smo bili uopće pozvani na rođendan, a ti misliš da mi je bilo teško. Duje, žalia bi cili život da sam to propustia. Ali da ti ispričan kako smo kupili poklon. Zove Mare našu ćer i pita, ajde molim te raspitaj mi se šta bi mogla kupit za poklon ženi od osamdeset godin. A ona joj govori, ajde mama pričekaj pogledat ću na internet. A onda se javi i govori, najviše se preporučuje takvim ženama kupit razne masažere za leđa, za vrat, za stopala, razne navlake za kolina, a onda je spomenula da je najveći hit poklon neke škarice za nokte koje imaju svitlo i lupu sa mogućnošću povećanja, tako da se nokti bolje vide. Govori joj Mare, ništa od toga ovoj ženi ne mogu kupit, ajde pogledaj šta se preporučuje ženama od pedeset godin. Onda joj ćer počne čitat o raznim ljekovitim jastucima za kukove, za glavu, razne posude za držanje lijekova i nožiće za sjeckanje tableta, razne kreme za zatezanje lica i još takvih pizdarija. Shvatili smo da je ona van svega toga šta internet preporučuje. Ništa od tih stvari njoj ne triba. Govorim ti moj Duje, ne možeš virovat kako ta žena izgleda. Ne trebaju njoj nikakvi masažeri, ne triba njoj ništa od tih stvari. I na kraju joj je kupila nešto šta bi kupila ženi od trideset godin. A kad smo vidili šta su joj drugi kupovali, oni koji su je bolje poznavali od nas, onda smo vidili da smo pogodili. Ona je žena zdrava, jaka, puna snage, živahna, vesela, jednostavno ona je mlada, njoj te godine nisu ništa učinile. Svi mi moj Duje izgledamo puno starije od nje, viruj mi, svi smo mi starci za nju.

- Vidiš meni će moja Ane sad napunit šezdeset godin, a ja nemam pojma šta bi joj kupia za poklon. Molin te pitaj ćer koje to masažere preporučuju, koji su to jastuci za kolina i za kukove. Jebate, nju sve to boli, sve bi joj to triba nabavit. Kad te slušam za tu ženu, ne mogu virovat da ima i takvih.

- O tome ti Duje i pričam. Ona je čudo od žene. Uvik je dobre volje, uvik nasmijana. Napravila je sama doma četiri pet vrsti kolača za rođendan za svih na toj proslavi, a tamo sam čua od nje da inače ona uvik doma organizira rođendan za tridesetak ljudi. Uvik sama pripremi večeru za sve, ali kako mi je rekla, tila je ovaj jubilarni rođendan proslavit u konobi, nije tila sama spremat. Ali kako mi je rekla, za sljedeći će sama kuhat i organizirat feštu u svom dvoru. Opet ti govorim, nevjerovatna žena.

- Ma Bepo, moraš me upoznat sa tom ženom. A reci mi je li samica?

- Da, muž joj je davno umra.

- Pa Bepo, onda je ona odlična prilika, dobra priženca!

(objavljeno 28. 06. 2024.)


103


SUDBONOSNA GODINA

piše: Vinko Brešković


- Duje, evo završili su drugi izbori od njih troje ove godine. Reci mi jesi li do sada zadovoljan?

- Jesam jebate, uvik je pobijedia moj HDZ. One prve u travnju je dobia iako je bila velika, a i ove druge je dobia uvjerljivo iako je bila mala izlaznost. Znači, oni uvik dobijaju bez obzira koliko ljudi izađe glasat. Jebiga moj Bepo kad su najbolji. Ko ti je kriv kad ti za njih ne glasaš. A za koga si ti glasa?

- Duje, imam jednoga prijatelja koji me je naučia da se nikad ne govori s kojom si ženom bia i za koga si glasa, tako da nema šanse da ti rečen. Ali, nisam glasa za HDZ, toliko ti mogu reć.

- Vidiš, baš me briga za koga si ti glasa, jer je za našu zemlju, za našu Hrvatsku, za stabilnost, na svu sriću Plenki opet premijer. I tako će bit još četiri godine, a to je puno dobro. Doduše, mora je uzest u koaliciju one tupane iz DP-a, ali lako će on sa njima izać na kraj, ništa se tu neće prominit. Ona njihova tri ministra su pravi redikuli, ali nema veze, ka da oni nešto i mogu bez njega. Moraju ga slušat, a i kad bi tili šta radit sami, ionako nemaju pojma ni o čemu. Ja mislim da se ništa nije prominilo, da će sve ostat isto.

- Ali Duje, je li to dobro? Jeli dobro da će nam baš sve ostat isto? Ništa se neće prominit, to sam siguran, ali ostat će i sve one pizdarije koje su mu se događale prošlih osam godin. Ostat će korupcija, ostat će svi lupeži, ostat će oni nesposobni ministri koji su bili i do sada.

- Bepo, normalno je da ima i takvih anomalija. Jebate kad si na vlasti toliko puno, bome da ima i loših stvari, ali ipak ima više boljih, je li tako? Pogledaj koliko smo dobrih ljudi poslali u Europu, ljudi sa najviše iskustva, čak je i SDP posla najbolje.

- Je, je poslali smo najbolje. Ima doduše i onih koje smo poslali da bi se spasili, jer jebate ne znam kako bi preživili da nisu dobili te europske izbore. Onaj bidni Bartulica koji ima toliko kredita, da kad ih plati on i žena ostanu sa trideset euri cili misec. Ja ne znam kako je on uopće živia, ali eto bogu hvala dobija je izbore pa će sad imat love i viška. Sva srića je on veliki vjernik, član je i one organizacije Opus Dei, pa je valjda živia od duhovne hrane, jer za ovu drugu sigurno nije ima love. Kupia je kuću na Prviću koju triba sredit, a meštar kojega je naša tamo, kad je čua za sve te njegove puste kredite, odmah mu je da otkaz i reka da prestaje radit, jer mu ne viruje da će mu platit. Jer kako je reka, jebate od čega ćeš mi platit kad nemaš ni za spizu. Eto čovik se zajeba, jer je ovaj dobia izbore i imat će love koliko hoćeš. A on je izgleda ipak neki dobri duh ove nacije, veliki kršćanin, jer je reka da će se borit za male ljude tamo u europskom parlamentu. A onda je za dišpet svima sea u crveni Ferrari, onaj najskuplji auto i otiša doma ženi odmah posli izbora. Nije to bia njegov auto, ali kad su otkrili čiji je auto, onda vidiš da je bolje sa njima se ne zajebavat. Pa to su sve kriminalci. Eto kakve smo mi ljude, kakve duhovne autoritete, kakve kršćane smo poslali moj prijatelju. Bolje bi bilo da je otiša oni Sinčić, za njega bar nismo ni znali da je tamo, a ni za onega Kolakušića nismo imali pojma šta radi. Nisu bidni ovih pet godin stigli ni jezik naučit, a sad moraju ostat doma i to bez posla. Znaš Duje, ovo će bit sudbonosna godina za cili svit pa tako i za nas u Hrvatskoj. Nemoj zaboravit da još imamo izbore u HDZ, a onda imamo izbore u SDP, a na kraju godine biramo i novog predsjednika. Prijatelju moj, krojimo sami sebi sudbinu, a nismo toga ni svjesni.

- Ma koju sudbinu, o čemu ti govoriš? Izbori u HDZ su već riješeni, oni se znaju, tu se nema šta birat, a za SDP mi se jebe. Misliš da je važno ko će tamo dobit izbore? E, za one predsjedničke ćemo vidit kad dođu na red. Ali i ti si mi reka da više nikad ne bi glasa za Milanovića, jeli tako?

- Tako je moj Duje, ne bi glasa za njega ni za živu glavu. Ali čua si da će se i Kolakušić opet natjecat za predsjednika. On je ima puno dobrih ideja kad se ono prošli put kandidira. Reka je da bi on opet uvea predsjednički sustav, da bi on bia predsjednik, ministar unutrašnjih poslova i ministar pravosuđa, sve u isto vrime. Možda se sitia u međuvremenu dok je bia u europskemu parlamentu još kojeg ministarstva kojega bi on vodia, vidićemo. I sad zamisli da u drugi krug uđu Kolakušić i Milanović. Za koga bi ti glasa u tom slučaju? Znaš šta Duje, kad bi mi se sudbina tako poigrala sa životom, ja mislim da bi uteka iz ove zemlje. Ma sigurno bi, jer sve drugo bi bilo pogrešno. Sad mi je jasno zašto su oni mladi ljudi pobigli iz Hrvatske, pa koji su drugi izbor imali. Promisli malo, šta smo im mi to ostavili ovih zadnjih deset godina za birat?

(objavljeno 14. 06. 2024.)


102


FEMINIZAM

piše: Vinko Brešković


- Slušaj Bepo, sinoć sam gleda na televiziji jedan lipi razgovor sa jednom zgodnom ženom o feminizmu. Ona ti je žestoki borac za ženska prava. Znaš ti o čemu su oni cilo vrime govorili? Pričala je o pravima žena, o njihovoj ugroženom položaju u društvu pa čak i u fameji. Rekla je da su žene neravnopravne, da su manje plaćene od muških, da ih muževi i ostali na poslu maltretiraju, da ih seksualno iskorištavaju, da stalno vrše mobing nad njima. Jebate, kad je slušaš dođu ti suze na oči. Ne znam kako ti, ali ja mislim da su malo pretjerali. Ma da li je moguće da je sve to istina?

- A Duje moj, ne znam koliko istine ima u svemu tome, ali pogledaj koliko je žena u zadnjih nekoliko godina ubijeno od strane muža, od strane partnera, od momka ili od onih muških šta su ih ostavile. Da ti ne govorim koliko je njih prijavilo kako su ih istukli, kako su ih prebili. A možeš mislit koliko njih ima koje se boje prijavit, koliko ima njih kojih je sram to reć. A čua si da je sad uvedeno u kazneni zakon i femicid. Sad će se sudit onima koji ubiju ženu po temu zakonu, a tamo su kazne puno veće nego kod običnih ubistava. To sigurno nije bez veze napravljeno.

- Čekaj Bepo. Znači ako ubije neko ženu, bit će osuđen na puno više godina od žene koja ubije muža, je li tako?

- Pa tako je. To je taj femicid po kojem će se sad sudit. A sve je to pokrenuto baš radi tega šta žene nisu ravnopravne sa muškima.

- Ali Bepo, onda su sad muški manje ravnopravni kad je uveden ti zakon. Jebiga, sad su muški postali podređeni, je li tako?

- Pa ako tako gledaš, onda imaš prav. Ali Duje, jesi li ti kad čua da je neka žena pretukla muža? Ja nisam, uglavnom čuješ kako je muž udria ženu. E tu je ta neravnopravnost.

- Pa to je normalno, jebiga muž je jači, on je ipak muško. Di se žena može mirit sa snagom muškega. Jebate, one bi tile radit sve šta i muški, vozit kamione, bagere, vozit avione, bit vojnikinje, bit policajke, činit sve ka i muški, a onda ovamo plaču da su one slabije od njih i da ih ovi tuku. Čekaj malo. Ne može baš tako. Ili jedno, ili drugo. Meni se sad čini da bi muški morali pokrenit i borbu za prava muških. Mi sada postajemo slabiji, sad mi možemo najebat. Još samo triba da nas počnu seksualno iskorištavat, da počnu činit mobing nad nama bidnima. Sad mi je logično šta se oni klečavci mole svake prve subote u misecu. Lipo se mole Bogu za muški autoritet. I falit će nam ti autoritet i to puno brzo, vidićeš.

- Je, je mole se oni i za čedno oblačenje, mole se da Bog da pamet ženama i da se ne obuku tako da ih izazivaju. A nije se lako obuzdat ako vidiš doboto golu ženu. Ako je skroz obučena, onda je u redu, ali ako pokaže malo tila, izaziva i ko zna kako bi muški moga reagirat. A kad žene vide golega muškega, onda ništa, onda im je to drago, ma je li? Vidiš moj Duje, ja mislim da bi se i ženske teško obuzdale kad bi vidile golega muškega, ili malo izazovno obučenog, ne znam, ali da mu se naprimjer na uskim gaćama ističe ona stvar i to još dignuta. Ja mislim da bi i ženske poludile, je li tako?

(objavljeno 31. 05. 2024.)

101


LJUBOMORA

piše: Vinko Brešković


- Ma slušaj Duje, imam ti za ispričat jednu lipu priču. Bia sam sinoć na večeri kod svoje sestre, a tamo je bila jedna njezina starija prijateljica iz Splita koja je ispričala doživljaj sa proslave godišnjice mature.

- A, eto još jedna proslava godišnica mature. Jebate, ovo je vrime kada svi slave neke godišnjice. Ove godine i meni žena slavi godišnjicu ovdi kod nas. A koju je ona godišnjicu proslavila?

- Slavili su šezdeset godina od završetka gimnazije.

Šezdeset?

- Da, da moj prijatelju, punih šezdeset godin. I govori, od njih 24 iz razreda, skupilo se njih šesnaest sa svih strana svita. Pet ih je nažalost umrlo, a troje nije moglo doć.

- Dobro ih je i ostalo toliko. Njih šesnaest, pa baš lipo.

- Slušaj, govori ona, kad su došli u školu, sreli su jedno dite koje je upisivalo prvi razred i pitalo ih, jesu li oni završili ovu školu prije drugog svjetskog rata. Možeš zamislit kako su izgledali u očima bidnega diteta, ali šta im je preostalo nego umrit od smiha. Ali, nije to najbitnije iz te priče. Priča ona, da jedna žena iz Trogira nije došla i to zato šta je muž nije tija pustit. Govori ona, on je toliko ljubomoran da joj nije tija dozvolit da dođe na proslavu.

- Ma čekaj. Oni imaju skoro osamdeset godina, jeli tako?

- Pa računaj da su završili gimnaziju sa osamnaest, a ako slave šezdeset, onda sada imaju sedamdeset osam godin, a neki od njih i više.

- Pa ne razumin zašto je ti njezin muž ljubomoran? Meni to ne ide u glavu. Kako je to moguće?

- E, to je ono šta je mene najviše zainteresiralo. Od tada cilo vrime mislim zašto je ti čovik moga bit ljubomoran. Pazi, ili ta žena tako izgleda da se svako može zaletit za njom, ili je on puno grub i star da se boji da bi ga ona mogla prevarit.

- Ali Bepo, koga ona može zavest sa sedamdeset osam godin?

- E, to je pravo pitanje. A možda ima neki tip iz njezinoga razreda s kojim je išla dok su biili u gimnaziju, a njezin muž to zna pa je zato ljubomoran. A možda je i ta žena i dalje seksualno vrlo aktivna pa ga i to straši. Ko zna?

- Ma Bepo, to po meni nije normalno. Čekaj, ako ima sedamdeset osam godina i još ima želju za seksom, onda je ona čudo od žene, a mora bit da je i puno zgodna. Jer jebate, ko bi se zaletia za njom?

- Možemo moj Duje mi sad govorit o tome koliko hoćeš, ali on nju nije pustia jer je ljubomoran. Ja cilo vrime mislim, blago njemu. Kad si ljubomoran u tim godinama, onda ti svaka čast. Znači da je i on seksualno aktivan, a o njoj neću ni govorit.

- Vidiš, a ja mislim blago njoj. Jer kad ti je muž ljubomoran u tvojoj sedamdeset osmoj godin, onda te još uvik toliko voli da se boji da ga ne ostaviš.

- Jedno ili drugo, ali veliko je to čudo. Ja ne znam nikoga u tim godinama a da su toliko zaljubljeni, ne znam nikoga da je seksualno aktivan, ne znam nikoga da može bit ljubomoran. Jebate, ja sam presta bit ljubomoran u svojim četrdesetim pedesetim godinama, a hoću li bit uopće živ u njihovim? A znaš li ti nekoga takvoga?

- Pa znaš šta ću ti reć, mislim da znam. Virova ti ili ne, ali ima ljudi koji su i te kako seksualno aktivni u tim godinama. Začudia bi se.

- Pa šta se onda mi čudimo tom čoviku iz Trogira? Možda su njih oboje jedni od takvih seksualno aktivnih ljudi. Onda mi je logično da je nije tija pustit.

- Moram ti priznat da je i meni sada logično. Ima još jedno moj Bepo. Možda smo mi prerano prestali bit ljubomorni, možda bi još uvik tribalo vodit računa s kim i di nam žene idu.

- Ja ne znam kako je kod tebe, ali meni žena ove godine ne slavi maturu, a bogami šta se mene tiče, neće ni dogodine. Nema šanse da ću je pustit.

- Bogami neću ni ja. Šta je slavila, slavila je. Sva srića te si mi ispriča ovu priču, tako da će ove godine proslava proć bez nje.

(objavljeno 24. 05. 2024.)

100


DUHOVNA HRANA

piše: Vinko Brešković


- Znaš, sreo sam prije neki dan Stipu kad se vraća s mise. Jebate, napa me je da zašto ne natiram maloga da ide u crikvu, zašto ga nisam natira na prvu pričest. Govori mi da je to važno za razvoj diteta, da sva dica to moraju proć, da smo i mi ka mali išli redovno u crikvu i tako se razvili u dobre ljude. Ja sam mu pokuša objasnit da dite nije tilo ić na pričest, da je on to sam izabra, da ja tu ništa nisam moga. A onda je on još više poludia i reka mi, da ne možeš dat ditetu u tim godinama da sam bira. Govori on, to ti je ka da ga pitaš oćeš li ručat ili nećeš. Mora ručat, mora jest jer bi inače umra. Takve se stvari maloj dici ne daju birat, na takve ih stvari moraš natirat jer su previše mali da bi razumili. E, govori on, odlazak u crikvu je isto ka i hrana, samo je u pitanju duhovna hrana, a ona je isto toliko važna za život ka i ova naša svakodnevna kojom dobijamo energiju, vitamine, minerale, masti, sve šta je potribno za preživit. Pokuša sam ja njemu objasnit da svako dite ne voli svaku hranu, da ima hrane koju neće jest i ako ga pokušaš natirat, on krene povraćat. Trudia sam se držat te njegove priče o hrani, ali ništa nije pomoglo. Bia je uporan u tome da sam triba dite natirat na duhovnu hranu jer je ona, kako je reka, isto toliko važna. A šta radit ako dite ne želi ić u crikvu, šta ako mu se to ne sviđa, šta onda radit? Triba li ga natirat na to bez obzira šta uporno odbija? On me onda pita a zašto mali neće ić, zašto mu se to ne sviđa? Zaključia je da on ne ide zato šta ja ne idem, da je to glavni razlog. A onda sam mu ja pokuša objasnit da sam ja presta ić kad sam već odrasta, ali da sam iša kad sam bia mali, da sam bia ministrant i sve to. Reka sam mu da sam ja to sve ispriča mome malome, da sam mu reka koliko je meni bilo drago ić u crikvu, da tamo ništa gruboga nisam naučia, da se tamo svašta lipoga može čut, ali da on uporno odbija. Mali mi je reka da je on sve to naučia na vjeronauku u školi, da i dalje ide na vjeronauk i da će nastavit ić, ali da se ne želi pričestit, bar ne sada. Još mi je reka da će se on možda jednoga dana pričestit, ali da za to još nije spreman. Pokuša sam ja to objasnit Stipi, ali brate moj, ništa nije pomoglo. Počea me uvjeravat da bi i ja triba ponovo krenit u crikvu, da bi triba vodit maloga svaku nedilju na misu i da bi onda vidia kako bi se mali predomislia. Ja sam mu tada ispriča kako sam natira ženu da ide sa njim prošlu nedilju na misu, da su bili, ali da posli toga je on posta još odlučniji u tome da ne želi ić. Vidićeš, govori on meni dalje, falit će malom ta duhovna hrana koju mu nisi osigura sad kad mu je vrime. Zašto će mu falit ako je on bude uzima onda kad on odluči, a ne kad ga ja natiram?

- Ma molim te šta ti je odgovoria na to?

- Opet me je ispljuva i reka da grišim, da to nije u redu prema ditetu koji sad možda ne razumi tu veliku potribu za duhovnom hranom, ali da ja prije svega moram shvatit koliko je ona važna, koliko je ona bitna za odrastanje, za preživljavanje. Uvjerava me je da duhovna hrana daje isto toliko stvari potribnih za život, ka šta su minerali, vitamini, ka šta su sve one tvari koje čine jedno normalno ljudsko tilo. Ja mu više nisam ima šta reć, viruj mi samo sam se okrenia i iša doma. Jer, jebate, šta mu reć na to. Znaš on mi je još prije ispriča, kad sam ga jedanput pita, zašto je veliki grih ne ić u crikvu, zašto se ja ne mogu sa Bogom ispričat doma, zašto se ja ne mogu pomolit doma naprimjer, zašto moram baš ić u crikvu. A znaš šta mi je odgovoria? Da je crikva misto fizičkog susreta sa Bogom. Govori on, tamo se srećemo sa Bogom , tamo imamo taj dodir sa nadnaravnim, tamo primamo njegovo tilo, pijemo njegovu krv, tamo se fizički s njim spajamo.

- A jebate, možda on ima prav. Promisli malo koliko svita ima problema sa kilama, a stalno su na dijeti. Ja ih znam na desetine. A kako i od čega se debljaju? Možda je Stipe u pravu, možda si ti na pogrešnom putu.

- Vidiš, sad kad si mi ovo reka, odma mi je pa napamet Jure, znaš ga. On je bidan uvik na dijeti, pokušava jest samo ribu koju užica dole po portu vatajući cime ljudima. Dobije bidan po koju ribicu, jede uglavnom riblju juhu, stalno pazi na prehranu a uvik se deblja i ima problema sa zdravljem. Ima problema sa kilama, nikako ih skinit. A znaš i sam da on ide skoro svaki dan na misu, nediljom obavezno, a za blagdane da ne govorim. Pa jebate, znači da se on deblja od duhovne hrane. Nema šta drugo bit u pitanju. U pravu je Stipe, ta duhovna hrana je važna, možda i važnija od ove naše svakodnevne, tribalo bi dobro o tome promislit. Samo i ona može bit opasna ako je previše uzimaš, jebate i ona ti može naškodit. Jure ti je pravi primjer za to, je li tako?

(objavljeno 10. 05. 2024.)


099


NADA I BEZNAĐE

piše: Vinko Brešković


- Šta je Duje, nešto si mi danas dešperan. Oli se nešto dogodilo?

- Ma nije se ništa dogodilo, ništa strašno, ali mi se čini da sam upa u neko beznađe. Gledam sve ovo oko sebe i nemam se čemu nadat. A kad nemaš nadu, onda postaneš depresivan. Ma slušaj, jučer sam bia ujutro u Humac do Jure, znaš onog mog prijatelja šta ima ovce. Iša sam mu se javit jer sam prolazia tuda. Doša do njega, a on taman sređuje janjce. Popili mi po kavu, a on mi lipo da kilo dva janjetine, onako isićene na komadiće. Friška janjetina, milina je gledat. Doša ja doma i dam lipo ženi meso i računam da će spremit odmah za obid. Moram ti priznat cilo sam se jutro nada da ću za obid jest janjetinu s bižima. Računam da mi žena zna da je to moja najdraža spiza, nije mi ni palo napamet bilo šta reć. Jebate, šta imam govorit? Doneseš doma s veseljem frišku janjetinu, znam da ima biži, znam da ona zna šta volim. Šta bi govoria?

- To je baš lipi obid i ja ga volim. I kakva je bila janjetina?

- Nikakva, jer je nije skuhala. Bez veze sam se nada, bez veze sam živia u nadi. Dođem doma, a ona spremila neke šnicele u šugu. Nije to bilo loše, ali jebiga, nije to janjetina sa bižima.

- Pa jesi li joj šta reka?

- Jesam naravno. Posla sam je u onu stvar i pita di je janjetina? A ona mi lipo i mirno govori, stavila sam je u zamrzivač. Jebem ti zamrzivač i ko ga je izmislia. Zašto nisi skuhala janjetinu sa bižima pa znaš da to volim. Veselia sam se obidu ka malo dite, a ti si me zajebala sa ovim šnicelima. Opet ti govorim, nisu ti šniceli bili loši, ali ode moja nada, ode moja želja. Upa sam u teško beznađe. A najviše sam popizdia kad mi je rekla pa šta nisi reka da skuham tu tvoju usranu janjetinu. Zamisli, da usranu janjetinu.

- Ja sam mislia da si ti govoria o beznađu u našu politiku, da si upa u depresiju radi politike, nije mi ni palo napamet da te je dišperala spiza.

- Ma jebe mi se za politiku, ka da će me ona nahranit. Baš me briga ko će sastavit vladu, ko će skupit većinu, daj ti meni dobar obid, a oni neka se dogovaraju, oni ionako mogu jest janjetinu svaki dan. Ja ovako frišku janjetinu nemam svaki dan.

- Pa dobro, neka ti je skuha danas, kakve veze ima.

- Bepo, nemoj govorit gluposti. Friška janjetina je friška janjetina, a zašto bi jea janjetinu iz zamrzivača ako je imam frišku? Ti zamrzivači su upropastili dobru spizu. Sad svi kupuju meso jedan put na šetemanu i stavljaju u zamrzivač, a onda vade iz zamrzivača meso kad im se prohtije. Svi su zaboravili da smo prije živili bez zamrzivača, da nismo imali di čuvat meso. To ti je isto kad ideš u mesarnicu i kupiš meso šta je mesar odmrza. Je li ti drago to kupovat? Nije nikome to drago. Svi žele kupit friško meso, a onda luđaci dođu doma i stave ga u zamrzivač. Koje su to gluposti.

- Da i ja se sićan da smo nekad živili bez zamrzivača. Kad bi zaklali svinju, čuvali smo pečenu u svinjskoj masti. Ali takvo meso je bilo uvik friško, ali nije puno ni trajalo. Sve bi se pojelo u nekoliko dan. Pola bi se podililo, a pola bi se ispeklo, pola bi se osušilo, usolilo. Ko je ima zamrzivače?

- O tome ti i govorim.

- Dobro Duje, a šta danas imaš za obid, hoće li na kraju skuhat tu janjetinu?

- Ne znam. Nisam uopće tija govorit o tome s njom jutros. U stvari nisam progovoria ni rič s njom od jučer. E a sad mi opet ostaje nada, opet se pokušavam veselit, ali nekako mi ne ide. Hvata me neko beznađe, govorim ti. Ako je idna na mene, ništa od moje janjetine, a bojim se da je strašno ljuta, jer sam joj svega izgovoria jučer.

- Znaš šta moj Duje, lipo je imat nadu. Moraš se trgnit i počet se opet nadat. Znaš i sam da će te jednega dana iznenadit sa tom janjetinom. Mora je skuhat kad tad. Možda to neće bit danas, ali možda i hoće. Nada, nada moj Duje. Ona uvik umire zadnja.

(0bjavljeno 03. 05. 2024.)




098


LJUBAV

piše: Vinko Brešković


- Ma slušaj Bepo. Došla mi jučer žena i pita me, onako iz čistega mira, reci ti meni šta je za tebe ljubav? Ja je gledam u čudu i ne mogu virovat da me to pita. Ja sam je odmah pita,

šta ti je, oli nešto nije u redu?

- Ma bogati, a šta ti je rekla, je li nešto ozbiljno?

- Ma znam ja zašto je to ona mene pitala, ali sam se pravia blesav.

- A zašto te je pitala?

- Ma iša nam je unuk jučer na ekskurziju i ona je luda. Brine kako će proć na tu ekskurziju, hoće li se snać, hoće li mu bit zima, hoće li bit gladan, hoće li proć sve dobro. A ja sam po tom pitanju puno mirniji od nje. Ja znam da će sve bit dobro pa o tome ni ne mislim, ali ona je popizdila i misli da ga ja ne volim toliko ka ona. To su naravno pizdarije. I prije nego šta su krenuli ja sam joj reka da će mu bit ka i drugima, da će sve bit dobro, da imaju tamo s njima učiteljice koje paze na njih, ali jebiga, nju ne možeš uvjerit ni u šta. Ona se grize, a misli da bi se i ja triba grist. Tako da sam zna zašto me je to pitala.

- Dobro, a šta si joj na kraju odgovoria?

- Ma malo sam je krenia zajebavat, ali se onda toliko naidila da je otišla iz kuće i nije ni skuhala obid.

- Pa šta si joj to reka?

- A jebiga, reka sam joj da sam ja zaboravia šta je to ljubav, da je ta ljubav o kojoj ona govori davno prošla, da je se ja više ni ne sićan. Reka sam joj da sam bia zaljubljen u nju kad sam bia mlad, ali da je ta ljubav prošla, da je ostalo samo razumijevanje i poštivanje. Onda sam joj ispriča, znaš onu priču, da je ljubav puna teća govana, a da je na vrhu čokolada. Pa sam onda reka da kad se čokolada pojede, a to bude puno brzo, ostaju samo govna koja jedeš cili život. Šta da ti rečen, popizdila je.

- Ali Duje, puno si grubo postupia, normalno je da je popizdila pa svaka bi popizdila. Dobro si i proša.

- Pa reka sam ti da sam je malo zajebava, a šta bi ti reka da tebe tvoja Mare to pita?

- Pa ja bi joj reka istinu. Lipo bi joj objasnia šta je za mene ljubav. Reka bi joj da je ona oličenje sve moje ljubavi, da je ona slika i prilika svega lipega šta mi je ljubav u životu donila. Zahvalia bi joj se šta me je volila, šta me još uvik voli, zahvalia bi joj šta mi je život učinila ovako lipim. Zahvalia bi joj se šta mi je rodila dicu, šta me još uvik drži u životu, jer da nema nje ja bi davno umra. Objasnia bi joj koliko je još volim, koliko mi još uvik znači u životu. Reka bi joj da radi nje trčem doma svaki dan, da uživam bit s njom, da uživam leć s njom, da uživam živit s njom. Doda bi još koliko volim spizu šta skuha, svaki obid, svaku večeru bi pohvalia. Objasnia bi joj kako mi uvik fali kad sam bez nje, kako mislim stalno na nju, čak i onda kad sidin s tobom i ostalom ekipom. Još bi joj reka da mi je ona najbolji prijatelj, da me ona jedina razumi, da ona jedina zna šta ja mislim i kad ne govorin, da je ona u stanju vidit ono šta drugi ne mogu vidit, da ona čuje sve ono šta drugi nisu u stanju čut ma koliko ja objašnjava. Poljubia bi je i objasnia koliko sam sritan šta se nikad ne svađamo, šta smo toliko tolerantni jedan prema drugom. Eto to bi joj reka.

- Jebate Bepo, ne bi se ja usudia baš toliko zajebavat. Viruj mi, ovo šta sam ja reka bilo je puno manje, a ona je skroz popizdila. Da sam joj reka sve to šta si ti izgovoria, ja mislim da bi utekla iz kuće zauviki da se više nikad ne bi vratila.

(objavljeno 26. 04. 2024.)


097


NAROD JE IZABRA

piše: Vinko Brešković



- Duje jesi li zadovoljan izborima?

- Jesam, nego šta. Opet su pobijedili moji. Ti si me zajeba pa nisam glasa za njih, ali na svu sriću ima dosta pametnih ljudi u Hrvatskoj pa su izabrali prave.

- Nisam te ja ništa zajeba. Ona ženska nas je sludila. Meni je žal šta su nam propali glasovi, ali ka šta vidiš u Bolu su pobijedili naši ka i uvik. Ipak smo mi posebni, mi uvik glasamo za one live, je li tako?

- Pa šta se tu imaš hvalit. Misliš da je to pametno?

- Ne znam ja je li pametno ili ne, ali oduvik je tako. Ali ono šta mene brine je to da u ciloj zemlji desnica pobjeđuje sa sve većom razlikom. Na svu sriću su razjedinjeni, inače ne bi nikad na zelenu granu. Jebate, od ukupno sto četrdeset mandati, bez dijaspore i manjina, oni ionako ne bi tribali uticat na sastavljanje vlade, cila desnica ima osamdeset i tri zastupnika, a to je puno. Govori se da smo podiljena nacija, a ka šta vidiš nismo. Ipak je cila Hrvatska orijentirana prema desnici, barem po svjetonazorskim pitanjima. Nikome više nije stalo ima li korupcije, nikome nije stalo ima li krađa, ima li pogodovanja, ima li nepotizma, svi glasuju po uvjerenju. Nikome ni važno koji su im programi, ko će uradit ovo ili ono, kakvi će nam porezi bit, kakve će nam škole bit, to više niko ni ne čita. Ja ne mogu razumit šta tira ljude da ovako glasuju. Ništa mi nije jasno.

- Ali Bepo, glasuju za ono šta znaju da će dobit, za stabilnost, za garanciju da će se nastavit ovako. Svaka promina bi bila neizvjesna, a misliš da su pobijedili ovi drugi, da bi se nešto prominilo po pitanju korupcije.

- Ma vjerovatno imaš prav, ali smo mogli očekivat neku prominu, možda bi se štagod prominilo na bolje, ovako sve ostaje isto.

- Pa šta se mene tiče neka ostane isto, samo da ne bude gore.

- U tome je i problem. Može se lako dogodit kad formiraju vladu, da nam bude samo gore, jer ovi neće moć formirat vladu bez onih najdesnijih. A znaš li šta to znači? Moglo bi se puno toga prominit, moglo bi se zaoštrit puno ozbiljno. Ja bi volia da Plenki ostane premijer, ali da u vladi ne uzme one najdesnije, samo ne znam kako će to napravit.

- Pa on je lipo reka da neće sa njima, vidićeš da će on opet učinit ono najbolje za Hrvatsku.

- E moj Duje, ništa ne znači ono šta je govoria prije izbora, sad to više ne važi. I ovi iz te druge stranke su svašta govorili, ali kad im se ponudi vlast, vidićeš kako će prihvatit sve i to raširenih ruku. Vlast je vlast. Tu svi pokleknu, tu se svi promine. Nama ostaje se samo tišit time da mi u Bolu nismo okrenuli bandiru, mi smo uvik ostali na liniji.

- Ma koja linija Bepo? Šta ti znači ta linija? Šta si ti dobia time da si u Bolu glasa ovako? Ništa!

- Točno Duje, ne znači ništa, ali ja mogu mirno spavat, mi nismo krivi šta se ovako izabralo, mi smo učinili svoje, a sad neka nam Bog da malo sriće pa će bit dobro.

- Znaš šta je naš najveći problem moj Bepo? Ako se uzdamo u sriću, ako se uzdamo u Boga, onda to nije dobro. Bog i srića su nas davno napustili. Koliko smo krunica izmolili za one lokalne izbore prije koju godinu, koliko smo tražili sriću, pa šta smo dobili. Moralo se dogodit nešto drugo da bi prominili vlast, a to nije učinia ni Bog ni srića, nego ljudi, nego mladost.

- A sad su svi zakazali ka šta vidiš. Sad nam ostaje opet se uvatit krunice, nema nam druge.

(objavljeno 19. 04. 2024.)

096


IZBORNA KAMPANJA

piše: Vinko Brešković



- Ma slušaj, moram ti ispričat koji smo lipi doživljaj Duje i ja imali jučer na kavi. Sidimo ti mi i pijemo kavu kad eto ti jedne žene prilazi našem stolu i pita, je li imamo šta protiv da nam se pridruži na kavi.

- Zar je moguće da nije bilo slobodnog mjesta?

- Ma ne, bilo je slobodnih stolova koliko hoćeš, ali je ona izabrala sa nama popit kavu.

- A koja je to žena, jeste li je viđali kada?

- Nikad je nismo vidili prije toga. Došla je u hotel za vikend, ma samo na nekoliko dan. Ali slušaj. Lipo ona sidne, jer smo Duje i ja rekli da će nam bit drago, neka nam se pridruži. I kad je dobila kavu, ona počne pričat, bolje rečeno, počne ona nas ispitivat. Jesmo li odavde, je li ovdje stalno živemo, šta smo po struci, šta radimo. Ma jebate, ispitala je sve. Pitala nas ona jesmo li oženjeni, imamo li dice, kolika su, di žive, imamo li unuka i tako dalje. Je li se bavimo turizmom, kako nam ide, koliko apartmana imamo.

- Mene je pitala koliki su mi apartmani, koliko postelja imam, koliko uspijem zaradit.

- Čekaj Duje, pitala te je i ko ti čisti apartmane, je li tako?

- Je, i to je pitala. Pitala je kakva će bit sezona, jesmo li zadovoljni do sada sa rezervacijama, kako ide buking.

- A mene je još pitala koliko vina prodam godišnje, jesam li zadovoljan. Ma govorim ti sve je pitala, ali na jedan lipi način ka da je stvarno interesira, ne ono da bi imala o čemu govorit. Stvarno je zanimalo kako živemo.

- A Bepo, zaboravia si reć ono da nas je i pitala je li gledamo televiziju, je li čitamo portale, kako se informiramo, je li nas interesira politika.

- Je, je, a mi smo joj rekli da baš ne pratimo te portale, da ne čitamo to, ali da pogledamo tu i tamo dnevnik i tako. Rekli smo joj da nas politika malo interesira, da baš nismo puno uključeni u to, da smo informirani ka i ostali svit po mistu, da se najviše govori o politici baš ovdi u kafiću, da doma ne govorimo o tome. Onda nas je pitala je li idemo na glasanje? Idemo govorimo mi, to nam je građanska dužnost. Ja sam joj reka da sam svaki put dosad iša na sve izbore, da uvik posli tega navijam, da mi je uvik interesantno ko će pobidit.

- Ma dobro prijatelji, a jeste li vi nju što pitali? Jeste li vi što doznali o njoj? Da li znate koja je to žena?

- Jesmo naravno. Lipo nam je odgovorila na sve šta smo pitali. Ona ti je žena razvedena, ima ćer koja je udata i ima dvoje dice, ali žive negdi vanka, zaboravia sam di ono.

- U Belgiji. Rekla nam je da tamo radi ona i muž, ali da bi se rado vratili doma, samo ako se situacija u našoj zemlji promini, da joj ne pada napamet vraćat se dok je ovakva situacija u našoj državi. Rekla nam je da je ona psiholog, da radi u nekom Institutu za psihologiju, da žive sama u Zagrebu. Rekla je da mora još radit pet šest godina, a to znači, bar sam ja tako izračuna da je roba oko šesdeset godin. Ali nismo ti rekli kako izgleda. Slušaj, ja nisam davno vidia lipšu ženu. Plavuša, duge uređene frizure, vitka, sa dugim nogama, lipo nalakiranim noktima, lipega lica, zgodna neviđeno. Vidi se da je pametna za popizdit. Govorila je tiho, smireno, nekako zavodnički, ma ne mogu ni opisat. Jedna pojava o kojoj možeš samo sanjat. Ma slušaj, taj naš razgovor je traja priko sat vrimena, je li tako Bepo? Bia je to jedan ugodan i krasan razgovor, baš smo uživali.

- E negdi pri kraju ona nas pita za koga ćemo glasat u sridu? Ja sam joj reka da ću vjerovatno glasat ka i dosad za SDP, a Duje joj je reka da on uvik glasa za HDZ. A onda sam ja nju pita za koga će ona glasat, a ona se blago i lipo nasmijala, ali tiho, onako opet mi se učinilo zavodnički. Ma kad vidiš taj osmjeh, ma kad vidiš to nasmijano lice, ma ja ti govorim da čovik može samo poludit za takvom ženom.

- Dobro i što je ona rekla, za koga će ona glasati?

- Da, odmah nam je ka iz topa odgovorila da ona glasa za Možemo. Onda nam je počela sa pričom kakva je to stranka, po čemu se ona razlikuje od HDZ-a, po čemu se ona razlikuje od SDP-a. Govori ona to nam je jedina šansa da nešto prominimo u našoj državi. Ako Možemo pobijedi, govori ona, vratit će nam nadu u bolji život, ka šta je njima vratila u Zagreb. Onda nam je pričala šta se sve prominilo u Zagrebu, šta su sve napravili. Rekla nam je da se kod njih nisu prominile cine u komunalijama, u prevozu, nigdi di su oni mogli minjat cine. Dodala je da otkad su na vlasti u Zagrebu da nije bilo ni jedne korupcijske afere, da ih niko ne može optužit da su nešto ukreli, da su birali nekoga po pripadnosti stranci, da su uvik birali za direktore, ravnatelje one koji su najbolji, bez obzira kojoj su stranci pripadali. Šta da ti rečen, nahvalila je Možemo toliko puno da sam se ja naježia. Rekla nam je da svi mi moramo iskoristit ovu priliku šta nam se pruža u sridu na izborima i prominit ovu korumpiranu vlast, da bi svi pametni ljudi morali glasat za Možemo, jer jedino su oni garancija da će se u našoj državi stvarno sve prominit. Ali šta da ti rečen, govorila je to tako uvjerljivo, tako nježno, tako sa osmijehom na ustima, mirno, blago, dobronamjerno, ma lipo, puno lipo.

- Nevjerojatno čime se sve stranke služe u ovoj izbornoj kampanji, kao da mogu promijeniti nečije mišljenje na ovaj način. Stvarno nevjerojatno. Dobro, što ste vas dvojica odlučili na kraju za koga ćete glasati?

- Pa jebate za koga, za MOŽEMO naravno!

(0bjavljeno 12. 04. 2024.)

095


RIJEKE PRAVDE

piše: Vinko Brešković



- Ja ne znam kako ti Bepo, ali ja kad čujen ono rijeke pravde dolaze, cili se naježim, toliko mi se to gadi. Ne mogu ti opisat koliko mi to ide na živce. Jebale ih rijeke pravde! Ja mislim da će odmah posli izbora imat rijeke čišćenja, da će se lipo očistit od svih svojih pizdarija, da će ih sve ta njihova rika odnit u zaborav.

- A Duje moj dragi. A zamisli da pobijede, a šta onda? Šta će onda bit s vama kojima se gadi ta rijeka pravde?

- A šta bi oni s tom rijekom pravde? Ajde reci ti meni Bepo kako bi ta rijeka pravde mogla izgledat?

- Bogami Duje, ta bi rijeka mogla puno svita odnit u zatvor. Znaš da bi moglo puno njih osiromašit, da bi puno njih moglo ostat bez svega onega šta su pokrali, šta su nezakonito stekli, šta su dobili preko neke veze, šta su platili nekome da im omogući ovo šta imaju. Znaš, moglo bi se na primjer puno kuća srušit koje su dobile dozvolu na račun korupcije, a znaš i sam da takvih ima puno. A da ne govorim o legaliziranim kućama. Svašta bi se moglo dogodit moj Duje. Ja se ne čudim da se puno ljudi boje da bi mogli doć na vlast ovi sa tom rijekom pravde. Jebate, ne bi im tija bit u koži. Nije lako spavat sa tim stvarima u glavi, sa tim grisima na duši. Ovako su mirni sve dok je Plenki na vlasti. On neće čačkat ništa, ili kako je reka oni jedan političar, ko je jamija, jamija, sad idemo dalje.

- A šta ti misliš Bepo da ovi ne bi kreli, da oni ne bi davali dozvole priko veze, da oni ne bi činili iste pizdarije ka i ovi?

- Ma ja sam siguran da bi. Svi su oni isti moj Duje, ali problem je u tome šta će se prvo tit osvetit svima koji su bili protiv njih, osvetit će se priko malih ljudi. Najviše će najebat mali čovik, njemu će se prvom rušit kuća, njega će prvog izbacit sa posla. Ovi veliki neće ni osjetit, dobro, možda će ovi najveći prvi završit sa optužnicom, ali neće bit toga toliko puno, ali ovi najmanji, recimo ka ti, e oni će prvi najebat.

- Ma koji je tebi vrag? Šta si se mene uvatia? Kakve ja veze imam sa njima? Ja nikad ne bi glasa za njih, a kad ovako govoriš, ja ne znam ni ko će uopće glasat za takvu osvetničku ekipu.

- Razmisli malo Duje. Pa glasat će svi oni koji nisu dobili ništa, koji nisu imali nikakve koristi od njih, e svi će oni glasat za rijeke pravde. I znaš šta još? Uživat će gledat kako rijeka pravde odnosi svu tu korumpiranu bandu. Uživat će gledat kako se ruše kuće, kako se dobivaju otkazi, kako se miču ljudi s položaja na koji su došli nezakonitim putima. Ajde ruku na srce Duje, šta misliš koliko njih ima koji su sada direktori, ravnatelji, a koji nisu zaslužili to bit, koji nisu imali ni kvalifikacije za to, niti su ikad tribali postat to šta jesu, ali jebiga, imali su čovika na pravom mistu i eto, dobili su. Ja ti govorim Duje, takvi ljudi neće spavat mirno do posli izbora, a možda će posli izbora tek poludit. Možda će posli izbora umirat od straha, jer kad se počne preispitivat sve šta su ovi činili, mnogima neće bit svejedno. Da sam ja na tvom mistu, ne bi se tako javno stavlja na ovu stranu, jer pazi moga bi odmah doć na red. Ja ti preporučujem da ne govoriš puno, da ne navijaš tako glasno, tako javno. A ja tebe čujem cilo vrime kako navijaš za ove druge. Nije ti to pametno. Ti misliš da ti ne mogu ništa jeli? A reci mi Duje koliko si poreza platia u zadnjih deset godina, a koliko si love zaradia?

- Bepo, ma šta sereš? A za koga ćeš ti glasat?

- Duje, ti znaš da ja uvik glasam za pobjednika.

- Dobro, a koji su to?

- Vidićeš 18. aprila. Tada ćeš znat za koga sam glasa.

- Ma bogati, šta si pametan. Dobro ti pametni čoviče, a reci mi, šta misliš, ako dobiju ti iz rijeke pravde, koliko bi godina unazad mogli istraživat? Pa neće valjda ić priko godinu dvi. Neće valjda kako ti govoriš ić deset godina unazad, pa to je nemoguće. Nemoj me zajebavat s tim. Da deset godina, ti si lud! Pa jebate pola države bi završilo u zatvor.

(0bjavljeno 05. 04. 2024.)

094


INTIMNOSTI

piše: Vinko Brešković


Prilazeći kafiću Bepo je ugledao Duju u društvu Hrvoja kako sjedi i pije kavu. Hrvoje je mahao rukama objašnjavajući nešto Duji, a ovaj ga je gledao zapanjen otvorenih usta.

- Dobro jutro ekipa. Neću vam valjda smetat ako se pridružim na kavi?

- Sidni, sidni Bepo. A di si ti dosad?

- Pa Duje tek je osam sati. Uvik dođem oko ove ure šta ti je?

- Prijatelji moji, zabavite se vi, a ja moram ići. Konobar naplatite mi ove kave.

Plativši kave Hrvoje se digao i pozdravio te mirnim korakom otišao.

- Duje, šta je njemu? Čini se malo nervozan. Otkad si ti ovdi sa njim?

- Ma jebate, doša sam jutros malo ranije i sia sam, kad eto ti Hrvoja i bez riči sidne pored mene ni ne pitajući. Od svih slobodnih mista on izabere baš sist sa mnom.

- Pa dobro Duje, šta je tu čudno? Sidia sam i ja sto puti sa njim na kavi. Nije to baš neka novotarija. Znam da on sidi sa svakim, ali nije ništa čudno šta je sia pored tebe. Ali čekaj, ti nisi ni proba kavu, šta je ovo?

- E, to je ono šta me je sludilo. Slušaj, doša on i sia, a onda odmah počea govorit. Pitan ga ja, šta je Hrvoje, jesi li bia na đoging. Vidia sam ga zadihanog i oznojenog pa sam ga zato pita. A on ti moj Bepo onda počea svoju priču. Konobar nam donia kave, a kad je počea govorit ja sam se skoro udavia od jednog gutljaja i od tada je više nisam okusia. Sluša sam ga cilo vrime ne virujući svojim ušima. Pita on mene, znaš di sam bia? Nemam pojma govorim mu ja. A di si bia Hrvoje, pitan ga ja. A on počea priču kako je bia kod jedne suside, odmah ujutro oko šest uri, čim se probudia. Govori on, svi moji misle da ja iden trčat okolo radi kondicije, a ja sam u stvari iša kod te žene. Priča on meni da se seksa sa njom punih uru i pol. Kaže, barem četiri puta zaredom. Onda mi je počea pričat detalje, znaš one prave intimnosti, ka da gledam pornografiju. Govori on, prvo smo vodili ljubav u njezinu postelju di sam je naša, a onda smo se digli i ponovo na kuhinjskom elementu dok je kuvala kavu. A onda za stolom u kuhinji, pa na kauču, pa na skalama za gornji kat. Ali pazi, sve mi je on to priča sa puno detalja, znaš ono, ja sam nju uvatia ovako, a ona mene onako. Ja njoj učinia ovo, a ona meni ono. Ja sam uzdisa dok je ona vrištala i sve takve stvari. Govorim ti do detalja mi je priča. Dalje govori on, dok smo se odmarali ja sam nju drža ovako, a ona mene onako. I sve mi to pokazuje rukama. Jebate Bepo, nisam moga virovat. Vidiš da nisam osim onog prvog gutljaja kad sam se skoro udavia, više ni okusia kavu. Nisam moga skinut pogled sa njega, nisam ja mislim ni zatvoria usta. Pazi, to je trajalo sigurno više od pol ure, mislim sva ta njegova priča. Slušam ga ja i ne virujem svojim ušima. Nikad ja nisam njega čua da tako govori. Slušaj, zgadia mi je kavu, a pri tom on zna da sam ja veliki vjernik i da ne volim slušat takve priče, a pogotovu sad u vrime korizme. Ne znam šta mu je, ali to je bilo tako uvjerljivo, da sam siguran da me nije laga. Pitan ga ja koja je to žena, ali mi nije tija reć. Govori on to se ne govori moj Duje. To se samo radi, a ne priča se o tome s kim je to bilo. Tako da Bepo moj, jedva sam čeka da dođeš. I ka šta si vidia, čim si doša on je prekinia i otiša. Ko zna koliko bi mi on još priča da ti nisi doša.

- Ali Duje, zašto je on to tebi priča? Zašto je baš tebe izabra za tu priču? Od svih u kafiću on je izabra baš tebe. Šta misliš zašto?

- Nemam pojma. Zašto je baš mene izabra i to ovako rano ujutro, stvarno ne znam. Ne znam šta mu bi.

- A jesi li mu ti ovih dana šta govoria, jeste li se možda svađali ovih dan?

- Ma nismo. Sidili smo prije neki dan doduše ovdi u kafiću i pričali o izborima. Znaš da je on bia veliki HDZ-ovac, a sad ih mrzi iz dna duše. Sićaš se da nam je priča da su ga izbacili iz stranke, više ni nemam pojma zašto, zaboravia sam. On me je pita za koga ću glasat, a ja sam mu reka da ću glasat za HDZ. On je popizdia kad sam to reka i odmah mi je doda kako on ne bi glasa za njih ni u ludilu.

- Pa dobro Duje, ima čovik prav, ne bi ni ja.

- Dobro Bepo, nećemo se ti i ja svađat oko toga. Ali to je jedino oko čega smo se kontreštavali, ništa drugo nije bilo. A sad cilo vrime mislim koja bi to žena mogla bit. Ja znam di on stoji i sve sam kuće okolo u mislima obaša i ne mogu se sitit ni jedne žene. U pičku materinu evo sad sam se sitia. Jebo ga HDZ. Sad mi je jasno zašto mi je on sve ovo ispriča.

- Zašto?

- Ma slušaj, ima tamo jedna žena raspuštenica s kojom sam ja bia u ljubavnoj vezi prije trideset godin, ali samo jednu noć. Sad sam se sitia da sam ja njemu to ispriča. Reka sam mu da sam bia sa njom tu noć, opisa sam mu kako sam uživa, kako je bilo lipo i dobro, ali jebate to sam mu ispriča prije deset godin, ma sigurno ima i više. Pogledaj ti moj Bepo, šta je on tija. On se meni sveti radi HDZ-a.

- Ali Duje, kako si moga? O tome se ne govori nikome, o tome se ne priča za Guospu blaženu, to su vrlo osobne i intimne stvari.

- A šta to? Misliš da mu nisam triba reć da ću glasat za HDZ?

(objavljeno 29. 03. 2024.)

093


NAŠ POLITIČKI BESTIJARIJ

piše: Vinko Brešković



- I Duje, šta govoriš o našim izborima? Daj mi malo pomozi, ti si stručnjak za ove stvari. Ja ništa ne razumin šta se ovo događa?

- Moj Bepo, ko ovo može razumit? Ovo šta se kod nas događa nema nigdi na svitu, možda samo u Srbiji. Jebate, smijali smo se onome Vučiću koji nije izlazia na one njihove zadnje izbore, jer su bili za parlament, a on je predsjednik države, ali on je vodia cilu kampanju, on je bia na svim sučeljavanjima, na svim televizijama ka glavni kandidat, a nije ga bilo ni na jednoj listi. E, vidiš, to se sada nama događa. Ista stvar. Nama Milanović najavi da će bit premijerski kandidat, iako je predsjednik države, a onda mu Ustavni sud zabrani, ali on i dalje vodi kampanju i niko mu ništa ne može. Govorim ti slično ka u Srbiji, samo kod njih Vučić nije najavia da će bit premijer. Ni jedan ni drugi nisu članovi nijedne stranke, ali oni su glavni u svim kampanjama. Ja više ne znam bi li se smija, ili bi plaka.

- Ali Duje, dobro je da je malo prodrma ovu našu uspavanu političku scenu. Dobro je da se malo umiša, bar je napravia zbrku kod svih. Samo mene je strah šta ako dobije SDP, šta će onda bit? Zamisli da postave njega za premijera? Šta ćemo onda? Dobro bi bilo skinut ove s vlasti jer je malo previše tri mandata za redom, ali jebate, zamisli opet Milanovića za premijera? Pa sićaš se kako smo ga zadnju godinu njegovog mandata pljuvali, kako smo se bunili protiv njega? Mene je strah da može opet dobit izbore, ali strah me je ako ostane Plenki. Ja ti moram priznat, da otkad se ono javia da će bit premijerski kandidat, ja ne spavam kako triba. Mene je sve to iznervalo. Šta ti govoriš Vice?

- Prijatelji moji, ovo je pravi politički bestijarij. Sada tek vidiš što je to politika. Znam da stalno pričaju kako je svima njima važna sudbina Hrvatske, možeš misliti. Da je stvarno tako, onda bi svi igrali otvorenih karata, a ovako ja imam dojam da im nije do Hrvatske stalo ni malo. Znaš, taj riječnik koji sad koriste u prepucavanjima u ovoj kampanji je pravi bestijarij, to je nešto nisko, nešto prevulgarno za prave političare. Naš predsjednik s karakterom je takav bio od početka svog mandata i nije bilo ni za očekivati da će se bilo što promijeniti. Ali ono što je najčudnije od svega, on je najpopularniji političar u zemlji po svim anketama. A kad gledaš dalje ankete, onda možeš samo poludjeti. Hdz je daleko ispred svih ali s maksimalno trideset posto, a preko sedamdeset pet posto ljudi ne podržava vladu koju baš oni čine. Plenković je najnepopularniji političar u zemlji, a dobija izbore bez problema po svim anketama. Jasno je svima da neće moći formirati vladu samostalno, a uporno tvrdi da neće koalirati ni s kim. S druge strane taj SDP je drugi po redu sa sedamnaest osamnaest posto maksimalno, a zajedno sa svima s kojima je ušao u predizbornu koaliciju nije im puno podiglo rejting. A onda Milanović najavi svoju premijersku kandidaturu i rejting SDP-a skoči preko noći za deset posto. Kome tu više išta može biti jasno? A i sad sa svim tim, ni jedni ni drugi ne mogu formirati vladu samostalno, a pitanje je tko će s njima u koaliciju? Kako sada stoje stvari, nitko neće moći formirati vladu bio Milanović premijer, ili ne. Ne znam kako vi prijatelji moji, ali ja ne znam za koga glasati. Treba pričekati još desetak dana da vidimo što će se događati, jer je moguće da će nekima zabraniti Ustavni sud uopće kandidaturu. Bit će nam zabavno proljeće, zar ne?

- Možeš se ti zabavljat koliko hoćeš, možeš se ti smijat, ali jebate, radi se o sudbini naše zemlje. Nije nam svejedno ko će bit premijer, koju ćemo većinu imat u Saboru. Da je nešto drugo u pitanju i ja bi se smija, ali ovako mi se plače. Ljudi moji ja sam puno tužan čovik. Reka sam vam da ne spavam, izgubia sam apetit, uvatila me neka tuga. Moramo nešto učinit, ako ne za državu, onda za naše zdravlje.

- Dobro Bepo, shvatia sam. Idemo na tu pečenu janjetinu i na tu probu vina. Nisi mora sve ovo izgovorit da bi nas nagovoria. Išli bi mi i bez ove tvoje lamentacije, jebali te izbori.

(objavljeno 22. 03. 2024.)

092


LICE I NALIČJE BRAKA

piše: Vinko Brešković


- Bio sam sinoć u društvu naših prijatelja Tonija i Petra i tu smo se raspričali o brakovima. Ti znaš da Petar nije oženjen, da živi sam, a Toni ima dvoje već odrasle djece koja žive negdje vani, tako da su on i žena sami. Onda je krenula rasprava tko od njih bolje živi. Kaže Toni, ja ne bih mogao živjeti sam nikako. Ja da nemam obitelj, osjećao bih se kao usamljeni pas. Ovako imam ženu i djecu, imam uvijek nekoga na koga se mogu osloniti. A Petar kaže da njemu odgovara da je sam, da bi mu žena po kući smetala, a to što nema djecu je isto kao da ih ima, ali ako ne žive tu, onda je potpuno svejedno. Pitao je Tonija što on ima od svoje djece? Dok su bili mali, imao je samo problema dok nisu porasli, a čim su otišli iz kuće, nema ništa od njih. To što se čuje s njima ponekad telefonom nije baš neka utjeha, a uglavnom ga zovu ako im nešto treba. Govori on, tko je oženjen i ima djecu živi kao pas, a Toni mu je na to odgovorio da može umrijeti kao pas jer neće imati tko brinuti za njega u starosti. Na to mu je ovaj rekao da ne mora računati na djecu u starosti, jer su predaleko da bi brinuli o njemu. Pita Petar Tonija koliko je morao kompromisa napraviti u životu da bi imao uspješan brak, koliko se stvari morao odreći zbog obitelji, zbog djece. Da, kaže Toni, to je istina, ali obitelj je osnova svega. Mi kršćani gajimo te obiteljske vrijednosti, jer bez obitelji ne bi bilo ni čovječanstva. Na to ga Petar pita, a koliko se ljudi razvelo, koliko njih ima vanbračnu djecu, koliko ima samohranih roditelja? Nema tu kraja raspravi. Sve ima lice i naličje pa tako i brak. Što ti misliš Bepo?

- A šta ja znam. Meni se čini da obojica imaju prav. Toni ima dicu, ali oni žive vanka, a šta onda ima od njih? Koliko ja znam oni mu dođu samo liti na odmor, a onda ga vidiš nervoznog jer mu smeta šušur po kući. Nije mi samo jedanput reka, da mu je drago da dođu, ali da jedva čeka da odu. A on i žena kad su sami gledaju jedan drugog ka dva stara ćuka. Ona mu skuha, opere, progovori koju rič sa njim, ali i on mi je sto puti reka da mu ide na živce. Kad ga zovemo da izađe koji put s nama vanka, onda mu ona svega izgovori. Uvik mu prigovara da je puno ostavlja samu, da ona nema ništa od njega, da joj je samo teret. A opet Petar žive sam ka pas. Njemu nema ko skuhat, nema mu ko oprat, očistit kuću, sve mora sam. Nije ni to lipo.

- Ma gledaj Bepo. Petar je bio neka faca dok je radio i ima lijepu penziju. On ima dovoljno novaca da plati čistačicu koja mu dolazi jednom tjedno, očisti, opere i sve što treba. A što se tiče kuhanja, koji je to problem skuhati za sebe, a vrlo često naruči hranu u restoranu i oni mu je donesu kući. To što ti govoriš su tehnički problemi koje možeš riješiti ukoliko imaš novaca, ali ono drugo je problem. Ta samoća koja ga možda ubija je problem, iako on tvrdi da to nije točno. Ima veliko društvo i ako želi, nikad ne mora biti sam. Ali on bira trenutak kad želi biti s nekim, a kad imaš ženu, onda ne možeš birati. On sebi osigura i žensku priležnicu kad hoće, ima dovoljno novaca i za to. Dakle u čemu je problem?

- Pa kad tako gledaš, onda nema problema, ali ja ipak ne bi volia živit sam. Znaš, meni moja Mare isto koji put ide na živce, ali ja se veselim kad dođem doma i sretnem je veselu, ili tužnu, sve isto. Koji put je neću ni pitat šta joj je, jer jebate ne zna stat govorit, ali mi je isto lipo čut njezin glas. Znamo se mi pokarat često oko gluposti, oko spize naprimjer. Ja bi tija koji put recimo tripice za obid, a ona ih ne voli. Ona bi tila lazanje, a ja ih mrzim. Ima tu svega, ali ako napraviš neki kompromis, onda se da živit zajedno. Ja sam na kraju krajeva evo skoro četrdeset godin u braku pa sam živ. Istina je da nisam moga živit uvik kako sam tija, ali eto to ti je taj usrani kompromis. S te strane ja zavidin Petru, on je moga uvik činit šta je tija, a znam da i sad čini šta hoće, nema kome odgovarat, nema ga ko kudit. Ne možeš uvik imat sve, nešto moraš žrtvovat. A šta si im ti reka Vice za sebe, baš me interesira?

- Pa ja nisam baš tipičan primjer. Na mene se ne može računati kao na čovjeka po kome bi se moglo nešto odrediti. I ja sam skoro četrdeset godina u braku, ali s tri žene. Kao što vidiš, ni ja ne bih mogao živjeti sam, ali da li imam problema,imam i te kako. Moj je najveći problem što mi je žena nešto mlađa pa još uvijek radi, a ja sam u mirovini i uglavnom sam u kući. I što onda imaš od žene? Dođe vrlo često kasno kući umorna kao pas, nema vremena za kuću, za obitelj, a najmanje za mene. Ako sam ne skuham nemam što jesti ni ja ni djeca, a ovako kuham za sve pa tako i za nju. Eto, to ti je moj primjer, bolje rečeno to je moje naličje braka. I što ja tu imam za reći?

- Onda bi bolje tribalo nju pitat šta joj više odgovara, brak ili samoća. Ona je u tvom slučaju ona koja triba procjenjivat, a ne ti, je li tako?

(objavljeno 15. 03. 2024.)

091


PRIPREMA SEZONE

piše: Vinko Brešković


- Duje moj, jesi li spreman za ovu turističku sezonu? Slušam okolo svit kako se žali, kako svi nešto rade, svi glancaju apartmane, svi nešto dograđuju. A di si ti tu? Je li ti šta novoga spremaš za ovu sezonu?

- Ništa! Ništa ne radim i neću. Obilit ću malo zidove, malo osvježit pituru na vrata i ponistre, ali ništa novoga neću gradit. Bepo moj, nemam ja više živaca za to. Priča sam ti da bi tia uredit onu staru kuhinju i napravit jedan mali studio od nje. Nije mi problem lova, imam spremno za to sve. Ali zva sam jednoga meštra koji bi mi triba srušit dva zida i ugradit jedan između sobe i kuhinje, ma samo jedan mali zid od tri četiri kvadrata. Triba nakon toga sve inkartat, stavit struju, provuć vodu do kuhinje i kupatila, stavit pločice i laminat. Ma sve skupa bi imalo manje od trideset kvadrata stambenog prostora, govorim ti, mali dvokrevetni studio. Raspitam se ja za cine namještaja, nove kuhinje, kreveta, jednog ormara, stola sa par stolica, sve opreme za kupatilo, znaš školjka, tuš kabina, lavandin i sve ono još šta triba. Izaberem ti ja i pločice koje bi kupia i sve skupa mi se čini da ja to mogu financijski podnit, a onda mi ostaje samo još platit meštre. E onda mi ovaj meštar, ovaj moj prijatelj zidar govori, prijatelju moj, nema ti šanse doć prije Nove godine, imam previše posla. Molim? Nova godina? Pa ti si lud. Govori on meni, ajde pitaj električare, vodoinstalatere i keramičare, pa ako njih uklopiš, možda bi se ja nekako snaša preko vikenda, ili koju uru noću da to učinimo, nema tu puno posla. Dobro, promislim ja, vidiš pošten čovik ipak bi mi tija učinit. A slušaj i ja sam njemu puno učinia u životu kad mu je tribalo. Zovem ja prvo električara da se dogovorim sa njim. Jebate, prvo javia mi se nakon tri dana od kad sam ja njega nazva. A kad sam mu reka šta mi triba, on se počea smijat. Govori on, pa ništa prijatelju ove godine, možemo se dogovorit za sljedeću godinu, ali ove godine nema šanse. Vodoinstalater mi je reka da bi on moga doć za pet šest miseci, ali do tada ni noću nema vrimena. Bolje da ti ne govorim šta mi je keramičar reka. Bogami lakše je nać i doć do najboljeg neurokirurga , ali nać slobodnog keramičara nema šanse. On je zauzet sljedeće dvi godine. Ima listu čekanja veću od svake bolnice, od svakog CT-a ili magnetne rezonance. Znaš li moj Bepo koliko su ti ljudi danas traženi, koliko ljudi čeka za doć na red za keramičara, za električara, vodoinstalatera, a o tome niko ništa ne govori. Svi pričaju o listama čekanja po bolnicama, a o listama čekanja za meštra, o tome svi muče. Nama triba jedan ministar koji bi rišia ove liste čekanja, a oni se brinu za liste čekanja po bolnicama, samo to rješavaju. Šta ti je to, pa to je lako riješit. Riješi ti moj sinko ove liste da te vidim, lako je za bolnice. I ti mene pitaš je li šta gradim? Ne gradim i neću više nikad gradit, meni je dosta.

- A koliko bi te svi ti meštri koštali, jesi li to pita?

- Ma Bepo ti nisi normalan. Kako to možeš uopće promislit pitat. Da pitat koliko bi to koštalo? To se ne pita moj Bepo. Sritan si ako nađeš meštra, a koliko košta, to se ne pita. Platiš koliko ti reče i ideš dalje. Sritan si kad dođeš do plaćanja, a koliko ćeš platit to se ne zna niti se o tome govori. Kako ti može past napamet pitat jednog električara koliko će me koštat instalacija struje? A šta ako se naidi pa ti radi toga ne dođe? Ne smiš to ni pomislit pitat. Mučiš i platiš koliko ti reče. Ono šta ti promisliš da bi moglo koštat, spremiš duplo i sritan si ako ti je dosta. Malo pitaš sa strane one koji su imali sriće pa platili električara, vodoinstalatera, keramičara i tako otprilike doznaš koliko bi te moglo koštat, ali dalje od toga ni riči moj Bepo. Pa nije to profesor matematike, nije to profesor fizike kojega možeš pitat koliko košta ura repeticije. Nije to likar specijalista kardiolog pa da ga pitaš koliko te košta pregled. Možeš ti zvat i pitat nekog kirurga koliko bi te koštala privatno operacija recimo oka, ili neka druga privatna operacija, to možeš. Bepo moj, to su meštri, to su keramičari, vodoinstalateri, električari, njih se to ne smi pitat, jesi li ti lud?

(objavljeno 08. 03. 2024.)

090


PUŠAČI I NEPUŠAČI

piše: Vinko Brešković


- Bia sam kod likara moj Duje. Dobro sam najeba ovog puta. Valjda mi je Mare donila neki virus, ili ne znam šta mi se dogodilo, ali toliko kašljem da je to za popizdit. Jebate, cilo vrime mi se čini da ću se udavit. Likar mi je da antibiotik, a ja sam ga popia u nadi da će mi brzo proć. Ali nikako moj Duje. I dalje kašljem ka magarac. Možeš mislit kako mi je kad sam presta pušit.

- Molim? Presta si pušit? U jebate, onda je to puno ozbiljno. A je li ti to reka likar, ili si sam odlučia?

- Ma nije mi likar ništa reka, nego jebate, čim povučem dim od cigarete, ja se počnem davit. Ostanem bez zraka istog momenta kad povučem dim. I kako onda zapalit? Uzmem cigaret u usta i priđem upaljačem, a onda se istog momenta userem od straha. Jer znam ako povučem dim, počet ću se davit, počet ću kašljat, neću moć stat. I tako sam presta, a toliko mi se puši, da bi najradije izia cigaret. Mi pušači smo pravi ovisnici, mi smo u stvari teški narkomani. Sami sebe trujemo, trujemo i sve oko sebe, ali ne, ne pada nam napamet bacit to govno od cigarete. Znaš li moj Duje da je po ciloj Europi pušenje zabranjeno u svim zatvorenim prostorima. Ne možeš zapalit više ni na ulicu bilo di, mora bit predviđeno misto za nas pušače. Smatraju nas građanima drugog reda, svrstali su nas među beštije. Znaš svuda po gradovima ima ograđen prostor sa žicom za šetat pase, a sad su stavili i ograđeni prostor za nas pušače. Govorin ti ja, tretiraju nas ka pase. I imaju prav. Zašto bi se oni trovali dimom a ne puše? Ako želiš pušit, eno ti tamo ograđen prostor pa puši, a nećeš pušit više nigdi u zatvorenome. Nema ti šanse zapalit posli večere u restoranu, a ne dragi moj, jesi li pojea, ako želiš zapalit posli jela, izađi lipo vanka na kišu, na snig, na buru, baš ih briga kakvo je vrime. Oni nemaju pojma da mi ako ne zapalimo posli ručka, ili posli večere, da ti je to isto ka da nisi ruča ili večera. Nema hrana taj ukus, nema taj miris ako ne zapališ cigaret posli nje. Šta će mi kava, ako ne smim zapalit. Ne bi popia ni travaricu ako nemam cigaret uz nju, oni to ne razumidu. Ništa nema nikakav ukus bez cigarete. Oni misle da smo mi ludi, da pušimo iz dišpeta svima njima. Koliko sam puta ja uvjerava moju Maru da ja ne pušim za dišpet, nego jer mi je to ljuta potriba, ali ona to ne može razumit, ali ne samo ona, niko to ne može razumit.

- Ja te razumim moj Bepo.

- Da ti razumiš jer si pušač ka i ja, ali niko drugi to ne može razumit. Duje, današnja mladost više ne puši ka šta smo mi pušili. Danas to smatraju primitivnim, u stvari nas pušače smatraju primitivcima. A pogledaj koliko sam se ja izgovoria o pušenju i to samo zato šta ne mogu zapalit, šta nisam zapalia od jutros ni jedan cigaret. Pa jebem mu mater Duje, imaju ljudi izgleda prav, mi smo stvarno primitivci. Mene toliko boli duša radi te cigarete, toliko sam nervozan, toliko sam očajan šta ne mogu zapalit da mi padaju napamet one najstrašnije, one najcrnje misli. Stvarno moj Duje pomišljam na ono najgore.

- Ma Bepo, šta to govoriš? Na šta to pomišljaš za Guospu milu, šta je tebi?

- A jebiga Duje na šta mislim? Znaš, ja ne mogu ovako više živit, ovo nije život, ovo je pakal. I zato moj Duje, pomišljam na ono najgore šta čovik može sebi učinit, jebiga, pomišljam se ostavit duvana!

(objavljeno 01. 03. 2024.)


089


SMISAO ŽIVOTA

piše: Vinko Brešković


- Sreo sam Bepo onog našeg prijatelja Hrvoja, sićaš ga se? Priča mi jadnik da ima problema sa sinom. Govori da mu sin sad ima trideset godina, da ništa ne radi, da spava do podne, a da posli toga bude zatvoren u sobu i uvik bude na kompjuteru ili mobitellu. Govori mi da ga pita šta će on sa svojim životom, a ovaj mu stalno odgovara da ga pusti na miru, da još uvik traži sebe, ali da se nikako ne može nać. Nikad dosad nije radia, govori, a pitanje je i šta bi moga uopće radit. Zajebano je to, znaš, nije to lako. A Hrvoje se bidan muči sa poslom, radi po cili dan, a i žena mu radi ka crnac. Jebate, govori da dođu doma tek popodne oko pet šest uri i tako već godinama. Taj njihov sin je uvik sam doma zadnjih petnaest godin. Dok je bia dite, dok je iša u školu, bia je odličan đak, a vidi sad. Ne znaju šta bi činili sa njim. Njima bogu hvala ne fali love, znaš da imaju i one apartmane u Bolu, tako da im nije puno briga, ali to sa sinom je zajebano. Tiraju ga da nešto radi, mole ga da on preuzme dio posla oko apartmana, ali on im govori da to nije za njega, da on to ne može. I šta sad.

- E moj Duje, to je najveći problem kod današnje mladosti. Današnji mladi ljudi trče za poslom, trče za novcima i zapostave fameju, zapostave dicu. Dica se sama odgajaju, sama se snalaze i probijaju kroz život. Nije svako dite isto. Još se ti ljudi hvale kako su odgojili dicu da budu samostalni, kako se dica lipo snalaze sami, kako su već ka desetogodišnjaci sami doma i kako sve u kući funkcionira. Neko se dobro snađe u životu, ali puno njih se pogubi iako su pametni, ali izgube smisao za život, a nema ih ko usmirit. Roditelji su prezaposleni, nema ih doma, uvik su na poslu, imaju svoje probleme, izgubili su prioritete. Njima je fameja na drugom, trećem mistu, a tribala bi bit na prvom. Tako se stvaraju psihički nestabilni ljudi. Dok si ti u potrazi za lovom i boljim životom za obitelj, izgubiš ono šta je važnije, a to je odgoj dice. Šta oni mogu učinit kad dođu doma u pet šest uri, ništa. To dite je samo, samo radi domaći rad, samo se hrani, samo obidva ako su mu spremili šta, a ako nisu onda ih mora čekat da dođu. Od koga je to dite moglo naučit nešto o životu? Dobro su i prošli, jer ima dice koja su odgojena na ulici, koja su preuzela sve navike skitnica, koja su počela krast, da ne govorim da ima i onih koji se drogiraju, piju i to sa malo godina. Ti Hrvoje ima sriće pa im dite stoji doma, koliko znam ne pije, ne drogira se, a to je danas velika srića. Pa oli mi po Bolu nemamo takve dice koliko hoćeš. Koji je njima smisao života? Nije im stalo do ničega. Vole popit, vole zapalit i to im je sve. Ima njih koji nikad nisu bili zaposleni, doduše nešto rade kroz sezonu, ali zimi se izležavaju po danu, a onda po noći idu okolo i skitaju uz alkohol i da ne govorim uz šta još.

- Ma da mi je samo znat kako toga nije bilo u našem ditinjstvu, u našoj mladosti? Mi nismo mogli mrdnut pored oca i matere, uvik su gledali šta činimo. Ako si tija izać, ako si se tija zabavit sa prijateljima, mora si to radit u sakritu, oni to nisu smili znat jer bi ubili boga u tebi. Jebate, čim sam napunia petnaest godin odmah sam mora radit. A da ne govorim o školi. Nisu ni znali u koju školu idem, ali sam mora donit doma dobre ocjene jer bi inače najeba. Vodili su računa o svemu, nisi moga mrdnut.

- O tome ti i govorim Duje. Našim starima je fameja bila smisao života, ona im je uvik bila na prvom mistu, a sve drugo je bilo iza toga. Nismo imali novaca ka ova današnja dica, nismo imali ni te mogućnosti zarade ka oni danas, ali šta nam je falilo. Eto pogledaj sada nas dvojicu. Promisli malo koji je tvoj smisao života, šta je tebi najvažnije u životu?

- Ma pusti ti mene. Ja sam izgura veći dio svog života, meni više ne triba nikakvi smisao. Problem su naša dica, a ne mi, mi smo već ostarili.

- A ne Duje. I nama je smisao života i te kako važan, jer da ga nemamo, ne bi imali za šta živit. Ako izgubiš smisao onda izgubiš i volju za životom, izgubiš sve. Samo ima jedna stvar. Mi smo ostarili, to je istina, ali mi nikad nismo sebi dozvolili pomišat prioritete. Mi smo uvik znali šta je važnije od čega, nije nam se moglo dogodit da zapustimo fameju naprimjer. Ako smo mi radili ka crnci, a jesmo kad je bilo vrime, onda su nam žene bile doma i pazile na red, pazile na dicu, na fameju. A danas i žene rade i nema ko pazit na ti red. Izgubili su prioritete, izgubili su pravi smisao. Novac ne smi bit smisao, jer je to onda najveće zlo. Novac mora bit samo sredstvo za život, a nikako smisao. E tu su se današnji mladi ljudi pogubili, tu su se zajebali. Meni je danas fameja i dalje na prvom mistu, bez obzira šta su dica sad samostalna, ali i dalje mi je stalo do njih više nego do ičega. Naravno, držim ja svoje gušte na visokom mistu, držim tebe, naše prijatelje, naše druženje, piće, dobru spizu, sve je to meni važno, ali nije mi to smisao života ka šta mi nije ni lova. Imamo mi Duje, bez obzira na sve ove naše godine, drage prijatelje koji i dalje stavljaju lovu na prvo misto, kojima je lova smisao svega. Imamo prijatelje koji grade apartmane, kuće, koji kupuju vikendice, zemlju, koji i dalje trče za lovom, kojima je to prioritet u životu. Neka ih, ako im sve drugo štima, ako nemaju problema ka Hrvoje, jebiga, onda su pogodili. Njima je to način življenja, njima je to jedini smisao života. A ko je nama kriv šta mi imamo drugačiji smisao? Mi sami. Ali Duje, mi smo to izabrali i nemamo za čim žalit. Ne znam kako ti, ali se ne bi minja ni za jednoga od njih. Jebe mi se za svu tu njihovu lovu, za sve kuće, parcele, vikendice. Ka da mogu marendat, obidvat i večerat dva puta, ne mogu, mogu samo jedanput i to ako sam gladan.

(objavljeno 23. 02. 2024.)


088


VALENTINOVO

piše: Vinko Brešković


- Kako si ti Bepo proslavia Valentinovo?

- Koje Valentinovo Duje? Šta ti je to?

- Ajde, ajde Bepo, ne pravi se glup. Dobro ti znaš o čemu ja govorim. Svi slave Valentinovo. Svuda u svitu se taj praznik slavi, slave ga svi koji su zaljubljeni. Meni i Ani je to jedan od dražih praznika. Jebiga, nakon toliko godina braka, dice, unuka, ja se mogu pohvalit da sam još uvik zaljubljen u svoju ženu. A kad si zaljubljen ka ja naprimjer, onda imaš šta slavit. Slavimo ljubav, a to je Valentinovo.

- Bravo Duje! Bit će da si to naučia još dok si bia dite, je li tako? I tvoji su stari sigurno slavili Valentinovo, kako da ne. U naše ditinjstvu je ti praznik bia veći od Božića. Ja se sićan da je moj otac za Valentinovo uvik donosia materi ruže. Bia bi doša iz polja sa buketom ruža i još sa vrata vika, ljubavi moja sretno ti Valentinovo. Sigurno je tako bilo i u tebe doma, je li tako Duje? Bit će da ti je to ostalo još iz tog doba.

- Dobro, možda naši nisu slavili, ali to nije razlog da i mi ne slavimo. To je lipi praznik, zašto tako govoriš?

- Govorim zato šta mi to ide na živce. Jebem mu mater, zašto moramo uzest sve šta slave Amerikanci. Jebe mi se za njih. Tako smo počeli slavit i oni dan kad se izdube bundeve i u njima stave sviće, znaš ona noć pred Dan mrtvih, kako se ono zove?

- Noć vještica.

- E, to! Kad se to u nas slavilo. Nikad, a danas su mladi popizdili za ti dan. Tako je i za Valentinovo. I ja volim svoju ženu, ali ja mislim kad bi joj donia ruže na ti tvoj dan Valentina, poslala bi me u onu stvar. A reci mi jesi li izvea ženu vanka na večeru, to ti je sad moderno. Osim ruža mora si joj kupit i neku čokoladu ili bombonjeru sa natpisom: Volim te. To bi joj isto bilo drago. A reci mi, je li ona tebi šta kupila?

- Nije mi ništa kupila, ali je zato spremila lipi obid. Znala je da ću joj donit ruže, jer joj svake godine donesen pa se baš potrudila oko obida.

–A koji je to obid spremila kad je ove godine Valentinovo palo na čistu sridu, palo je na zapovidni post i nemrs. Znaš li da se toga dana u nas kršćana ne smi puno jest, a ni mrsit?

- Pa spremila je ribu. Ni ne znam di je nabavila, ali je napravila odličan brudet sa pulentom. Bila je velika škarpina, jedna lipa grdobina, još neke ribe ni ne znam koje. Bia je i veliki ugor, ma svega. Jebate šta sam se natuka, a vidiš, a nisam se mrsia.

- Nisi, ali si se preždra, a i to ti je grih. Šta bi reka sveti Valentin na to, šta misliš?

- Bepo, ne zajebavaj. Ako ti ne slaviš Valentinovo, ne moraš ga zgadit nama koji ga slavimo. Mi smo zaljubljeni, a ti nisi i to je tvoj problem.

- E moj Duje, zaljubljen sam ja, ali ću to pokazat mojoj Mari svaki dan, a za dišpet neću za Valentinovo. U staroj državi smo slavili dan žena i kupovali ženama cviće, a znaš ko je najviše slavia tega dana? Muški! Mi smo se u firmi iznapijali i proslavili Dan žena svake godine. Danas ne slavimo više Dan žena, ali eto imamo Valentinovo. Slavit ću kad ja hoću a ne kad mi oni kažu i gotovo. Jebiga Duje, takvi sam dišpetoži čovik!

(objavljeno 16. 02. 2024.)


087

DRŽAVNI ODVJETNIK

piše: Vinko Brešković


- I Bepo, jesi li zadovoljan našim novim državnim odvjetnikom? Meni se čini da su izabrali pravog čovika za to misto.

- Pravog čovika? Duje, kako može bit pravi čovik kad se pola države diglo na noge protiv njega. Ja čovika ne znam, ali i da je najbolji, kad se toliko ljudi buni, ne može bit pravi izbor, bar ja tako mislim. Nisam ja neki stručnjak, ali jebate posli svega šta su rekli za njega, posli svih onih poruka šta su objavljene, nisu ga smili izabrat. Pa valjda imamo u Hrvatsku nekog boljeg čovika, nekog koga se ne može dovest u vezu s kriminalcima, nekog ko ne piše onakve poruke ženi koja je osumnjičena da se nakrala.

- Ali od svih šta su se javili, svi govore da je on najbolji. A te poruke šta se sad objavljuju je dišpet Plenkiju, ne njemu. To čine iz inata premijeru, vladi, HDZ-u, većini u Saboru, a ne ovemu kandidatu. Osim tega šta je to pisalo u porukama šta bi ga dovelo u sumnju s kriminalcima?

- Duje, ti mene zajebavaš, je li tako? Kako misliš šta je to pisalo? Pa on se nalazia sa ženom koja je bila u zatvoru četiri miseca pod sumnjom da je krala, nalazia se sa Mamićem koji je pobiga u Bosnu da ne bi iša u zatvor. Sakriva se po Zagrebu s njim kad je izaša iz pritvora, sakriva se da ga ne bi ko vidia. A osim tega je i laga. Slušali smo kad je reka da tu ženu doboto ne poznaje, da je popia sa njom jednu kavu i to slučajno, jer se trefia u kafiću di je ona bila sa nekim svojim prijateljima. A posli tega su izašle poruke u kojima se vidi da ga je zvala Radosti moja, a on nju Lipa moja. Pa jebem mu mater, meni žena nikad nije rekla da sam joj Radost, nisam ja ni njoj reka Lipa moja doduše, ali ima onih kojima sam reka, ali to nije za javnost. Ne bi valjalo da mi žena dozna kojoj sam to reka, a iskreno rečeno ne bi ni ja volia znat koga je moja žena nazvala Radosti. Ja ne znam kako će reagirat njegova žena nakon ovih poruka, ali ne bia mu u kožu. A o njenome mužu da i ne govorim. Bit će tu svega. Ali jebiga zato se valjda i razvela od muža jer je ovi dozna za tu njenu radost. A ovi sadašnji, e njega se to ne tiče, on tada nije bia u igri. Ali žena ovega državnog odvjetnika je sigurno bisna, ja mislim da će brzo doć i tu do razvoda. Ja bi se razvea, oli ti ne bi?

- Ma šta to znači radosti moja? To nije ništa. Ti misliš da je tu nečega bilo između njih?

- A šta ja znam, možda i nije, ali nije lipo čut. Ali tako lagat ciloj naciji, e to mu ne mogu oprostit. Ajde lagat ženi, to je u redu, ali ciloj naciji, e to je neoprostivo.

- Pa Bepo, lipo smo rekli da svi političari lažu, da nije on jedini. Tko danas govori istinu?

- Problem je u tome moj Duje, šta on nije političar, on je sada državni odvjetnik. On sad vodi cilu politiku zatvaranja ljudi, cilu politiku progona osumnjičenika. On je sada tata-mata za sve. Sad su svi najebali koji su mu se zamirili. Sad ih može ganjat, a sve po zakonu. Lipo te zatvori par miseci, a onda te pusti i reće, iškužajte, zajeba sam se, niste ništa krivi. Ne bi bilo prvi put da zatvore čovika, a onda ga puste i nikad ne podignu optužnicu protiv njega. A znaš li da sad kad dođe u državno odvjetništvo, prvo mora dignut optužnicu protiv svoje Radosti. Kako će to učinit, ako je bila prava radost. Sad ćemo vidit koliko mu je radosti pružila. Ako je osudi, onda jebiga i nije bila baš neka radost. Ali ako je oslobodi, onda možemo samo bit ljubomorni šta mi nismo ta njezina radost.

- Ja samo znam da od danas svaku poruku koju napišem, odmah ću izbrisat. Jebi ga, nikad se ne zna.

-E Duje, ali sve ove poruke su našli u njezinemu mobitelu, ne njegovemu. Problem je da li će ona kojoj si sla poruke izbrisat. A šta ako njoj budu čitali sve poruke, onda će nać i tvoje. Nema veze šta si ih ti izbrisa ako ona nije. Uvik možeš najebat izbrisa ti, ili ne.

- Čekaj, odmah moram napisat jednu poruku. Jebate imaš prav i ona mora izbrisat, ne samo ja. A koliko su stare ove poruke šta su joj našli?

- To je bilo prije devet godina.

- Devet godina? Pa u pičku materinu najebali smo. Ja se više ne mogu sitit kome sam sve pisa zadnjih devet godina, a pisa sam. Lako bi mi bilo da sam pisa samo Radosti moja, ali bilo je tu svega. Bepo moj, šta učinit, najeba sam?

(objavljeno 09. 02. 2024.)

086


ZAKON O PLAĆAMA

piše: Vinko Brešković


- Znaš, ja mislim da se Plenki puno zajeba sa ovim zakonom o plaćama. Nije to triba sad radit pred izbore.

- Ali Bepo, to je zakon koji je tribalo donit puno prije, a nitko se nije usudia to učinit, nijedna vlada do sada. Ovim se zakonom moraju ispravit sve nepravde u primanjima koja se daju iz proračuna. Svaka mu čast šta se toga uvatia, a ti sad govoriš da se zajeba, a zašto?

- Duje oli ne vidiš šta mu se događa? Pa jebate, svi idu u štrajk. Štrajkuju suci, sad će štrajkat likari i medicinske sestre, a profešuri stoje u fermu. Svi se bore za veće koeficijente, za veću plaću. A njemu je ovi zakon bia glavni adut za izbore. Lipo je htia svima dignut plaće dvanaest trinaest posto, ali jebiga, nitko nije zadovoljan. I šta sad? Umisto da ima zadovoljne birače, ima ekipu koja štrajka. Bilo je govora da bi moga raspisat izbore još prošle godine pred zimu, ali on je htia donit još nekoliko dobrih zakona tako da dobije još više poena, a ali izgleda da se zajeba. Usvojili su zakon o turizmu, koji je dobar, zakon o hrvatskom jeziku za koji je bia uvjeren da će bit puno pohvale od onih najdesnijih, a sa ovim zakonom je tija zabit oni završni udarac svima, sve ih oduševit. A sada šipak. Ko to može sad ispravit? Ja ne virujem da svima može udovoljit, a ako to uspije, onda je stvarno pravi mačak. Govore da bi izbori tribali bit sad u travnju, ali ja mislim da nema šanse. Neće on raspisat izbore dok ne sredi sve oko plaća, a siguran sam da će to potrajat, tako da ja mislim da će izbori bit u deveti. Šta kasnije to bolje, jer neće imat vrimena sve ispravit.

- A stvarno su neki ljudi čudni. Jebate, ovi suci se bune za plaće, a imaju od dvi i pol do tri i pol iljade euri. Pa šta bi oni tili. A da ne govorim o likarima. I njima su plaće ka sucima, a njima je to malo. Ja to ne razumin. Koje bi to oni plaće tili imat? Pa bidan Plenki ima manje od tri iljade euri plaću, a radi ka crnac, od jutra do sutra. Održi sjednicu vlade u Zagrebu, ruča u Splitu, a večera u Briselu. Nikad ne legne prije pol noći, a ja mislim da se diže već u šest ujutro. Zamisli da suci toliko rade. Ne bi imali nijedan sudski slučaj koji traje duže od godine dan, a sad imamo slučajeva, ka ovi za ono bidno Severinino dite koji traje već deset godina. A da likari rade ko Plenki, ne bi imali liste čekanja, sve bi išlo dan za danom. Prijatelju moj, svi bi oni kruha bez motike. Ja im ne bi da ništa, pa neka štrajkaju, baš me interesira dokle bi to trajalo. Narod bi se diga na noge. Kad ne možeš sredit najobičniji upis u katastar zato šta gospoda štrajkaju, pa ja bih popizdia i razbia im sve ponistre pa onda neka štrajkaju. Ako ne radiš, nema ti ni plaće. Baš sam idan.

- Ima tu još puno problema koji su se pojavili, ali ovi ministri ih neće uzimat u obzir. Suci govore da se oni ne bore za veće plaće, nego hoće zakon koji će regulirat nihove plaće, tako da ne ovise o dobroj volji vlade, ma koja ona bila. Govore tako postižu tu samostalnost, jer nemoj zaboravit da je kod nas trodioba vlasti. Imamo zakonodavnu, to ti je parlament, imamo izvršnu, to ti je vlada, a imamo i sudsku. Sve su tri neovisne jedna o drugoj. Znači da su premijer i predsjednik suda u istom rangu. To je tako u teoriji, ali je li tako? Kako da ne. Pa vlada čini u Saboru šta hoće jer ima većinu, a suce drže u šaci jer im mogu uskratit plaće kad hoće. E to suci hoće izbjeć. Oni bi tili da se njima plaća diže po zakonu, recimo kad se digne prosječna plaća u Hrvatskoj za pet ili deset posto, njima se automatski toliko diže njihova. Ali to može značit, da ako dođe do neke krize, pa padne prosječna plaća, pada i njihova. Meni je to u redu, ali Plenki im je jučer reka da nema šanse za tu indeksaciju. I on je malo tvrdoglav, a ja ne znam kako će to završit. Baš me interesira ko će to popustit, jer netko mora.

- Ali šta hoće likari, oni nisu nezavisna vlast. Jebate, ne možeš dobit plaću od pet iljad euri u zemlji di je penzija trista euri, pa to nije normalno. A profešuri govore da su oni uvik zadnja rupa na svirali, da se njima uvik zadnjima diže plaća, da oni to više neće trpit. A da se razumimo imaju odlične plaće.

- U tome je i najveći problem. Ja mislim da svi oni imaju lipe plaće, ali kad vide da oni drugi imaju malo više, onda popizde i viču, ako oni mogu, moramo i mi. I to tako u krug, samo dokle?

- I bit će tako dok Plenki ne popizdi i svima smanji plaće pa neka idu di hoće. Pritidu da će otić vanka, pritidu da će se iselit, da im je tamo bolje, da tamo imaju veća primanja. Imaju vraga. Imaju pet iljad plaću, ali kad plate stan, kad plate sve šta im triba, ne ostane im ništa više nego ovdi. A tamo rade duplo više, samo im ne plaćaju prekovremeno, tamo je normalno da radiš od jutra do sutra.

- A di bi mi penzioneri mogli iselit? Da mi je znat, ja bi odmah zapritia da ćemo se svi iselit. Tribalo bi se malo raspitat di bi mogli ić. Ali sa našim penzijama ja mislim da bi mogli živit jedino negdi u Afriku i to ne baš u svaku zemlju. Po onome šta slušam, jedino bi u Nepalu prošli dobro sa našim penzijama. Kako čujem, barem od ovih bidnih ljudi šta dođu ovdi radit za ove naše plaće, tamo bi bili bogataši. Oni govore da šalju svojim famejama po dvista trista euri i da oni žive svi na njihov račun. Ajmo u Nepal trošit naše penzije, tamo ćemo se osjećat ka ljudi!

(objavljeno 02. 02. 2024.)

085


NEOFAŠIZAM

piše: Vinko Brešković


- Sinoć sam gleda dnevnik i izvještaj iz Njemačke. Usra sam se od straha. Jebate, oni su opet okrenuli prema fašizmu. Jesi li vidia šta se događa tamo na istoku Njemačke di ona njihova stranka, oni AFD, koja je baš puno radikalna, ka u doba Hitlera, jebate ona vodi u svim anketama. Govori se da će dobit na jesen izbore u tim istočnim državama. A ono šta govore, čime se hvale, meni sve sliči na doba nacizma. Izbacili bi sve strance ka šta je Hitler izbacia Židove, a onda ono šta je ostalo lipo pobija, raspisali bi referendum za izlazak Njemačke iz Europe. Pa to bi sve išlo k vragu. Znam da su se digli Nijemci na noge, znam da svaki dan na desetine iljad ljudi protestira protiv njih, ali ništa to ne pomaže, njima popularnost ne pada, nego idu samo naprid. Šta oštrije govore, oni su sve bolji u očima Nijemaca. A onda pogledaš u Italiji di se okupilo puno iljad ljudi, postavili se u redove ka onda za vrime Musolinija i u jedan glas s dignutom rukom, onim fašističkim pozdravom, tri puta viču: Presente! Kad to vidiš cili se naježiš od straha. Naravno njima je premijerka vođa stranke koju je naslijedila od Musolinija. A moram ti priznat ni kod nas nije ništa bolje. Oni Domovinski pokret koji je najdesniji, nisu ni oni za bacit. Čuo si kako je oni njihov šef reka da neka pucaju na migrante, neka vojska sa oružjem ide na granice. Njima je uzvik Za dom spremni ka nama dobar dan. Sa time se pozdravljaju potpuno normalno. Oni govore da je Jasenovac bia radni logor, da tamo ljudima ništa nije falilo, da su u slobodno vrime organizirali kazališne predstave. Govore imali su na repertoaru Malu Florami. Jebate, to je sve poludilo. Ustaše zovu prvom hrvatskom vojskom, ne fašističkom, nego hrvatskom koja se borila za našu stvar. Stavili su spomen ploču u Zadar di su spomenuli ustašu, hrvatskog vojnika koji je poginia za Hrvatsku. A kad se neki čovik tamo pobunia, oni su ga prebili. Govorim ti ka za vrime fašizma. Onda pogledaš onega Putina koji govori za Ukrajinu da je triba denacificirat, ka da su tamo nacisti na vlasti, a sve to kako bi ih gađa šta više bombama, kako bi pobija šta više svita. Lipo se on opere da gađa vojne ciljeve, samo jebiga ginu civili. Šta su tamo činili mala dica i žene na tim njihovim vojnim ciljevima, to niko ne pita. Nisu ni Ukrajinci ništa bolji. Oni su gađali isto neki grad di je poginulo brdo civila, uglavnom žene i dica. A onda se počne govorit o Gazi. A šta je to nego fašizam. Jebate Židovi ubijaju uglavnom dicu i žene. Dosad su ih ubili dvadeset pet iljad. A kad vidiš kako su držali te bidne ljude zatvorene u Gazi, ka u getu. Ma kako su brzo zaboravili da su njih Nijemci tako držali sve dok ih nisu pobili. Svi koji pokušavaju dogovorit neki mir, govore o dvi države, Izrael i Palestina, ali Židovi to neće ni čut, iako su to bili prihvatili i potpisali, ali puj pike, to više ne važi. Ja ti govorim da je cili svit poludia. I u Nizozemsku dolazi na vlast desnica koja priti izlaskom iz Europe, priti izbacivanjem i progonom stranaca. U Francuskoj jača isto takva stranka. Ljudi moji ja se bojim velikoga rata. Evo počelo je vrime karnevala, a kod nas u jednom malom mistu su napravili karnevala u obliku stranca, nekog Nepalca koji je doša radit. E, njega će zapalit ka simbola svega zla šta nam se dogodilo prošlu godinu. Misliš da je to normalno?

- Ne Bepo, zaista nije normalno. Sve što si pomenuo je zastrašujuće, a i ja se bojim da će to ići sve dalje. Mene brine što kod nas nema reakcije onih koji bi trebali odmah reagirati, a onda to izgleda kao da prihvaćaju stanje. Za našeg premijera ne možeš reći da je neofašist, da je ksenofob ili rasist, to sigurno nije, ali se bojim da je nemoćan u svom okruženju u kojem ima svakakvih ljudi. Čuo si kako je ona njegova saborska zastupnica iz Brača rekla, kaže kad ide u Zagreb na sjednicu Sabora, oko nje puno škurih, malih, crnih ljudi, govori nismo se dobro pripremili. Bliže nam se izbori, a nitko ne može predvidjeti njihov ishod. Znaš, ja ne navijam za Plenkovića, ali kad vidiš tko sve dobija izbore po Europama, on je svetac. A što ako dobije, jer teško ovi drugi mogu bilo što ozbiljnije uraditi na izborima, a ne bude mogao formirati vladu bez izrazite desnice, što onda?

- E, onda smo najebali ka oni škuri, mali, crni!

(objavljeno 26. 01. 2024.)




084


NA RUBU PAMETI

piše: Vinko Brešković


- E moj Bepo, otkad ja govorim da triba uvest ponovo vojnu obuku? Eto sad su me poslušali. Opet će uvest obaveznu obuku za svu mladost.

- A Duje, izgleda da je to postala velika potriba. Vidiš i sam šta se događa po svitu. A i tu oko nas nije situacija ništa bolja. Jebate, svi prite ratom. Pročita sam neki dan da se Švedska, Njemačka i Češka uveliko spremaju za rat. Na Bliskemu istoku se dobro zakuhalo, a Kina priti ratom za Tajvan. Oni manijak u Sjevernoj Koreji hoće napast Južnu Koreju, a Rusi neće nikad stat ratovat sa Ukrajinom. Pa kad sve to čuješ, onda je normalno da i mi moramo nešto učinit. Dobro se Plenki sitia uvest tu obavezu. Ja bi lipo sve mlade od osamnaest godin posla tih misec dan na obuku. Neka naučidu baratat sa puškom, neka se naučidu spasit ako počne, ne daj Bože, rat. Ja mislim isto da je to pametno.

- Čekaj, a šta je sa onima od trideset godin? Pa ni oni nemajju pojma šta je to puška, čast izuzecima koji imaju oca koji voli oružje, ali ni oni nisu vidili ni okusili ništa od vojske. Ma ni oni od četrdeset godin ne znaju, sve bi njih tribalo obučit. Od osamnaest do četrdeset godin, sve njih po misec dan na obuku. A da ti ne govorim, da bi pored toga šta će naučit baratat sa puškama, da će se naučit i životu. Sićaš se Bepo kako je nama bilo. Morali smo znat napravit prije svega postelju, složit košulju, gaće, svu robu i to na širinu kape. Onda kad bi ti doša oni komandant i pogleda u ormarić i vidia da nije lipo složeno, samo bi sve izbacia vanka, a ti sinko slaži opeta, sve dok ne naučiš. A postelja je tribala bit ka pod konac jer bi ti sve razbuca, a onda pred njim si pravia posteju iznova. Dizali smo se u pet i pol uri ujutro, po liti i po zimi, a onda one smotre vanka po kiši, snigu ili po suncu, ko te pita za vrime. E, to našoj dici fali. Jebate, oni spavaju do podne, nitko od njih ne napravi krevet, nego im mater mora napravit di će leć, a o robi da ne govorim. Ako im mater ne složi robu, uvik će im sve stat vanka po stolicama ili po postelji i to izgužvano. Onda samo zapovide materi da im ispegla i to je to. Ovako bi ih vojska mogla naučit životu.

- Znaš, ja mislim da triba i ženske slat u vojsku. I njih triba obučit za sve, jer ako dođe rat svi smo najebali, muško i žensko. A ima puno ženske dice koja bi tribala naučit slagat robu, pravit krevete, dizat se rano ujutro, činit one smotre. Triba to ciloj mladosti, muškoj i ženskoj. Jebate, sve smo ih razmazili, a jedino ih vojska može dovest u red. Misec dan, makar toliko, iako ja mislim da je nekima to malo. Ali ja bi uvea polaganje završne obuke pa oni koji ne polože, ostaju još misec dan i tako sve dok ne nauče. To bi ih natiralo da se trude više, da brže nauče.

- Jedini bi moga bit problem šta će se oni pobunit, neće tit ić, vidićeš. Jebe se njima, ovako im je lipo, a ako dođe rat, onda će se mislit. Nego tribalo bi učinit nešto pa ih privuć obuci u kasarnama. Šta ja znam, recimo dat im neku zabavu navečer kad se završi ona večernja smotra. Neka im organiziraju neke koncerte, neki klub di bi se mogli malo zabavit, ali ne boj se kad ih probudiš ujutro u pet i pol, neće se dugo fermavat. Znaš kako će im se spavat, kako će bit umorni. Dobro, vjerovatno će bit odvojene ženske od muških, mislim u posebnim kasarnama, ali ta večernja zabava bi mogla bit zajednička. Još nečega sam se sitia. Jebate, to bi moglo poboljšat našu demografsku sliku. To bi bila velika šansa da se sretnu parovi tamo, jer puno njih nemaju ni priliku srest žensku ili muškega, jer su uvik na mobitelima, po kompjuterima. Nitko od njih više ne razgovara oči u oči, nego im je sve na internet, sve im je na fejsbuku. Ovako ih lipo dovedeš u kasarnu zajedno i eto prilike. Oni će se nać međusobno, ne boj se. Nanjuše se oni lako, je li tako?

- Ma bravo, koja lipa ideja. To bi ti Vice moga napisat Plenkiju ka jedan odličan prijedlog, možda će poslušat. To je za nas u Hrvatskoj ljuta potriba. Vidićeš da će se u malo vrimena pokazat, da ovo šta govorimo je pun pogodak.

- Jedino bi moglo bit zajebano ako odu udate žene pa tamo nađu nekog drugog muškog, koji je isto možda oženjen. Jebiga, onda bi se poveća broj razvoda, a i ovako ih ima puno. To ne bi valjalo.

- Pa šta ima veze. Neka se razvode, ali samo neka rađaju novu dicu. Nama su dica bitna, ne brakovi. Neka nama dice šta više. Eto tako bi dobili obučene vojnike i novu dicu, dva u jedan, pa to bi bilo super, je li tako?

(objavljeno 19. 01. 2024.)

083


GLAZBA KOJA SPAJA I RAZDVAJA

piše: Vinko Brešković


- Ma jeste li vidili kako je ona pjevačica iz Srbije napunila pet Arena u Zagrebu? Jebate, neka folk pevaljka u Zagrebu je privukla više ljudi nego iti jedan pjevač iz Hrvatske. Pa to nije normalno. Koja je to glazba, šta je to? To nije naša kultura, to ja ništa ne razumim. Ja bi to sve zabrania.

- Ali Duje, zato se to i događa jer su pokušali to zabranit. Na našim radijima ne možeš čut te pisme, nema ih na televiziji, nema ih nigdi u javnom prostoru. E zato mladi trče u Arenu slušat, baš zato jer su zabranjene. Sićaš se kako je onaj gradonačelnik Pule zabrania takvi jedan koncert, a onda su ga svi ispljuvali jer je to neprimjereno, jer to nema nikakvog smisla. Bili su negdi zabranili i Bajagu, a onda su u drugom gradu organizirali koncert i svi su išli tamo slušat. I šta su time postigli? Jebiga, možda će nas glazba, ma kakva bila, spajat a ne razdvajat. Pogledaj šta su napravili u Dubrovniku za Novu godinu. Doveli su Čolu da im svira na Stradunu, a tamo se skupilo dvadeset pet iljad ljudi. Platili su mu nevjerovatnih sto trideset iljad euri i napunili sve hotele. Jebiga pogodili su, a onda su se našli branitelji i napisali prijeteće pismo gradonačelniku. Zapritili su mu da će ga obisit na jarbol, da će preorat cili Stradun. A misliš da je to normalno, misliš da je i to naša kultura? Šta ti misliš Vice?

- Po meni glazba ne spaja niti razdvaja narode i kulture, nego razdvaja generacije. Ne možemo mi govoriti o tome da li nam se sviđa neka glazba koju danas slušaju mladi, a mi je ne razumijemo. Bio sam na nekom piru i slušao sastav koji je zabavljao uzvanike. Prvo, bio je tako glasan da nismo mogli pričati za stolom. Drugo, ritam je bio uvijek brz i ubitačan, a ja nijednu pjesmu nisam prepoznao. Ali podij za ples je bio pun mladih koji su plesali, skakali i pjevali zajedno s njima. Znali su sve riječi pjesama, znali su svaku pjesmu. I tko je onda u pravu, oni ili ja? Oni naravno jer su mladi, jer ne očekuju više valcere, ne očekuju sentiše koje smo mi plesali, nego očekuju zabavu na svoj način. To je razlika u generacijama, a ne u vrsti glazbe. Ja se sjećam svoje punice koja se svađala sa mnom jer sam slušao rock a ne klasiku koju je ona voljela. Danas je rock klasika za ovu mladost, a folk ili nešto takvo je njima ono što vole. A što se tiče kulture, to je posebna priča. Ima jedan talijanski antropolog Marco Aime koji je rekao da je svaka kultura sama po sebi multikulturalna. To da je multikulturalnost mrtva je glupost. Ne postoji izolirane kulture u današnje vrijeme, to je naprosto nemoguće. Multikulturalnošću se stvaraju nove civilizacije, a ne razdvajaju narodi. Mi smo prihvatili sve kulturne prednosti drugih naroda i primjenili ih u svakodnevnom životu. Počevši od pamuka, svile, WCea, cipela, mokasina, odjeće ili brdo još nekih stvari koje su donijeli drugi narodi. Koristimo se i pišemo arapskim brojkama, jedemo priborom koji je netko drugi izmislio pa mislite da je to neki problem, da je to ugrožavanje naše kulture. Ne nije, to je potpuno normalno. Šta mislite da se u Beču slušaju samo valceri, da se sluša samo Mozart? Ne postoji izolirana kultura kažem vam. Sve se u današnjem vremenu interneta i sveobuhvatne dostupnosti može i treba miješati, a neka svatko sluša ono što voli. Ja ne volim tu glazbu, ali to ne znači da je treba zabraniti. A da ne govorim o tome da zato što dolaze pjevači iz Srbije, zabrana ima dodatno i domoljubni karakter. To su tek gluposti koje ne razumijem. Pa Čolić je pjevao godinama po Zagrebu, po Splitu, uzimao uvijek velike novce, a oni ga opet zovu. Mislite da je to iz humanih razloga? O ne dragi moji, zovu ga jer im se isplati, jer mu je svaki koncert rasprodan. A oni primitivci koji su najglasniji u zabrani dovođenja takve muzike zato što je iz Srbije, oni su najvjerniji slušatelji na svim svojim privatnim zabavama.

- Ali nema to veze sa našim podnebljem. Ajde nećemo govorit o kulturi, možda imaš prav, ali u nas u Dalmaciji se uvik slušala drugačija glazba, glazba koja pripada našem podneblju.

- A što bi ti slušao kad je naše podneblje u pitanju? Klape, Oliver i Mišo Kovač jer sve drugo bi bio folk, je li tako?

- Ma priznajem ja sve druge, ali ipak je dobra klapa jedina prava glazba za moje uši, a sve drugo možda je nekome dobro, ali nije za nas.

- Pogledaj Duje moj, koliko mladih ljudi idu na klapske festivale i koncerte. Pa tamo nema osim pjevača ni jednog gledatelja ispod pedeset godina. I ako misliš da je to jedina glazba za naše uši, ja ću svoje radije odsić.

(objavljeno 12. 01. 2024.)

082


KSENOFOBIJA

piše: Vinko Brešković


- Šta misliš Vice, šta će obilježit ovu novu godinu u Hrvatskoj?

- Pa Bepo, puno nas novih stvari čeka odmah na početku godine. Stupaju na snagu neki usvojeni zakoni kao onaj o plaćama, većim mirovinama, zakon o turizmu, zakon o inkluzivu, ukidanje nekih poreza koje će dodatno povećat plaće, a nemoj zaboravit da je ovo ona super izborna godina. Imat ćemo izbore za nacionalni, za Europski parlament i izbor predsjednika države. To su najveći izazovi koji nas očekuju, a oni problemi koje smo prenijeli iz prošle godine samo se nastavljaju. Mi smo prošle godine doveli preko sto pedeset tisuća stranaca koji rade kod nas, a po predviđanjima ove će nam godine trebati preko dvjesto tisuća, bez obzira što imamo sto tisuća nezaposlenih na birou. To je pomalo neshvatljivo, ali je tako i s time će se, ma koja vlada bila, morati suočiti. Naravno da imamo još većih problema, kao uostalom cijela Europa, a to je odnos prema imigrantima. Svuda raste ta prokleta ksenofobija, svuda se protive strancima koji nam trebaju, svi ih preziru, a bez njih ne možemo. Pa i kod nas u Bolu je prošle godine bilo jako puno Nepalaca, Filipinaca, Srba, Makedonaca, Bosanaca koji su radili, a ove će godine doći vjerojatno još više ako turizam bude makar na nivou prošlogodišnjeg. U cijeloj Europi jačaju te stranke koje se protive imigracijama, koje govore protiv tih stranaca, koji bi sve to zabranili, ali ne daju nikakvo rješenje kako bez njih. Oni misle da bi poslodavci trebali toliko povećati plaće da se naši mladi ljudi koji su se odselili vrate i rade poslove koji sad rade Nepalci na primjer. Ali je li to moguće? Ne nije i svima je to jasno. Oni time samo pokušavaju dobiti neke političke bodove, a realnost je nešto sasvim drugo. Ti jadni Nepalci žive i rade u neljudskim uvjetima, šute i obavljaju svoj posao, a mi ih preziremo. Ima ljudi koji neće primati hranu ako im oni donesu na vrata, jer ih ima puno koji rade kao dostavljači, nego inzistiraju da im naši ljudi donose hranu. To je užasan problem koji će sve više eskalirati. Vidio si one Nepalce koji su se skupili u Zagrebu na dočeku Nove godine, vidio si kako su se radovali zajedno s našim ljudima, skakali, plesali i Bogu hvala nije bilo nijednog ekscesa. A onda sutradan preko društvenih mreža toliko silne mržnje prema njima da se zapitaš da li je to moguće, da li se to stvarno događa kod nas u Hrvatskoj. To je ta prokleta ksenofobija, to je taj neosnovani strah od nepoznatog. Strah da će oni promijeniti našu kulturu, da će poremetiti naš način života, da se oni nikad neće uklopiti u naše rituale, a mi se pritom ne trudimo da im to omogućimo. Sve pogrešno! A od kad su došli, nijedan incident nije povezan s njima, nisu napravili ništa protuzakonito. Ima naravno i opravdanih bojazni u nekim zemljama gdje su se generacije koje su rođene u Europi radikalizirale, koje su postale teroristi, ali i to je opet naša krivica. Mi smo ti koji su ih izolirali, mi smo ti koji su ih napravili građanima drugog reda. U Francuskoj zaustave auto koji voze crnci radi kontrole, ali tako da jedan policajac uzima dokumente i gleda, a drugi s pištoljem u ruci ide oko auta i traži oružje. Kad zaustave nekog bijelca, to ne rade, nego samo kontroliraju papire. Kad sam to vidio sve mi je bilo jasno. A takva je situacija po cijeloj Europi. Sada smo se za praznike toliko plašili terorizma, da smo digli na noge puno policije, okružili su sve događaje na otvorenom, pazili na sve pokrete svakog crnog ili obojenog čovjeka, a sve opravdavajući strahom od terorizma. Navodno se zbog rata u Gazi opasnost povećala. Možda je to i istina, ali sam siguran da su iskoristili Gazu kako bi ih zastrašili što više. A svi ti ljudi kojih se plaše su već generacijama u Europi, nekima su tu rođeni čak i roditelji, ali će oni zauvijek ostati latentni teroristi. To je po meni problem koji će obilježiti ovu, ali ne samo ovu, nego mnogo sljedećih godina. S obzirom na situaciju u svijetu izazvanu mnogim ratovima, s obzirom na sve goru klimatsku situaciju, migracije će se samo povećavati, a mi ćemo se suočavati sa sve većom ksenofobijom. Evo vidio si da su praktički ukinuli Šengensko pravilo prelaska granice prema Sloveniji, Italiji, Austriji, a sve od straha prema nezakonitim prelascima migranata, navodno samo do lipnja, ali mene je strah da će samo produžavati tu odluku.

- Dobro, ali ima stvarno puno problema radi tih stranaca po svitu, možda ne u nas toliko, ali jebiga ima po Europi. Imamo u nekim gradovima u Njemačkoj i Francuskoj više muslimana nego kršćana, a mi smo ipak kontinent di prevladavaju kršćani. Ne smimo dozvolit da postanemo muslimanska zemlja. A ako ih pustimo da se doseljavaju, jebiga, bit će ih više od nas.

- Ali Bepo to su gluposti. Njemačka je pustila ono prije neku godinu milijun doseljenika, a nemoj zaboraviti da njih ima osamdeset milijuna. Od koga ih je strah? Ako tim ljudima dozvoliš da uđu, ako im omogućiš prava koje imaju domicilni ljudi, ako ih uklopiš u sve obrazovne ustanove, ako ih učiš kulturi u kojoj žive, nema razloga za strah. To što su oni muslimani je njihov problem, oni će zauvijek ostati muslimani, ali to nas ne treba strašiti. Mi ćemo uvijek sačuvati naš način života, a oni će se uklapati onoliko koliko im dozvolimo. A nemoj zaboraviti da svi ti ljudi koji su došli u Njemačku rade i to poslove koji Nijemci ne žele raditi, dakle bez njih ne mogu. U stvari su pogodili što su primili te emigrante, a svi su u Europi mislili da su Nijemci poludili. Ne nisu, dobro su oni znali što rade. Pogledaj u nas koliko nam nedostaje građevinskih radnika, koliko radnika u turizmu, dostavljača. Pa nisu valjda svi naši konobari, građevinci ili dostavljači pobjegli vani. To je ludost. Neka nam dođu, neka rade i zarade, neka se uklope, neka dobiju i naše državljanstvo, pa šta? U Njemačkoj ima jako puno liječnika Indijaca, ili nekih drugih stranaca, a zašto ne bi moglo to biti i kod nas. Ionako nam nedostaje liječnika po otocima, po ruralnim sredinama. Dajmo im dobre uvjete pa će doći. Ako ne ništa drugo, kod nas bar zasad nema rata, nema nasilja, a liječnici nam i te kako fale.

- Pa kako ću se sporazumit sa njim kad ne govori naš jezik? Jebate, i ovaj naš likar me ne razumi kad mu govorim, a da će me razumit Nepalac ili Indijac. Ti si lud!

(objavljeno 05. 01. 2024.)

081


ŽIVOT U LAŽI

piše: Vinko Brešković


- Je li se sićaš Duje ono prije neku godinu kad je nastala velika frka radi čovika koji je radia u jednoj školi ka profesor, a onda se ispostavilo da nikad nije završia škole, da nije ni bia na fakultetu? Zamisli ti takvoga čovika koji je radia desetak godin bez diplome, a nitko nije ima pojma. Još se govorilo da je odličan profesor, da ga dica vole, da puno zna. A otkrili su ga slučajno, ne znam ni ja kako, ali kad su mu tražili diplomu, on je donia falsifikat. Ma jebate koji obraz, koja hrabrost. A onda su popizdili i tražili od svih profesora da donesu diplome i da se svaka provjeri. Svi su morali dobiti potvrde od fakulteta koje su završili, kako bi nastavili radit ka profesori. I šta se ispostavilo? Našlo ih se jako puno sa falsificiranim diplomama. Našli su čak i nekog likara koji nikad nije završia medicinu, a radia je ka likar. Otkrili su čak i ljude u ministarstvima koji su se zaposlili ka diplomirani ljudi, ali u stvari su sve falsificirali. Meni nije jasno kako su ti ljudi mogli tako živit. Ja bi bia cilo vrime u strahu da me ne otkriju, a oni ništa, radili svoj posal i to odlično kako smo čuli. Kako se to može tako živit u laži, ja ne znam.

- E moj Bepo, da je to jedina laž s kojima ljudi žive. Pa je li ti znaš da ima svita koji žive u puno većim lažima od tih. Njihovi najbliži doma ne znaju tko su, nemaju pojma u stvari s kim žive. Čita sam jedanput da je čovik u Francuskoj doša doma ženi i da joj je reka da se on u stvari ne zove tako kako je na osobnoj karti, nego nekako drugačije. Prizna joj je da je falsificira dokumente da ga ne bi otkrili radi neke prevare, ne sićan se koje. A oni su bili u braku priko trideset godina, imali su dvoje dice. I vjerovatno on to nikad ni ne bi reka, da ga nije pripozna neki čovik dok su bili na odmoru u Italiji. Baš je jadan bia pegula. Govoria je tada da kad je ispriča ženi, da ona nije mogla virovat, da je mislila da je zajebava. A kad je shvatila da je istina, odmah se rastavila od njega i to kako je rekla, ne zato šta ga više ne voli, nego joj nije jasno da čovik može živit u laži sa najbližom famejom. Bepo moj, ima toga koliko hoćeš, samo mi ne znamo.

- Ma znam da ima i baš zato se čudim takvim ljudima, kako mogu tako živit? Imam jednu prijateljicu koja mi je rekla da zna koji put malo slagat, ali to je prilično bezazleno. Ona to zove bijelim lažima. Govori, to su sitne laži koje nikome ne škode, ali nikad ne laže ništa krupno, ništa važno. Ma jebem mu mater, za mene je svaka laž, laž. A da ti ne govorim o ljudima koji ne lažu, ali zato ne govore sve, koji prešute sto stvari. Slučajno doznaš naprimjer od žene nešto, a kad je pitaš šta je to, ona govori pa nisam ti ništa lagala, nisi me ništa pita. To prešućivanje je za mene isto ka da laže. Ako ti nešto hoće sakrit, ona misli da je dovoljno ne reć i da je time čista, da ona nikad ne laže. Koja je to razlika? Pa jebate, naravno da neću reć da imam ljubavnicu, ali to ne znači da ne lažem. To šta sam prešutia tako važnu stvar me stavlja među lažoove. Ali to je naš problem o kojem smo puno govorili, ti nedostatak dijaloga, to je isto laž. To je po meni život u laži i gotovo. A imamo oko sebe ljudi koliko hoćeš koji tobože ne lažu, samo ne govore istinu, nego žive u tajnama, u stvari žive u laži. Ja to ne razumin, ja tako ne bi moga živit, ja bi se cili izgriza.

- A koliko lažu naši političari? Šta misliš je li oni više govore istinu, ili više lažu?

- Imaš prav. Ja mislim da je njima svaka druga rič laž, ali kod njih je to normalno, njima niko više to ne zamjera. Oni toliko lažu da su sami sebe uvjerili da je to šta govore istina. I kad im dokumentirano dokažeš da lažu, oni te krenu uvjeravat da triba virovat njima, a ne svojim očima. U stanju su izgovorit takve stvari da ne poviruješ, a onda se naljute kad im kažeš da lažu. Počmu vikat na tebe da si ih optužia bez veze, da oni nikad ne lažu iako im dokazuješ papirima suprotno. I ne samo političari na vrhu, oni najmoćniji, nego brate svi redom. I oni mali sitni na lokalnoj razini, svi lažu. Imamo moj sinko oko nas koliko hoćeš tih laži. Ja više ništa ne virujem, ja više nikome ne virujem. Jer kad malo promisliš, ono šta su rekli jučer, pitanje je oće li vridit i sutra. A u našem hrvatskom, saborskom, vladinom slučaju naprimjer, ima puno toga šta se reklo jučer, a ka šta vidimo danas više ne vridi. I šta je to onda istina, ono jučer ili ovo danas. Znaš ima oni jedan pametan čovik šta je reka, da je laž druga strana istine, samo je pitanje s koje strane gledaš tu medalju.

- A šta misliš, jesu li kod nas u Bolu oni bivši načelnici, ravnatelji, direktori, ili ovi današnji koji su na vlasti, jesu li oni ikad šta lagali ili prešutili?

Obojica su zamišljeno pogledali u daljinu, a onda se okrenuli jedan prema drugom i prasnuli u glasan smijeh.

(objavljeno 22. 12. 2023.)

080


NAVIJAČKA SUPKULTURA

piše: Vinko Brešković


- Vidia si Bepo kako je na kraju lipo završilo ono sa našim bidnim navijačima u Grčkoj? Napokon su ih počeli puštat iz zatvora. Bidna su dica provela priko četiri miseca u zatvoru, a nisu kriva nizašta. Na kraju se ispostavilo da oni nemaju veze sa ubojstvom onoga Grka, da je to izgleda učinia isto neki Grk. Evo, možeš ti govorit koliko hoćeš kontra Plenkovića, ali da nije bilo njega, ta bi dica još bila u zatvoru. Ti si se smija kad je poručia njihovim roditeljima da budu strpljivi i da će brzo bit pušteni, da će bit brzo sve gotovo. A vidiš da je govoria istinu, da je on priko svojih diplomatskih prijatelja izgura da ih puste, pa jebate oni Micotakis mu je odličan prijatelj. Tko zna koliko bi još bili u zatvoru da nemamo Plenkija.

- Ali Duje, jebem mu mater, kako je on to zna kad je sudstvo nezavisno od svake vlasti u ciloj Europi, u cilom demokratskom svitu pa tako i u Grčkoj, a da ne govorimo u nas. Kako mu je ti Micotakis moga obećat da će ih pustit, ka da je on sudac, ili kod njih sudstvo nije nezavisno. Zamisli da se dogodilo obrnuto, da su Grci napravili neko sranje u nas na utakmicu i da su ih pohapsili, da su bili u zatvoru. Onda bi Micotakis zva Plenkija, a ovaj bi mu reka, jebiga stari, ja tu ne mogu ništa, znaš kod nas ti je sudstvo potpuno nezavisno od politike. Je li tako Duje? Ili ti misliš da bi on uspia priko suda urgirat da ih puste?

- Ne znam ja kako je on zna, ali ja sam mu virova da je bia upućen kad je reka svima priko televizije da će ih brzo pustit. Nekako je dozna, neko mu je reka. Ta bidna dica su propatila četiri miseca po grčkim zatvorima bez veze.

- Ma jebate Duje, kako bez veze? Pa išli su u Grčku na utakmicu iako im je bilo zabranjeno. Išli su sa bejzbol palicama, sa lancima, sa motkama navijat je li? Išli su podržat voljeni klub, a ne pravit nered. Pa Duje znaš i ti da su imali dogovor sa onima drugima da se nađu i potuku. To im je bia glavni motiv. Jebate Duje, išli su se tuč, a ne navijat. Oni jesu dica po godinama, ali Duje, oni su veliki huligani. Zamisli tu ekipu, zamisli da se njih sto organizira i uputi u drugu zemlju sa oružjem na tuču. Pa koja su to dica koju triba žalit. Kakvi su to navijači, pa to je samo velika banda huligana. A kad se dogodila tragedija i kad je poginia onaj isto tako mladić, isto nečije dite, onda se digla frka i onda ih se pohapsilo. Da nije niko poginia vjerovatno se nikoga ne bi bilo uvatilo, nego bi ih se pustilo da nakon nereda lipo idu doma. I ti to zoveš navijačima?

- Bepo, ti to ne razumiš. Svi ti mladi ljudi, ta naša dica navijači, imaju posebnu narav. To ti se stručno zove navijačka subkultura. Oni su jednostavno drugačiji od nas koji smo isto navijači, ali mi ne živemo navijački, a njima je to način života. To je posebna priča i to moraš tako gledat.

- Navijačka subkultura? Ma Duje, jebe mi se za tu njihovu subkulturu. To su huligani! Kad su u stanju potuč se bez milosti, kad su u stanju porazbijat kafiće, izloge, auta, kad su u stanju prebit čovika, kad su u stanju od njega napravit invalida, onda po meni to nema veze sa kulturom. A vidia si kad su stigli doma na aerodrom kakvi su, sve ti je moglo bit jasno. Dočekali su ih prijatelji, iz iste te tvoje subkulture s bakljama, ovi su beštimali i napali novinare. Baš neki kulturni svit, nema šta. Ali eto cila nacija slavi jer su se bidni vratili doma, a onda su im odmah, vjerovatno bez veze po tebi, zabranili ić na utakmice. Ma da mi je samo znat zašto su bidnima zabranili ić na utakmice? Pa lipo si reka da bidna dica ništa nisu kriva, je li Duje? Reka si mi da ja to ne razumin, da ja nemam pojma sa tom navijačkom subkulturom. E pa Duje, imaš prav, ja to ništa ne razumin, ja sam nesubkulturan. Ja navijam za Hajduka, ali nikad se ne bi potuka radi njega, nikad ne bi udria čovika radi moga kluba. Zamisli da jednostavno dođem i dam pljusku onom Šonji i to samo zato šta navija za Dinamo. A možda ti misliš da on i merita tu pljusku, je li?

- Pa da znaš i da merita, ali ne samo zato šta je Dinamovac, ima sto drugih razloga za pljusku i te kako. Pa devetnaest godina me pita, šta je Hajdukovac, kad ćete bit prvaci? Bome da merita pljusku i to veliku.

(objavljeno 15. 12. 2023.)


079


DOBA NASILJA

piše: Vinko Brešković


- Ljudi moji koje ovo vrijeme živimo. U prošlom stoljeću smo imali u Europi tri rata koja su nas skoro uništila, Prvi i Drugi svjetski rat, onda i Domovinski. Sve nas je to vratilo godinama unazad. Koliko je samo ljudi izgubilo živote, koliko je ljudi ostalo doživotni invalid, koliko je kuća, sela i gradova uništeno. A osim ovih ratova, vodili su se u svijetu još neki ratovi koje smo zaboravili. Onaj u Vijetnamu, Kambodži, onaj u Palestini i Izraelu. A kad smo pomislili da je dosta ratova, da je došlo novo stoljeće u kojem ljudi više neće ratovati, pogledaj sad. Mi živimo u pravo doba nasilja. Po Africi se vodi nekoliko ozbiljnih sukoba u kojima svakodnevno ginu ljudi, u Ukrajini evo već dvije godine plamti rat s Rusima i ne vidi mu se kraja, a sad je počeo i ovaj rat Izraela i Palestinaca, koji je najkrvaviji. I znate što, ja ne vidim kako će sve to završiti, kako će se okončati. Nema tu pobjednika, nema tu poraženih. Cijeli svijet je poražen, poražena je sva ljudska civilizacija. O Africi ne vrijedi ni pričati jer su to potpuno neshvatljivi sukobi, praktički na nivou plemena, ali ovo u Ukrajini i Gazi, e to je problem koji se nikad neće riješiti, a mrtvih svakodnevno ima na stotine. Ukrajina ratuje s nadmoćnom Rusijom i nikad neće pobijediti u tom ratu, nikad neće moći izbaciti Ruse iz svojih okupiranih pokrajina. Ona ne bi ni mogla ovoliko dugo voditi rat da joj cijeli zapadni svijet ne pomaže, cijela Europa. A dokle? Kao što vidimo svima je pomalo dosta tog rata i već se govori o tom primirju i okončanju. A kakvo primirje je uopće moguće? Jedino je moguće ukoliko Ukrajina prihvati činjenicu da je izgubila dio teritorija i potpiše mir. A onda se cijeli svijet koji je bio umiješan može pitati, zašto su uopće ratovali sve ove godine, zašto je moralo poginuti toliko ljudi? Ni to nije prihvatljivo za nikoga, osim za Ruse. Dakle tu nema kraja. A Gaza? Židovi su uvjereni da će pobijediti u tom sukobu s Palestincima jer su nadmoćniji, jer su bogatiji, imaju više naoružanja, a iza njih stoji najmoćnija sila na svijetu. Ali da li je to moguće? Ne nije! Nikad oni ne mogu pobijediti ideologiju, ne mogu pobiti sve protivnike Izraela. Mogu osvojiti teritorij Gaze, pobiti još petnaest tisuća ljudi, a već su ih toliko ubili, a među njima najviše djece i žena, ali ne mogu ubiti cijeli narod. A što su dobili time? Dobili su najviše protivnika Židova u cijelom svijetu još od doba Hitlera. Nikad nije bio jači anticionistički pokret, nikad više ljudi nije preziralo Izrael. I tko je onda pobjednik? Kad promisliš, jedini koji je postigao cilj je Hamas, ta ozloglašena teroristička organizacija, oni su jedini pobjednici. Postigli su što su htjeli. A htjeli su da cijeli svijet vidi tko su Židovi, pod kojim uvjetima oni grade svoju zemlju, kako se ponašaju prema Palestincima, kako su ih držali u tom zatvorenom prostoru Gaze. E sad smo to svi vidjeli, sad svi to znamo. I ma koliko svi mi osuđivali masakr Hamasa nad Židovima zbog kojeg je došlo do rata, odgovor Židova je još deset puta brutalniji. Nikome nije stalo na tom području svete zemlje do ljudskog života, oni im ništa ne znače. Hamasu su žrtve nevinih Palestinaca koji svakodnevno ginu mučenici, oni ih slave, a Židovima su to samo brojke i ništa više. Oni kažu da ne žele civilne žrtve, ali u stvari do njih im nije stalo nimalo. Tom ratu nema kraja kažem vam. Iako svi prognoziraju da će rat trajati još koji mjesec, ja mislim da pravi rat između Židova i Palestinaca, odnosno Arapa, tek počinje. Uistinu živimo u doba najvećeg nasilja prijatelji moji. A mi u Hrvatskoj se borimo s posebnom pozornošću s drugom vrstom nasilja. Nasilje nad ženama, nasilje u obitelji nad djecom, vršnjačko nasilje, nasilje nad imigrantima. I tu ima svega, ima ozbiljnih nasilja o kojima ne želimo ni slušati. Ali imamo na svu sreću dosta aktivista koji nam skreću pozornost na njega pa se eto tu i tamo pojavi poneka vijest o tim užasnim događajima. Ja sam posebno osjetljiv na nasilje prema djeci, na vršnjačko nasilje. Kad vidim one snimke tučnjave djece koju promatraju druga djeca i snimaju, ja poludim. Pa nisu djeca kriva, oni su samo djeca koja nisu imala priliku shvatiti što je to nasilje, što nisu imali priliku čuti ništa o tome. Krivim roditelje, krivim školski sustav, krivim sve nas. Pričali smo o empatiji, ali nikad nije dovoljno pričati o tome. Dok god ne uvedemo u školama sat empatije, građanski odgoj, mi ćemo imati takvog nasilja. A odatle se kreće, a gdje nas sve to može odvesti, dovoljno je upaliti televiziju i pogledati neki dnevnik pa će ti se sve samo ukazati.

- Znaš, kad te ovako slušam, ovo što mi imamo u Hrvatskoj izgleda potpuno bezazleno. A znam da nije, znam da je sve to jako strašno. I nije samo u Hrvatskoj problem, problem je svuda u svijetu s tom vrstom nasilja. Vidili smo svi što se dogodilo u Srbiji, kako je jedno dijete ubilo ostalu djecu, što je taj događaj sve pokrenuo, ali sve bez nekog uspjeha. To je tužno isto toliko koliko je tužna smrt te nevine djece. Moramo znati da se takav događaj može dogoditi i kod nas, a svjedoci smo koliko takvih ubojstava se događa u Americi. Oni doduše žive još uvijek kao kauboji, nose pištolje, nose puške i u kafićima, po ulici, a mogu ih kupiti skoro u svakoj samoposluzi. Nikad se oni neće osloboditi tog oružja, nikad se neće odreći tog prava na oružje i pogledaj gdje ih je to odvelo.

- Da, ali nismo mi u Hrvatskoj daleko od toga, vrlo smo blizu. Ne može se nabaviti oružje kao u Americi, to je točno, ali koliko tog oružja ima po kućama, to nitko ne zna i nije ih briga. A kako spriječiti takvo nasilje? Kažem ti jedino edukacijom, jedino prevencijom. Moramo na vrijeme krenuti učiti djecu empatiji, učiti ih ljubavi. Dosta je slavljenja rata, raznih pobjeda, uspješnih ratnih akcija, gubitaka, krenimo s druge strane, učimo ih miru. Ja sam uvjeren da je to jedino rješenje. Ali nisam bitan ja, svi pametni ljudi, psiholozi, psihijatri, pedagozi, svi pravi intelektualci to govore, samo ih nema tko čuti.

- Duje, o čemu govore ova dvojica?

- Ma pusti ih Bepo, vidiš da seru.

(objavljeno 08. 12. 2023.)

078


SVE NAŠE OVISNOSTI

piše: Vinko Brešković


- Jesi li vidia Bepo od čega se sve liče ljudi, od kojih sve ovisnosti pate?

- Ma jesam. Meni se sve to čini ka pizdarija. Ja mislim da svi malo pretjeruju. Pa jebate, liče se ovisnosti od kockanja, alkohola, droge, seksa, interneta, spavanja, krađa, prežderavanja, anoreksije, pušenja, od svega. Pa kad bi to čovik sve uzima zaozbiljno, svi bi se morali ličit od nečega. Pa šta misliš da ove naše kave šta ih svaki dan pijemo ovdi u kafiću, nisu ovisnost? I to je jedna ovisnost, ali ko se liči od toga. Ja ne mogu ne doć u kafić svaki dan, a ne samo ja, pogledaj malo oko sebe, sve su to iste face iz dana u dan. Pa svi smo ovisnici. Oni jedan govori da je bia toliko ovisan o kocki, da je prokocka kuću, da se uvalia u dugove toliko da će mu i dica bit dužni još godinama. Ma jebate, ja to ne mogu razumit. Pa sa kojom lovom je kocka kad je toliko osta dužan, koji mu je to kreten dava lovu, a ovaj mu ne vraća. Meni su to sve prevare. Ona jedna žena govori da je bila ovisnik o kupovini. Govori da nije mogla izać vanka a da ne svrati u butigu i kupi recimo postole, ili neki komad robe. Govori da je potrošila godišnju plaću unaprid. Dobro je li ti viruješ u to?

- A Bepo, jebate, zašto bi nas lagali o tome. Ja virujen da je to istina.

- Znaš ja mogu povirovat u ovisnost o drogama, možda o alkoholu, iako ni to baš ne virujem, ali ajde možda je to moguće, ali sve ovo drugo mi je glupo. Kako neko može bit ovisan o seksu na primjer. Kako to? Šta je on to činia kad je shvatia da je ovisan o seksu? Koliko je to on mora žena seksat na dan da bi reka sam sebi, dobro idem se ličit jer sam ovisan o seksu. Ma to su sve same laži. Ili onaj šta puno jede, i on je ovisnik ka i oni šta neće ništa jest. Pa jebem mu mater ako si se prejea, onda ćeš izrigat, a ako si gladan onda ćeš jest, je li tako? Kakve su to gluposti da se od toga triba ličit i to kako govore godinama provest po bolnicama, po nekim ustanovama, komunama.

- Znaš, ti si spomenia dvi ovisnosti koje su najraširenije i jedino u njih viruješ, ali Bepo, ima toga očigledno puno više. I još mi govoriš da nisi siguran ni u ovisnost o alkoholu. Pa jebate, znali smo toliko pjančina koji su umrli od alkohola.

-Nisu oni umrli od alkohola, nego od raznih boleština šta im je možda alkohol donia. Duje, a reci mi ti onda, ko bi pio da ne može, da pati recimo od bolesne jetre. Ko bi pio da ga svaki put boli kad popije? Osim toga, svi ti alkoholičari koje si spomenia su bili bolesni u glavu, ne od alkohola.

- Je, ali to im je učinia alkohol moj Bepo.

- A reci mi ti Duje, jesi li ti alkoholičar?

- Šta to govoriš, naravno da nisam.

- A reci mi Duje, je li ti svaki dan popiješ po jednu dvi travarice i makar litru vina na dan?

- Pa dobro, popijem, ali ja nisam alkoholičar.

- A koja ti je razlika?

- Pa jebiga Bepo, ja pijem zato šta volim, a ne zato šta moram. Eto to je velika razlika.

- Vidiš, o tome ti i ja govorim. Oni koji moraju popit da bi funkcionirali, ti su bolesni u glavu. E sad je li im to učinia alkohol, ili nešto drugo, ne znam, ali oni ne mogu živit a da ne popiju i to čim se probude. A mi koji pijemo svaki dan, mi ne moramo odmah čim se probudimo, ali već oko deset i pol, e tu bi već tribali i to zato šta volimo, je li tako?

- Bepo znam da me zajebavaš, da govoriš ka da me tješiš. Dobro možda imaš razloga za zajebanciju. Jebem mu mater, možda smo i mi alkoholičari?

- Ako misliš da jesi, lipo se idi liči, ja neću, ja nisam alkoholičar, ja samo volim popit. A ako triba i to prestat, prestat ću, neće me ubit ako ne pijem.

- A kad si zadnji put ima dan bez pića?

- Ne mogu se sitit. Mislim da jesam, ali mora bit da je bilo davno. E, sitia sam se! Znaš ono kad sam bia sedam dana u bolnici radi noge, e nisam tih sedam dana popia ni kap.

- Ali Bepo, to je bilo prije deset godina.

- Pa šta. Kad bi opet ne daj Bože mora u bolnicu na sedam dana, opet ne bi pia ništa. Mogu ja to bez problema. A zašto bi sad presta pit? Kome ja to smetam sa mojim pićem. Koje ja to stvari pogrešno činim da bi mora prestat? Šta kome ima smetat to šta ja popijen rakijicu dvi na dan, šta kome smeta šta ja popijen litricu vina?

- Možda smeta tvome zdravlju. Jesi li o tome razmislia?

- Jesam Duje, isto ka i ti. Kad mi bude smetalo, više neću pit. Eto ne kockam se, ne drogiram se, ne seksam se, ne prežderavam se, nisam ni anoreksičan, nemam nikakvu ovisnost, a ovo šta popijem to je moja stvar i za sada mi ne smeta.

- Ma kad promislim Bepo, imaš ti prav. Znaš, pričali smo doma o tim ovisnostima ovih dan, valjda je bia mjesec protiv ovisnosti, ili dan, ne znam, a onda mi unuk govori, nono znaš ja neću više učit, mene je strah da ne postanem ovisan o učenju.

- Eto, dite ti je sa time sve reklo. Popizdili su sa tim ovisnostima, ja ne znam šta im je. Stvarno danas mogu sve proglasit ovisnostima, ali jebate, pola države bi bilo po bolnicama. Svi su ovisni o nečemu. A pogledaj naše političare, pa oni bi svi morali u bolnicu istog momenta. Svi su oni ovisnici o krađi. Jednostavno bidni ne mogu prestat krast. Prije će ić u zatvor nego u bolnicu na ličenje. To je ovisnost, a ne ovo šta ti govoriš o našim rakijicama, o našoj litrici. Ma o čemu mi to govorimo?

(objavljeno 01. 12. 2023.)

077


MATERIJALNO I DUHOVNO BOGATSTVO

piše: Vinko Brešković


- Ma slušaj prijatelju, bia sam sinoć na večeri kod onog mog prijatelja Gorana. Ne znam jesi li ti kad bia kod njega? On je napravia čudo od kuće. Ima veliku lipu kuću, ima još šest apartmana, ima onu lipu vilu u masliniku sa bazenom, ima dva stana u Zagrebu, jedan stan u Splitu. Ti je čovik stvarno puno učinia u životu. Ima dvoje već velike dice, ima tri unuka i svi su oni samostalni, rade i zarađuju sebi za život. On ima šta ostavit svojoj dici. Kad sve to vidiš, uvik se upitam šta sam to ja činia cili život, za šta sam se ja mučia, šta ja to imam ostavit svojoj dici. Jebate, iza mene će ostat ova moja kuća di živem i ništa drugo. Po čemu će me dica pamtit? Ako me budu mirili sa njim, onda će mislit da sam bia glup i nesposoban. Kad budu vidili šta drugi svit ostavlja svojoj dici, oni će me proklet i reć da sam mislia samo na sebe, da mi je bilo važno da imam šta pojist i popit, a da na njih nisam ni mislia. Znaš kad sam se sinoć vratia doma nisam dugo moga zaspat. Uvik sam mislia da sam puno učinia za svoju dicu, ali posli onega šta sam vidia, ispada da nisam učinia ništa. A slušaj, ti moj prijatelj Goran nije lupež pa da bi moga reć da se nakra ili nešto takvoga. Nije! Sve je to postiga svojim radom, svojim trudima. Samo za razliku od mene je bia pametniji, zna je uložit kad je tribalo, zna je riskirat više puti, zna je kupit i prodat u pravo vrime i eto di je sad. A vidi mene di sam ja. Pa dođe čoviku za zaplakat.

- Bepo, ali tvojoj dici ništa ne fali. I oni imaju svoje stanove, svoje poslove, svoj život. Koliko ih ja znam sritni su i zadovoljni svojim poslom i životom. Ne možemo bit svi isti. Ti tvoj Goran je bia pametan, svaka čast, ali nije sve u materijalnom bogatstvu. Kad ga već ne bude, dobro njegova dica će podilit sve te kuće i šta onda? Prodat će sve to i nastavit živit ka šta i sad žive. Misliš da će ga pamtit po tim kućama? Kako da ne. Još bi se mogli i pokarat ako im on ne podili to prije smrti, znaš kakva su dica. Ne bi bili prvi koji su se pokarali radi imanja, radi love.

- Makar će se imat oko čega karat. A oko čega će se karat moja dica kad ja umrem? Oko ove kuće? Neće im past napamet pokarat se oko ove mižerije.

- A kad dođu liti di spavaju?

- Pa u kući kod mene. Kako misliš di spavaju, pa ovdi su se rodili, tu spavaju. Ima svak svoju sobu, a ima i za unuke po mala sobica. Samo je kuća stara, nikakva, nema nijednoga apartmana kojega sam učinia, nema nijednog bazena, nema ništa.

- A reci mi Bepo, kad dođu je li im drago? Je li se svađaju oko soba, je li se uopće karaju međusobno?

- Ne nikad. Pa ja bi popizdia kad bi ih vidia da se karaju. Bogu hvala lipo se slažu. A kad se okupimo koji put liti, ili za Božić, uvik je veselo, uvik se lipo zabavimo. Zašto to pitaš? Oli se Goranova dica karaju?

- Ne znam ja da li se karaju. Nadam se da ne, ali to šta se tvoja dica ne karaju, to šta ti je uvik veselo u kući kad ste zajedno, vidiš za mene je to pravo bogatstvo. To je najlipše šta ćeš im ostavit. Tu radost, to veselje, tu međusobnu ljubav, tu slogu, to više vridi od svih kuća, od svih apartmana. To je ono duhovno bogatstvo koje im ostavljaš. Ja ne znam kako je kod Gorana, nadam se isto, ali nemaš za čim žalit, tvoja dica imaju šta naslijedit od tebe i te kako. A osim toga, ti si im pomoga kupit stanove, ti si im pomoga oko svega. Zašto misliš da nisi ništa učinia za njih? Možda neće imat nasljedit ni apartmane, ni vile sa bazenima, ali viruj mi, nije to najvažnije u životu. To ti se sada čini ka nešto važno, ali nije viruj mi.

- Lipo, a zašto onda današnja dica gledaju samo u lovu, gledaju u kuće, gledaju ko kako žive, kojoj klasi pripada, koje auto vozi. Gledaju i dive se brodima koje ljudi voze, dive se robi koju oblače. Jebe im se za duhovno bogatstvo o kojemu ti govoriš.

- Bepo, to možda izgleda tako, ali nije. Svi ti koji voze auta, imaju jahte, imaju apartmane i bazene, nisu ništa sritniji od naše dice. Svak od njih ima svoje probleme. Naša dica možda zavide na autima, a oni zavide onima drugima na avionima naprimjer. Jebeš svu tu zavist. Mi smo nadam se dicu navikli i naučili da ima vridnijih stvari od auta, kuća, bazena, aviona. Ako si im objasnia, a jesi znam, da je naprimjer ljubav važnija od sve love koji drugi imaju, onda si ulaga bolje od bilo koga drugoga, uključujući i Gorana. To je najbolje ulaganje koje si moga napravit.

- Meni se čini Duje da ovo šta ti govoriš, govoriš samo zato šta ni ti nemaš ka ni ja. U istim smo govnima prijatelju moj, ali neka, ja ću uvik stat na tvoju stranu, jer kad vidim nas dvojicu, znam da se ne bi više veselili u životu da smo naslijedili puste apartmane i bazene. Ako nama nije ništa falilo u životu, ja virujem da neće i ne bi tribalo ni našoj dici. Ako budu znali živit ka mi, ako budu znali uživat ka mi, veselit se ka mi, onda smo pogodili. Onda smo dobro ulagali,je li tako Duje moj.

- O tome ti ja govorim Bepo. A ko je zna bolje zapivat i popit od nas dvojice, malo ih je bilo. Jebe mi se za sve apartmane, za sve bazene ovega svita. Ne bi da ni minut našega života za svo to bogatstvo.

(objavljeno 24. 11. 2023.)